Rev-x-240/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 240/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Nenada Perina i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. pok. Š. iz J., kojeg zastupa punomoćnik Ž. Ž., odvjetnik u Š., protiv tuženika K. K. i M. K., oboje iz J., koje zastupaju punomoćnici B. B. i F. B., odvjetnici u Š., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-757/08 od 7. srpnja 2008. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1631/06 od 18. siječnja 2008., u sjednici održanoj 3. veljače 2009.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odlučeno:

"1. Nalaže se tuženicima solidarno isplatiti tužitelju na ime naknade za oduzeti dio čest. zem. 2018/3 (stara izmjera), odnosno dio čest. br. 5654 (nova izmjera) k.o. Jezera u površini od 787 m2 iznos od 1.740,806,61 kn (milionsedamstočetrdesettisućaosamstošezdeset kuna i 61 lipu) sa zakonskom zateznom kamatom, koja teče od dana presuđenja tj. 18. siječnja 2008. god. pa do isplate, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

2. Nalaže se tuženicima solidarno platiti tužitelju prouzročeni mu parnični trošak u iznos od 91.273,00 kn (devedesetjednutisućudvjestosedamdesettri kune), u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

Protiv te presude reviziju su izjavili tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se obje nižestupanjske presude ukinu.

Tužitelj je podnio odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija odbije.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u granicama određeno navedenih razloga u reviziji.

U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revidenti iznose dva prigovora:

- da je u postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP,

- da je u postupku počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, jer da je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iako su se tuženici tome protivili, a da je drugostupanjski sud pogrešno smatrao da je preinaka tužbe pravilno dopuštena.

U odnosu na prvi prigovor revidenti ne navode ništa određeno, pa taj revizijski razlog nije niti uzet u razmatranje.

U pogledu drugog prigovora treba reći da je drugostupanjski sud pravilno ocijenio da je prvostupanjski sud bio ovlašten dopustiti predmetnu preinaku tužbe.

Objektivna preinaka tužbe u parničnom postupku, o čemu je u ovom slučaju riječ, uređena je odredbama čl. 190. ZPP. Prema odredbi čl. 190. st. 2. ZPP nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

U konkretnom slučaju predmet tužbenog zahtjeva je naknada za protupravno oduzeto zemljište, pa je prvostupanjski sud, nakon pribavljenih podataka o tržišnoj vrijednosti predmetnog zemljišta pravilno postupio kad je dopustio preinaku povećanjem tužbenog zahtjeva povišenjem iznosa naknade koja se traži na temelju i u skladu s odredbom čl. 190. st. 2. ZPP – bez obzira što su se tuženici tome protivili.

Zbog toga nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno da su tuženici samovlasno zauzeli dio zemljišta tužitelja i na tom dijelu, znajući da nije njihovo, 1996. godine dovršili gradnju stambeno-turističkog objekta.

Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu prometne cijene zemljišta.

Nižestupanjski sudovi smatraju da tužitelju propada pravo na isplatu prometne cijene zemljišta prema cijenama u vrijeme donošenja odluke temeljem čl. 25. st. 5. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 – dalje: ZOVO), a pri tome ocjenjuju i prigovor zastare predmetnog potraživanja neosnovanim.

Navodi revidenata u reviziji svode se na tri osnovna prigovora:

- prigovor da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno,

- da je nastupila zastara predmetnog potraživanja jer je izgradnja objekta završena 1996., a tužitelj je svoj zahtjev postavio 12. veljače 2003. Zbog toga revidenti smatraju da je, računajući od završetka izgradnje objekta 1996., protekao opći zastarni rok od pet godina u kojem je tužitelj imao mogućnost ostvarivati svoje potraživanje,

- da su sudovi pogrešno postupili dosuđujući prometnu cijenu zemljišta prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

U odnosu na prvi prigovor treba reći da se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi revidenata u tom pravcu nisu niti uzeti u razmatranje.

U pogledu drugog prigovora treba odgovoriti da je stajalište nižestupanjskih sudova pravilno.

Naime, prije svega, pravna situacija kakva je u ovom predmetu je uređena odredbama čl. 25. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 – dalje: ZOVO) koji je bio na snazi u vrijeme kada su tuženici izgradili objekt na zemljištu tužitelja.

