Rev-x-275/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 275/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L. iz M., Bosna i Hercegovina, zastupanog po punomoćnici G. K., odvjetnici iz P., protiv tuženika C. o. d.d., Filijale P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Puli broj Gž-3662/07-2

od 20. listopada 2008., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli broj P-846/96 od 9. svibnja 2007., u sjednici održanoj 4. rujna 2013.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tuženiku da tužitelju na ime materijalne štete isplati iznos od ukupno 75.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti i to specificirano protuvrijednost od 15.000,00 DEM po srednjem tečaju NBH na dan 31. prosinca 1993., protuvrijednost od 30.000,00 DEM po srednjem tečaju NBH na dan 31. prosinca 1994. i protuvrijednost od 30.000,00 DEM po srednjem tečaju NBH na dan 31. prosinca 1995. sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini iznos, s time da zakonska zatezna kamata teče od 1. siječnja slijedeće godine do isplate. U toč. II. izreke prvostupanjske presude odbijen je tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 135.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti specificirano u odnosu na pojedinačne iznose i sa zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže navedeno pod toč. II. izreke prvostupanjske presude. U toč. III. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 75.341,86 kn.

Drugostupanjskom presudom u toč. I. izreke djelomično je prihvaćena žalba tuženika te je preinačena prvostupanjska presuda na način da je naloženo tuženiku da tužitelju na ime materijalne štete isplati kunsku protuvrijednost svote od 37.835,00 EUR-a prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na ukupni iznos od 74.000,00 bivših DEM teče na iznos od 15.000,00 DEM od 1. siječnja 1994., na iznos od 9.000,00 DEM od 1. siječnja 1995., na iznos od 10.000,00 DEM od 1. siječnja 1996., na iznos od 10.000,00 DEM od 1. siječnja 1997., na iznos od 10.000,00 DEM od 1. siječnja 1998., na iznos od 10.000,00 DEM od 1. siječnja 1999. i na iznos od 10.000,00 DEM od 1. siječnja 2000. po stopi koju su banke u mjestu ispunjenja odobravale na štedne uloge po viđenju na valutu DEM, a od 1. ožujka 2002. na odgovarajući iznos EUR-a (37.835,00) do konačne isplate, sve u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju HNB na dan isplate, uključujući i dospjeli iznos devizne kamate (s tim što se iznos takve kamate izražene u DEM ima preračunati na dan 1. ožujka 2002. u EUR-e po tečaju 1 EUR = 1,95583 DEM). U preostalom dijelu odbijen je zahtjev tužitelja kojim je tražio isplatu 1.000,00 DEM i u dijelu kojem je pretvorio zahtjev u domaću valutu prije dana isplate, kao i zahtjev za plaćanje zakonske zatezne kamate koja se plaća na domaću valutu.

U toč. II. izreke drugostupanjske presude odbijene su žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane u preostalom dijelu te je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete koja odgovara svoti od 74.000,00 bivših DEM, te u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 120.000,00 DEM, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u toč. III. izreke prvostupanjske presude. Drugostupanjskim rješenjem ukinuta je prvostupanjska presuda u dijelu toč. II. izreke prvostupanjske presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u visini kunske protuvrijednosti od 15.000,00 DEM po srednjem tečaju HNB na dan 31. prosinca 1993.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijena žalba tužitelja te potvrđena prvostupanjska presuda kojom se djelomično odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao i u dijelu gdje je prihvaćena žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda u odnosu na zatraženu zateznu kamatu u kunama, reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da ovaj revizijski sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja zajedno s kunskom zakonskom zateznom kamatom.

Tuženik nije dostavio odgovor na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu presudu temeljem čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi materijalnu štetu zbog štetnog događaja od 10. travnja 1993. kada je tužitelj stradao u prometnoj nezgodi i pretrpio povrede zbog kojih je prekinuo profesionalnu košarkašku karijeru i zbog čega potražuje naknadu štete u vidu izgubljene zarade za razdoblje od 1993. do 1999. godine.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj stradao u prometnoj nezgodi 10. travnja 1993.,

- da je do prometne nezgode u kojoj je tužitelj zadobio povrede došlo uslijed dva štetna događaja u kojima su sudjelovala vozila osiguranika tuženika,

- da je tuženik odgovoran za nastanak oba štetna događaja jer su osiguranici tuženika krivi za nastanak svakog od štetnog događaja,

- da je u prvom štetnom događaju prilikom naleta vozila osiguranika tuženika kojim je upravljao S. Š. tužitelj zadobio teške tjelesne povrede, između ostalog mnogostruki prijelom bedrene kosti, zbog čega je tužitelj bio nesposoban za igranje košarke u dvije sezone od 1992. do 1994.,

- da je tužitelj pretrpio i povredu ligamentarnog aparata lijevog koljena koja povreda je mogla nastati u svakom od štetnih događaja, odnosno nije moguće utvrditi udio pojedinog štetnog događaja u nastanku te povrede,

- da se zbog ligamentarne ozljede lijevog koljena tužitelj nakon oporavka od prijeloma bedrene kosti nije mogao dalje aktivno baviti košarkom,

- da je preostala svota osiguranja u odnosu na prvi štetni događaj 90.100,00 kn,

- da se tužitelj prije štetnih događaja profesionalno bavio košarkom i zarađivao 30.000,00 DEM po sezoni, a 12 dana prije štetnog događaja je raskinuo ugovor radi odlaska u inozemstvo,

- da je tužitelj u inozemstvu mogao igrati još 5 do 6 godina,

- da je nakon štetnih događaja tužitelj ponovno primljen u klub u P. za koji je počeo igrati u sezoni 94/95 ali vrlo kratko, nakon čega je radio kao čuvar u kinu s time da mu je klub za vrijeme igranja plaćao prehranu i smještaj.

