I Kž-266/2003-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-266/03-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Erike Kocijančić i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. M. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. i dr. KZ-a, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. D. M., opt. D. Š. i opt. D. J., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 29. studeni 2002. godine, broj K-200/02, u sjednici održanoj dana 18. lipnja 2003. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića, te branitelja opt. D. J. - dr. Z. Z., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o je:

Prihvaća se žalba opt. D. Š., a u povodu žalbe opt. D. M., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kaznenim sankcijama, te se opt. D. M. za kazneno djelo pod toč. 2 izreke prvostupanjske presude, na temelju čl. 218. st. 2. KZ-a, primjenom čl. 57. st. 2. d) KZ-a utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 10 (deset) mjeseci, a prihvaća se po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora za djelo pod toč. 1 izreke iz čl. 311. st. 2. KZ-a u trajanju od tri mjeseca, pa se opt. D. M. za ova kaznena djela, primjenom čl. 60. st. 1. i 2. c) KZ-a osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, dok se opt. D. Š., za kazneno djelo iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ-a, temeljem čl. 109. st. 1. i 4., te čl. 23. i čl. 24. st. 2. i 3. Zakona o sudovima za mladež osuđuje na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

Temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a opt. D. M. se u izrečenu kaznu zatvora i opt. D. Š. u izrečenu kaznu maloljetničkog zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 02. srpnja 2002. godine, pa nadalje.

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika, te opt. D. M. i opt. D. J. kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom oglašeni su krivima - opt. D. M. i opt. D. J., zbog kaznenog djela pod toč. 1 izreke prvostupanjske presude iz čl. 311. st. 2. KZ-a, te opt. D. M., opt. D. Š. i opt. D. J., zbog kaznenog djela pod toč. 2 izreke iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ-a, pa su opt. D. M. utvrđene kazne zatvora i to za djelo pod toč. 1 izreke kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, a za djelo pod toč. 2 izreke, primjenom čl. 57. st. 2. fd) KZ-a kazna zatvora u trajanju od dvije godine, te je primjenom čl. 60. st. 1. i 2. c) KZ-a osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, opt. D. Š. je za kazneno djelo pod toč. 2 izreke, temeljem čl. 109. st. 1. i 4., te čl. 23. i 24. st. 2. i 3. Zakona o sudovima za mladež osuđen na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od dvije godine, dok su opt. D. J. utvrđene kazne zatvora i to za djelo pod toč. 1 izreke kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, a za djelo pod toč. 2 izreke kazna zatvora u trajanju od tri godine, te je primjenom čl. 60. st. 1. i 2. c) KZ-a osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i dva mjeseca.

Temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a optuženicima je u izrečene kazne zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 02. srpnja 2002. godine, pa nadalje.

Temeljem čl. 80. st. 1. KZ-a prema opt. D. M. i opt. D. Š. primijenjena je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to u odnosu na opt. D. M. oduzimanja osobne iskaznice na ime N. K., a u odnosu na opt. D. Š. oduzimanja plinskog pištolja marke I. A. call. 9 mm i jedan elektrošoker plastičnog kućišta crne boje, s osiguračem i pripadajućom baterijom, koji predmeti će se nakon pravomoćnosti presude uništiti.

Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP-a optuženici su oslobođeni dužnosti naknade troškova kaznenog postupka, te isti padaju na teret proračunskih sredstava.

Temeljem čl. 132. st. 1. i 2. ZKP-a oštećenici - J. L. i N. V. upućeni su sa imovinsko pravnim zahtjevom na parnicu.

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik, te optuženici - D. M., D. Š. i D. J..

Državni odvjetnik je podnio žalbu zbog odluke o kaznama, te je predložio da se svim optuženicima izreknu kazne zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Opt. D. M., putem branitelja mr. D. L., odvjetnika iz Z., i opt. D. Š., putem braniteljice D. L. V., odvjetnice iz Z., podnijeli su žalbe zbog odluke o kazni, time da je opt. D. M. sam podnio dopunu žalbe i predložili da se prvostupanjska presuda preinači i izreknu blaže kazne.

