Rev-146/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-146/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletić, Vjere Delić, Gordane Matasić – Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja mldb. H. Đ. iz S. B., zastupanog po majci i zak. zastupnici A. Đ. iz S. B., koju zastupa punomoćnik A. M., odvjetnik u S. B., protiv tuženika D. v. p.o. S. B., zastupan po Državnom pravobranitelju Županije brodsko-posavske, Slavonski Brod, radi naknade štete, rješavajući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Požegi od 17. listopada 1997. godine broj Gž-138/97-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 05. studenog 1996. godine broj P-956/95-16, u sjednici održanoj dana 20. prosinca 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom mldb. tužitelj je odbijen s tužbenim zahtjevom da mu tužena s osnove nematerijalne štete plati iznos od 64.620,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate i da mu naknadi parnični trošak, a sve u roku od 15 dana. Istom presudom tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.600,00 kn, u roku od 15 dana.

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavio je mldb. tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnoog prava, s prijedlogom, da se preinači u smislu revizijskih navoda.

Tuženik na reviziju nije odgovorio, a nadležni državni odvjetnik se o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud je ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 – dalje: ZPP) na koju bitnu povredu revizijski sud primjenom čl. 386. spomenutog zakona pazi po službenoj dužnosti.

Neosnovana je i tvrdnja revidenta da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i da se zbog toga ostvario revizijski razlog iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP– a.

Sud prvoga stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja je ocijenio pravilnim utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da se mldb. tužitelj u dobi od 5 godina nalazio na čuvanju kod tuženika 1995. godine i da se prilikom organizirane šetnje gradom s ostalom djecom spotakao i pao na pločnik, nakon čega se sam podigao i nastavio dalje šetnjom prema vrtiću,

- da se po povratku u dječji vrtić počeo žaliti na bolove u trbuhu, nakon čega je prebačen u bolnicu, gdje je utvrđen traumatski razdor slezene, koja je operativnim putem odstranjena,

- da tuženik nije propustio brižno nadzirati djecu koja su mu povjerena na čuvanje, kao i mldb. tužitelja, obzirom da prilikom organizirane šetnje je bio potreban broj odgajatelja uz djecu, pa i veći od propisanog Odlukom o elementima standarda društvene brige o djeci predškolskog uzrasta (“Narodne novine” br. 29/83),

- da nije došlo do štetnog događaja djelovanjem ili propustom nekog drugog od polaznika vrtića i da nije ničim dokazano da je do štetnog događaja, a time i do štete, došlo zbog propusta djelatnika tužene.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primjenili materijalno pravo, (čl. 154. Zakona o obveznim odnosima, “Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) kada su tužbeni zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim.

Prednje zbog toga jer odgovornost tužene nije objektivna odgovornost, već se ona isključivo temelji na krivnji pod čime se podrazumijeva i najblaži oblik krivnje učinjen bilo propustom, bilo činidbom.

Upravo zbog činjenice da krivnja tužene ničim nije dokazana, nižestupanjski sudovi pravilno su primjenili materijalno pravo kada su ocijenili tužbeni zahtjev neosnovanim.

Revident tvrdi da je tuženik propustio brižljivo nadzirati djecu prilikom organizirane šetnje gradom u kojem je bila velika gužva, a osim toga i “sklizava staza”. Tim tvrdnjama revident zapravo pobija činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, što ne može biti predmet razmatranja u ovom stadiju postupka (čl. 385. st. 3. ZPP – a).

Isto tako, ne može se prihvatiti osnovanom revidentova tvrdnja da organizirana šetnja gradom djece predškolskog uzrasta predstavlja opasnu djelatnost obzirom da su djeca bila pod maskama i s pokladnim rekvizitima, i da je stoga odgovornost tužene objektivna. Naime, po ocjeni ovoga suda organizirana šetnja djece po gradu ne samo uz dovoljan broj odgajatelja, već i veći broj od propisanog ni u kojem slučaju ne može predstavljati opasnu djelatnost. Iz navedenih razloga, kako nije ostvaren istaknuti revizijski razlog, a u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije došlo ni do bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP-a), valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu, 20. prosinca 2000.

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Veseljko Šeparović, v. r.