Croatian Supreme Court dismisses appeal against loan default interest deemed excessive and usurious under good faith principle.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a lower court's confirmation of a loan repayment judgment. The lower courts had rejected the claim for additional default interest at 360% per annum, finding it disproportionately high relative to the loan amount and term. The court upheld this decision, ruling that such excessive rates violate the fundamental principle of good faith and the prohibition of usury under the Obligations Act.
Legislator headnote
AI generatedčl. 12. ZOO; čl. 16. ZOO: Excessively high default interest rates violating the principle of good faith and usury prohibitions are unenforceable as they disrupt the balance of values in bilateral contracts.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 394/1995-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U DA
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Damira Mratovića, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović- Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. š. k. z.V., M. ..., kojeg zastupa I.J., odvjetnik u V., protiv tuženika S.J. iz M., .. ., radi povrata zajma, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 28. travnja 1994. godine br. Gž-537/94-4 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici od 22. rujna 1993. godine br. P-590/93-3, u sjednici održanoj dana 19. listopada 1999. godine,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom koja je potvrđena pobijanom odlukom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati protuvrijednost za 1.500 DEM u HRD prema tečaju Narodne banke Hrvatske na dan isplate sa kamatama po stopi od 84% godišnje, računajući od 16. lipnja 1993. godine i parnični trošak u iznosu od 368,62 kn, dok je dio zahtjeva tužbe za plaćanje ugovorenih zateznih kamata po stopi od 360% godišnje računajući od 16. lipnja 1993. godine do isplate odbijen.
Protiv pravomoćne drugostupanjske odluke kojom je odbijen dio zahtjeva tužbe reviziju je izjavio tužitelj iz svih razloga predviđenih u zakonu s prijedlogom da se revizija prihvati, odluke nižestupanjskih sudova u pobijanom dijelu preinače uz prihvat zahtjeva tužbe u cijelosti, ili pak ukinu i u tom dijelu predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
U odgovoru na reviziju tuženik je predložio da se revizija tužitelja kao neosnovana odbije.
O podnesenoj reviziji nadležni državni odvjetnik nije se izjasnio. Revizija nije osnovana.
Revizijski razlozi svode se na tvrdnje da su stranke prilikom ugovoranja uvjeta kreditiranja potpuno neovisne i mogu ugovarati drugačije kamate od onih zakonom propisanih, kako su to stranke u spornom slučaju i postupile, a sama zatezna kamata ima značenje kaznene kamate kako bi se dužnik stimulirao da redovito ispunjava svoju ugovorom preuzetu obvezu, a upravo na sve te uvjete tuženik je pristao, jer u protivnom tuženik ne bi ni zaključio ugovor o kreditu.
Tužitelj nije u pravu. U postupku je utvrđeno da su stranke, tužitelj kao davatelj kredita i tuženik kao korisnik kredita dana 16. ožujka 1993. godine sklopili ugovor o kreditu pod uvjetima i na način kako to tužitelj tvrdi (l. 3 spisa). Točkom 5. toga ugovora dogovoreno je, ako tuženik ne uplati kamate na vrijeme za daljnje korištenje kredita, ili ako kredit ne vrati u roku iz čl. 4. ugovora (rok od tri mjeseca) tada davatelj kredita pored ugovorene kamate od 84% (čl. 2. ugovora) ima pravo naplatiti i zateznu kamatu po stopi od 360% godišnje.
Na temelju takovih utvrđenja koja među strankama i nisu sporna nižestupanjski sudovi su i po mišljenju ovog revizijskog suda uz pravilnu primjenu propisa materijalnog prava osnovano dio zahtjeva tužbe na isplatu još i kamata od 360% osnovano odbili.
Naime, i ovaj revizijski sud nalazi da je dodatno ugovorena zatezna kamata od još 360% godišnje nesrazmjerno visoka u odnosu na okolnosti ovog slučaja (relativno niska visina kredita i kratak rok vraćanja), pa je očito tako ugovorena kamatna stopa za slučaj zakašnjenja od 360% godišnje u suprotnosti sa temeljnim načelom obveznog prava - poštenja i savjesnosti (čl. 12. ZOO), kojim se faktički zaštićuje načelo jednakih vrijednosti davanja kod dvostranih ugovora (čl. 16. ZOO), pa tako ugovorene kamate i imaju značenje zelenaških kamata, pa otuda i proizlazi neosnovanost toga dijela zahtjeva tužbe.
Kako u provedenom postupku nema onih povreda procesnog prava na koje je revident upozorio, jer su odluke sudova jasne i razumljive, a razlozi u tim odlukama nisu u suprotnosti sa stanjem predmeta, pa kada u postupku nema ni onih povreda procesnog i materijalnog prava na koje povrede revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), to je reviziju tužitelja kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 19. listopada 1999. godine,
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.
Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava
Voditelj Otpremne pisarnice:
Štefica Klepac