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja do iznosa od 75.000,00 DEM na ime materijalne štete zbog gubitka zarade uslijed nemogućnosti profesionalnog bavljenja košarkom od dana povrjeđivanja pa do zaključno 1995., dok u preostalom dijelu prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja pri čemu zaključuje da nakon 1995. tužitelj nije dokazao da bi gubio zaradu zbog nemogućnosti aktivnog bavljenja košarkom. Pri tome prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik odgovoran u cijelosti za naknadu štete tužitelju, a prvostupanjski sud prihvaća zatraženu kunsku protuvrijednost pojedinačnih iznosa o pojedinoj sezoni u DEM prema srednjem tečaju HNB na kraju svake sezone.

Drugostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja do iznosa od 74.000,00 DEM, što predstavlja protuvrijednost iznosa od 37.835,00 EUR-a pri čemu za razliku od prvostupanjskog suda za isto razdoblje prihvaća samo iznos od 24.000,00 DEM koji je protuvrijednost iznosa od 90.100,00 kn koliko je preostali iznos svote osiguranja u odnosu na prvi štetni događaj iz kojeg isključivo proizlazi povreda koja je prouzročila nesposobnost tužitelja za aktivno bavljenje košarkom u tom razdoblju, ali drugostupanjski sud prihvaća dio zahtjeva tužitelja nakon 1995. u iznosu od 50.000,00 DEM što predstavlja 1/2 stvarne štete i izgubljene zarade tužitelja u tom razdoblju. Za razdoblje nakon 1995. i gubitak zarade tužitelja u tom razdoblju drugostupanjski sud smatra kako bi tužitelj po redovnom tijeku stvari igrao u inozemstvu i ostvarivao najmanje zatraženi iznos od 30.000,00 DEM po sezoni pri čemu drugostupanjski sud ne dosuđuje tužitelju iznos od 15.000,00 DEM po sezoni već iznos od 10.000,00 DEM obzirom da je u tom razdoblju tužitelj ostvarivao prihode od svog bivšeg kluba u kojem je povremeno igrao i koji mu je plaćao smještaj i prehranu odnosno kasnije našao zaposlenje od kojeg je ostvarivao prihode. Drugostupanjski sud također preinačuje prvostupanjsku presudu u odnosu na zatraženu zateznu kamatu te tužitelju dosuđuje zatražene iznose u DEM, odnosno EUR-ima, sa zateznom kamatom na ta devizna sredstva, a sve u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate.

Tužitelj u reviziji ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava te ističe da je drugostupanjski sud pogrešno preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu zatezne kamate i dosudio deviznu kamatu te tužitelju dosudio glavno potraživanje i takvu zateznu kamatu u kunskoj protuvrijednosti prema danu isplate, a tužitelj u reviziji ističe kako nije bilo osnove da drugostupanjski sud za prvi štetni događaj prihvati preostalu svotu osiguranja u iznosu od 90.100,00 kn, jer da je pravilnom primjenom materijalnog prava prema prihvaćenoj sudskoj praksi ostatak osigurane svote trebalo utvrditi na način da se sva materijalna i nematerijalna šteta preračunava i kapitalizira na dan štetnog događaja i onda izračunava ostatak osigurane svote. Tužitelj također osporava drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je drugostupanjski sud zaključio da nakon 1995. tužitelj gubi na zaradi iznos od 20.000,00 DEM a ne iznos od zatraženih 30.000,00 DEM po sezoni i da nije bilo mjesta uračunavanju troškova koje je tužitelj ostvarivao na ime smještaja i prehrane, kao i iznosa koji je dobivao radom kao noćni čuvar.

Nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Ovaj sud prihvaća stajalište drugostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o dva štetna događaja koja su uslijedila neposredno jedan iza drugog, te prihvaća da je svota osiguranja koja je preostala nakon ranijih isplata prvenstveno nematerijalne štete tužitelju po prvom štetnom događaju u iznosu od 90.100,00 kn. To iz razloga što su stranke učinile nespornim u prvostupanjskom postupku da je preostala svota osiguranja po prvom štetnom događaju upravo u tom iznosu (zapisnik od 27. studenoga 1996.), a tužitelj tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka nije osporavao tu činjenicu već je to učinio po prvi puta u reviziji. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno prihvatili da je preostala svota osiguranja do limita po prvom štetnom događaju u iznosu od 90.100,00 kn, a prema nespornom utvrđenju samih stranaka slijedom čega nije bilo potrebe utvrđivati preostalu svotu osiguranja do limita kako to predlaže tužitelj tek u reviziji.