Opt. D. J. je podnio žalbu, putem branitelja dr. Z. Z., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predložio da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno preinači u odnosu na izrečenu kaznu.

Opt. D. Š. i opt. D. J. ujedno su zatražili da budu izviješteni o sjednici drugostupanjskog vijeća.

Opt. D. J. podnio je odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana.

Temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vraćajući spis predložilo da se prihvati žalba državnog odvjetnika, a žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

Sjednica vijeća ovog suda održana je u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića, te branitelja opt. D. J. - dr. Z. Z., odvjetnika iz Z., a u odsutnosti uredno izviještene braniteljice opt. D. Š. - V. D. L., odvjetnice iz Z., dok nazočnost opt. D. Š. i opt. D. J. koji su u pritvoru nije osigurana, jer vijeće nije našlo da bi to bilo svrhovito.

Žalba opt. D. Š. je osnovana, žalbe opt. D. M. i opt. D. J. nisu osnovane, a ispitujući pobijanu presudu i po službenoj dužnosti u okviru propisa iz čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP-a ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je prvostupanjski sud u odluci o kaznenoj sankciji u odnosu na opt. D. Š. povrijedio kazneni zakon (čl. 368. toč. 5. ZKP-a).

Nije osnovana žalba opt. D. J. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Opt. D. J. u žalbi ističe da je na glavnoj raspravi (na tri ročišta) sudjelovao sudac porotnik A. P., ali da on nije sudjelovao u izricanju presude, te da je uslijed toga ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 1. ZKP-a.

Međutim, suprotno ovim žalbenim navodima, iz zapisnika od 29. studenog 2002. godine (list 282 spisa) proizlazi da su prilikom objave presude bili prisutni isti suci porotnici - B. G. i A. P., kao i na glavnoj raspravi od 04., 08. i 26. studenog 2002. godine (list 232, 250 i 274 spisa), te da stranke nisu imale nikakvih primjedbi u svezi zapisnika pa tako niti na sastav vijeća. Što se, pak, tiče navoda žalbe da od strane branitelja optuženika nije stavljen prigovor u tom pravcu, jer mu nije bio poznat identitet suca porotnika koji je sudjelovao u izricanju presude, valja reći da je taj navod bez ikakvog smisla i potpuno promašen. Naime, da je uistinu ostvarena postupovna povreda iz citiranog propisa, tada bi sasvim sigurno branitelj već na početku zapisnika s objave presude stavio prigovor u pogledu sastava vijeća, neovisno o tome (jer to doista nije odlučno) da li mu je poznat identitet osobe u odnosu na koju bi isticao prigovor.

Neosnovana je žalba opt. D. J. i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona.

Ovaj optuženik u žalbi polemizira s razlozima pobijane presude, drugačije interpretirajući značaj provedenih dokaza, te zaključuje da je on prilikom počinjenja djela pod toč. 2 izreke samo "u blizini vratiju držao stražu da netko ne naiđe", a da je elektrošokerom oštećenici prijetio opt. D. M., a plinskim pištoljem opt. D. Š., te da u prilog njegove tvrdnje govori i primijenjena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta u odnosu na označenu dvojicu optuženika.