Prema odredbi čl. 25. st. 1. ZOVO ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekt ili da graditelj poruši građevinski objekt i vrati mu zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cijenu zemljišta.

Prema odredbi čl. 25. st. 5. ZOVO pravo izbora iz st. 1. ovog članka vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta. Nakon proteka tog roka vlasnik može zahtijevati isplatu prometne cijene zemljišta.

Imajući na umu pravnu prirodu naprijed navedenog stjecanja vlasništva od strane tuženika u smislu odredaba čl. 25. ZOVO, potraživanje tužitelja za isplatu prometne cijene je potraživanje iz stjecanja bez osnove (čl. 210. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), pa na temelju čl. 371. ZOO to potraživanje zastarijeva za pet godina (opći zastarni rok).

Početak tijeka zastarijevanja propisan je odredbom čl. 361. ZOO prema kojoj zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

Odredbom čl. 25. st. 5. ZOVO propisan je prekluzivni rok od tri godine u kojem vlasnik zemljišta ima pravo izbora iz st. 1. tog članka. U tom roku vlasnik zemljišta još uvijek ima mogućnost tražiti da njemu pripadne pravo vlasništva izgrađenog objekta, pa graditelj još uvijek nije stekao vlasništvo objekta koje je izgradio na tuđem zemljištu. Protekom roka od tri godine vlasnik gubi pravo izbora i tada, jer je graditelj postao vlasnik izgrađenog objekta i zemljišta ispod tog objekta, dolazi do stjecanja bez osnove i vlasnik ima pravo zahtijevati samo isplatu prometne cijene zemljišta. Tek od tog trenutka počinje i teći zastarni rok za potraživanje iz čl. 25. st. 5. ZOVO.

U konkretnom slučaju, s obzirom da je izgradnja objekta tuženika završena 1996., prekluzivni rok od tri godine iz čl. 25. st. 5. ZOVO je istekao 1999. i tada je počeo teći zastarni rok od pet godina za predmetno potraživanje tužitelja – koji očito nije istekao u 2003. kad je postavljen tužbeni zahtjev.

Zbog toga nije osnovan prigovor revidenata koji smatraju da je zastarni rok za isplatu prometne cijene zemljišta počeo teći 1996., jer je tada počeo teći prekluzivni rok za korištenje prava izbora vlasniku zemljišta i isplata prometne cijene zemljišta u smislu čl. 25. st. 1. ZOVO je tek jedna od mogućnosti koju može izabrati vlasnik. Potraživanje u smislu čl. 25. st. 5. ZOVO je, povezano sa stjecanjem vlasništva od strane tuženika – graditelja, kao jedino pravo tužitelja kao bivšeg vlasnika tek protekom roka od tri godine je i nastalo.

U odnosu na treći prigovor treba reći da je građenje na tuđem zemljištu u vrijeme predmetne gradnje bilo uređeno odredbama čl. 24., 25. i 26. ZOVO, koje su međusobno povezane, a uređuju tu pravnu situaciju ovisno o savjesnosti graditelja i dispozicijama vlasnika. U odredbi čl. 24. st. 2 ZOVO izričito je propisano pravo vlasnika da se prometna cijena zemljišta odredi prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. To je propisano za slučaj kad je graditelj bio savjestan, a vlasnik se nije usprotivio gradnji. Tim više takvo pravo analogno pripada i vlasniku u smislu čl. 25. ZOVO u slučaju kad je graditelj bio nesavjestan – kakav je u ovom predmetu slučaj. Zbog toga, iako to nije izričito navedeno u odredbi čl. 25. st. 5. ZOVO, i za isplatu prometne cijene zemljišta u smislu te zakonske odredbe vrijedi isto načelo.

Prema tome nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su prometnu cijenu zemljišta odredili prema cijenama u vrijeme donošenja prvostupanjske presude.

Konačno, neosnovano prigovaraju revidenti i odluci o troškovima, jer su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbe čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s čl. 155. ZPP.

Zbog svega navedenog nisu ostvareni revizijski razlozi, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 3. veljače 2009.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.