Obzirom da je u postupku utvrđeno da je zbog povreda zadobivenih u prvom štetnom događaju tužitelj bio nesposoban za aktivno igranje košarke do zaključno 1995. (dvije i po sezone) pravilno je drugostupanjski sud zaključio da za to razdoblje tuženik odgovara do preostale svote osiguranja od 90.100,00 kn, a što predstavlja dosuđeni iznos za to razdoblje od 24.000,00 DEM odnosno 15.000,00 DEM do 1. siječnja 1994. i preostali iznos od 9.000,00 DEM do 1. siječnja 1995.. Tuženik ne može odgovarati za to razdoblje iz svote osiguranja po drugom štetnom događaju jer uslijed drugog sudara i štetnog događaja prema utvrđenjima u postupku kao posljedica nije nastupila povreda u vidu prijeloma bedrene kosti, a koja je uzrok nesposobnosti tužitelja u navedenom razdoblju za aktivno bavljenje košarke. Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji tužitelj ističe u odnosu na utvrđenu preostalu svotu osiguranja po prvom štetnom događaju, a slijedom toga i prihvaćeni dio tužbenog zahtjeva za razdoblje do 1995. uslijed zadobivenih povreda po prvom štetnom događaju.

Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja u DEM, odnosno EUR-ima, u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate zajedno s pripadajućim kamatama na navedene devize također u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate. To je potpuno u skladu sa sudskom praksom u slučaju kada je tužbeni zahtjev za isplatu deviza u kunskoj protuvrijednosti jer se u takvom slučaju devize preračunavaju u kune prema tečaju na dan isplate kao i zakonska zatezna kamata koja se priznaje u valuti glavne obveze i također preračunava u kunsku protuvrijednost na dan isplate. Nadalje, nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na utvrđenu visinu izgubljene zarade nakon 1995., jer je drugostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelju ne pripada zatražena svota od 30.000,00 DEM po sezoni, već iznos od 20.000,00 DEM iz razloga jer je po drugim osnovama u tom razdoblju tužitelj ostvarivao prihode kao što su zarade od rada kao noćni čuvar u kinu te plaćeni troškovi na ime prehrane i smještaja koje je ostvarivao u svom klubu za koji je bio prijavljen u tom spornom razdoblju u Puli. Pri tome je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je za razdoblje od 1995. pa do 1999. tužitelju dosudio 10.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti što iznosi 1/2 stvarne izgubljene zarade od 20.000,00 DEM a obzirom da je povreda zbog koje je u tom razdoblju tužitelj bio nesposoban za profesionalno bavljenje košarkom mogla nastati u prvom ili u drugom štetnom događaju, odnosno nije moguće utvrditi iz kojeg štetnog događaja potječe ta povreda, slijedom čega tuženik kao osiguravatelj vozila koje je sudjelovalo u drugom štetnom događaju odgovara u visini od 50% obzirom da je svota osiguranja iz prvog štetnog događaja već iscrpljena prihvaćanjem cjelokupne svote u odnosu na povredu zadobivenu u prvom štetnom događaju.

Kod toga treba napomenuti da je drugostupanjski sud pogrešno kod toga primijenio odredbu čl. 208. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96 i 91/96 – dalje: ZOO), jer se odgovornost tuženika za naknadu štete u odnosu na povredu za koju se ne može utvrditi u kojem štetnom događaju je nastala utvrđuje primjenom odredbe čl. 178. ZOO, a ne čl. 206. i 208. ZOO. Naime, odgovornost uslijed nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu između više imaoca motornih vozila procjenjuje se prema odredbi čl. 178. ZOO, a ne prema odredbama čl. 206. do 208. ZOO. Međutim, obzirom na odredbu čl. 178. st. 2. ZOO ako postoji obostrana krivnja, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli razmjerno stupnju svoje krivnje, a sukladno stavku 3. citiranog članka ako nema krivnje ni jednog (ili se ne može utvrditi stupanj krivnje) imaoci odgovaraju na ravne dijelove ako razlozi pravičnosti ne zahtijevaju što drugo. Obzirom da u odnosu na prvog štetnika nije preostala svota osiguranja, tuženik odgovara u odnosu na preostalu 1/2 pričinjene štete kao osiguravatelj štetnika drugog vozila iz drugog štetnog događaja.

Stoga je pravilno prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja do iznosa od kunske protuvrijednosti 74.000,00 DEM, odnosno 37.835,00 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom u valuti glavne obveze na pojedinačne iznose i od dospijeća kako je to navedeno u drugostupanjskoj odluci, a sve u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate prema srednjem tečaju HNB.

Obzirom da nije osnovan niti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koji revizijski razlog ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, te obzirom da nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno djelomična pogrešna primjena materijalnog prava nije utjecala na pravilnu odluku, reviziju tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 4. rujna 2013.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.