Suprotno takvim žalbenim razmatranjima, prvostupanjski sud je nakon provođenja svih potrebnih dokaza, njihovom savjesnom analizom, kao i analizom obrana optuženika, opravdano našao da je opt. D. J. počinio kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ-a na način i pod okolnostima navedenim u izreci pobijane presude. Za takvo svoje stajalište prvostupanjski sud je dao jasne i logične razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Da se sudjelovanje opt. D. J. u počinjenju kaznenog djela pod toč. 2 izreke presude nije sastojalo samo u čuvanju straže kraj ulaznih vratiju kladionice proizlazi iz obrane opt. D. M., koji je određeno i sa sigurnošću iskazao kako je vidio da je elektrošoker nad oštećenicom J. L. uporabio upravo opt. D. J., koji je prethodno, prije počinjenja djela i predložio nabavku elektrošokera, te ga s posuđenim novcem (100 EUR) i kupio u trgovini oružja. Opt. D. Š. na indirektan način potvrđuje navode opt. D. M. kada iskazuje da su uzeti novac (2.496,25 kn) podijelili na tri dijela po 500,00 ili 600,00 kn, a da je ostatak novca uzeo opt. D. J. kako bi vratio dug u svezi posudbe novca za kupnju elektrošokera u iznosu od 700,00 kn. Opisano kazneno djelo pod toč. 2 izreke presude je i pravno pravilno označeno po čl. 218. st. 2. KZ-a, doduše ne zbog uporabe plinskog pištolja, jer se kod istog prema čl. 6. st. 1. Zakona o oružju ("Narodne novine" br. 46/97) radi o neškodljivom djelovanju, te uslijed toga nemogućnosti ugrožavanja života ili tijela druge osobe, već zbog uporabe elektrošokera.

Iz priložene medicinske dokumentacije - prijave Klinike za traumatologiju (list 39 spisa), povijesti bolesti (list 127 spisa), te mišljenja sudsko-medicinskog vještaka prof. dr. J. Š. (list 152 spisa), proizlazi da je predmetne zgode oštećenica J. L. zadobila opekline prvog stupnja na lijevom ramenu i leđima, koje ozljede svaka za sebe i u svom zbiru predstavljaju tjelesnu ozljedu.

Kako je navedene ozljede oštećenica nesporno zadobila od uporabe elektrošokera, to sredstvo se u smislu čl. 9. st. 1. citiranog Zakona ima smatrati hladnim oružjem, odnosno predmetom čija je osnovna namjena napad ili nanošenje ozljeda, pa je stoga u ovom slučaju kvalifikacija djela po čl. 218. st. 2. KZ-a, zbog uporabe oružja - elektrošokera, ispravna.

Žalba opt. D. Š. zbog odluke o kazni je osnovana, žalbe opt. D. M. i opt. D. J. zbog iste žalbene osnove nisu osnovane, ali ovaj drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu i po službenoj dužnosti (čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP-a) utvrdio je da je prvostupanjski sud u odnosu na opt. D. M. u odluci o kaznenoj sankciji povrijedio kazneni zakon (čl. 368. toč. 5. ZKP-a).

Imajući u vidu da je opt. D. Š. u vrijeme počinjenja djela bio mlađi punoljetnik (20 godina), zatim njegove neadekvatne životne i razvojne uvjete, nedovoljnu angažiranost roditelja u odgoju, zatim boravak u BiH (S.) za vrijeme ratnih događanja, te izbjeglištvo u Republiku Hrvatsku i s tim u svezi promjena životne sredine, nadalje njegovu nezrelost koja je bila od utjecaja na počinjenje djela, kao i iskreno priznanje djela i izraženo žaljenje, ovaj sud nalazi da će se i nižom kaznom maloljetničkog zatvora od one koju je izrekao prvostupanjski sud, odnosno u trajanju od jedne godine i šest mjeseci postići svrha kažnjavanja. To tim više što se ovom optuženiku kao otegotno nije mogla cijeniti nepravomoćna presuda Općinskog suda u Čitluku, BiH, od 14. studenog 2001. godine, broj K-46/01, koja je u međuvremenu ukinuta i predmet upućen na ponovno odlučivanje (list 342 spisa), kao niti eventualno vođenje kaznenog postupka pred Općinskim sudom u Zagrebu.

Nije u pravu opt. D. J. kada se žali zbog odluke o kazni.

