Gzz-270/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-270/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, te Gordane Matasić-Špoljarić, dr. Ivana Kaladića, mr. Andrije Erakovića i mr. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. Z. iz K., zastupanog po punomoćnici M. M., odvjetnici iz T., protiv tuženika R. H., Ministarstvo, zastupanog po Državnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske, a ovo po Državnom pravobraniteljstvu Županije Šibensko-kninske, Ispostava Knin, radi isplate, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 8. lipnja 2001. godine broj G-DO-667/01, protiv pravomoćne presude Općinskog suda u Kninu od 3. travnja 2001. godine broj P-710/00, u sjednici održanoj dana 29. svibnja 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

I. Zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na zahtjev za zaštitu zakonitosti kao neosnovan.

Obrazloženje

Pravomoćnom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju na ime razlike plaće za razdoblje od 10. studenog 1997. godine do 10. studenog 2000. godine isplati iznos od 27.654,36 kuna sa zakonskim zateznim kamatama kako je pobliže označeno u izreci te presude, u roku od 8 dana. Ujedno je tuženica obvezana tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 3.269,60 kuna.

Protiv navedene presude Državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ukine pobijana presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj u odgovoru na podignuti zahtjev za zaštitu zakonitosti predlaže zahtjev odbiti kao neosnovan, a tužitelju naknaditi trošak odgovora na zahtjev.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja (koji je bio zaposlen u Ministarstvu unutarnjih poslova tužene, da bi dana 30. listopada 1995. godine bio raspoređen na službeničko mjesto policajac, Policijska uprava z.-k., Postaja granične policije S.) za isplatu razlike plaće u visini od 25% od plaće koja mu pripada i to temeljem čl. 19. Zakona o područjima posebne državne skrbi ("Narodne novine" br. 44/96, 124/97, 73/00 – u daljnjem tekstu: ZPPDS).

Prvostupanjski sud odlučio je o tužbenom zahtjevu na način da je o postojanju prava tužitelja na uvećanu plaću koja mu pripada prema odredbama citiranog zakona riješio kao o prethodnom pitanju, jer nije bilo sporno da posebnu odluku o tome tuženica nije donijela do zaključenja glavne rasprave u ovoj parnici.

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti ističe se, kako je prema odredbi čl. 5. st. 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti ("Narodne novine" br. 74/94, 86/94, 7/95 i dr. – u daljnjem tekstu: ZDSN) određeno da rješenje kojim se odlučuje o svim pitanjima primanja u državnu službu, prestanku službe, postavljenju odnosno imenovanju i razrješenju, te položaju, pravima, obvezama i odgovornosti državnih službenika predstavlja upravni akt. To znači, da upravna tijela moraju odlučiti o zahtjevu tužitelja za utvrđenje prava na povećanu plaću, i takva odluka ima značenje upravnog akta. Tek po donošenju takve odluke od strane nadležnog tijela, tužitelj bi imao pravo sudskim putem tražiti isplatu utvrđenog povećanja plaće.

Ovaj sud smatra da izraženo pravno stajalište nema uporišta u odgovarajućim odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99 – dalje: ZPP).

Odredbom čl. 12. st. 1. i 2. ZPP propisano je da, kad odluka suda ovisi o rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim zakonom nije drugačije određeno, a odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

Dakle, o takvom pitanju koje se svodi na ocjenu, da li neko pravo tužitelju pripada temeljem samog zakona (u konkretnom slučaju prema čl. 19. ZPP DS), kada nadležno tijelo o njemu nije odlučilo, nema zapreke da o tom kao o prethodnom pitanju odluči sud, kako je postupio u ovom slučaju.

Prema tome, budući da se nije ostvario razlog naveden u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, pa kako se sud pri odlučivanju o zahtjevu za zaštitu zakonitosti dužan ograničiti samo na ispitivanje povreda koje državni odvjetnik ističe u svom zahtjevu (čl. 408. st. 1. ZPP), to je u smislu odredbe čl. 408. st. 2. ZPP u vezi s čl. 393. ZPP, valjalo zahtjev za zaštitu zakonitosti odbiti kao neosnovan.

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na zahtjev za zaštitu zakonitosti jer isti nije bio potreban radi vođenja postupka, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 29. svibnja 2002. godine.

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.