Naime, uzimajući u obzir da je ovaj optuženik do sada osuđivan, zatim cijeneći njegovu ulogu pri počinjenju kaznenih djela, a posebno kod djela pod toč. 2 izreke na čije izvršenje je nagovorio ostalo dvojicu optuženika, te da je upravo ovaj optuženik uporabom elektrošokera zadao oštećenici J. L. tjelesne ozljede, i ovaj sud smatra, uvažavajući i optuženikovo učešće u Domovinskom ratu i njegovo zdravstveno stanje, te da očekuje rođenje djeteta, da su utvrđene pojedinačne kazne zatvora, kao i izrečena jedinstvena kazna zatvora primjerene težini djela, pogibeljnosti djela i da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja.

Žalba opt. D. M. ukoliko se odnosi na utvrđene okolnosti koje utječu da kazna bude po vrsti i mjeri lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela nije osnovana, jer je prvostupanjski sud uzeo u obzir sve okolnosti iz čl. 56. KZ-a, te ih pravilno cijenio. Međutim, prilikom izricanja jedinstvene kazne zatvora prvostupanjski sud je povrijedio odredbu čl. 60. st. 2. c) KZ-a, jer je opt. D. M. izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, iako je za djelo pod toč. 2 izreke iz čl. 218. st. 2. KZ-a utvrdio kaznu zatvora u istom trajanju, odnosno u trajanju od dvije godine.

No, prema odredbi čl. 60. st. 2. c) KZ-a jedinstvena kazna zatvora mora biti veća od svake pojedinačno utvrđene kazne, ali ne smije dosegnuti njihov zbroj, niti biti veća od 15 godina zatvora.

Obzirom na izneseno, valjalo je, vodeći računa o zabrani reformatie in peius, jer se državni odvjetnik ne žali zbog istaknute povrede zakona, već smatra da su izrečene kazne preblage, koju žalbu ovaj drugostupanjski sud nalazi neosnovanom, utvrditi opt. D. M. za djelo pod toč. 2 izreke iz čl. 218. st. 2. KZ-a kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, a prihvatiti po prvostupanjskom sudu utvrđenu kaznu zatvora za djelo pod toč. 1 izreke iz čl. 311. st. 2. KZ-a u trajanju od tri mjeseca, te primjenom čl. 60. st. 1. i 2. c) KZ-a izreći opt. D. M. jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, za koju nalazi da odgovara težini počinjenih kaznenih djela i stupnju krivnje optuženika.

Nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kaznama.

Iz razloga zbog kojih je prihvaćena žalba opt. D. Š. zbog odluke o kazni, nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog iste žalbene osnove u odnosu na tog optuženika.

U pogledu, pak, opt. D. J. ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud u dovoljnoj mjeri cijenio težinu djela, pogibeljnost djela i stupanj krivnje optuženika, kao i njegovu ulogu u kaznenim djelima i jačinu ugrožavanja kaznenim djelom zaštićenog dobra, te mu pravilno utvrdio pojedinačne kazne zatvora, kao i pravilno izrekao jedinstvenu kaznu zatvora, za koju i ovaj sud ocjenjuje da je primjerena i podobna da se njome ostvari svrha kažnjavanja.

Što se tiče opt. D. M., ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud, kako je to već naprijed istaknuto pravilno utvrdio i cijenio sve okolnosti iz čl. 56. KZ-a ali je pri izricanju jedinstvene kazne zatvora povrijedio kazneni zakon, uslijed čega je u odluci o kazni, po službenoj dužnosti preinačena prvostupanjska presuda. Ovaj sud nalazi da kazna izrečena ovom optuženiku nije preblaga, a ni preoštra, već primjerena i da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja.

Iz svih iznesenih razloga trebalo je o podnesenim žalbama odlučiti i presuditi kao u izreci (čl. 384. st. 1. ZKP-a).

U Zagrebu, 18. lipnja 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.