Legislator Case Law & Legislation
Rev-662/1994-2 AI generated

Supreme Court dismisses appeal on eviction grounds, ruling relocation without explicit intent to abandon tenancy right is insufficient for termination.

Case Number Rev-662/1994-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the prosecutor's appeal against a lower court's decision to deny eviction of a tenant. The prosecutor argued that the tenant's failure to move out and her resignation from employment proved an intent to abandon the tenancy right, despite her continued use of the apartment for six months. The court rejected this, holding that mere relocation or the initiation of eviction proceedings against third parties does not constitute the subjective intent required to terminate the tenancy right under the Housing Relations Act.

Legislator headnote

AI generated

čl. 99. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima; čl. 385. st. 3. i 393. ZPP: Termination of tenancy right requires proof of both objective non-use and subjective intent to abandon, which mere relocation or procedural actions against third parties do not establish.

Keywords

AI generated
termination of tenancy right subjective intent to abandon objective non-use requirement Housing Relations Act eviction proceedings relocation as defense procedural law

Cited Legislation

AI generated
čl. 99. st. 1. Zakona o stambenim odnosima
čl. 99. st. 2. Zakona o stambenim odnosima
čl. 385. st. 3. ZPP
iz čl. 385. st. 3. ZPP).
čl. 393. ZPP
Proizlazi iz navedenog da je odbijanje tužbenog zahtjeva utemeljeno na pravilnoj primjeni materijalnog prava zbog čega je odlučeno kao u izreci (čl. 393. ZPP).
čl. 101. Zakona o stambenim odnosima
iz čl. 101. Zakona o stambenim odnosima).
čl. 97. st. 1. Zakona o stambenim odnosima
Revizija također cijeni da je sud propustio o tužbenom zahtjevu odlučiti nevezano za tužbom istaknuti osnov, a iz činjenica utvrđenih u postupku da slijedi osnovanost tužbenog zahtjeva temeljem odredbe čl. 97. st. 1. Zakona o stambenim odnosima.
čl. 96. Zakona o stambenim odnosima
Samo nedvojbeno izražena volja za napuštanje stanarskog prava (subjektivni element) uz objektivne učine nekorištenje stana opravdavalo bi zaključak o gubitku stanarskog prava voljom nositelja stanarskog prava što ne bi bilo suprotno odredbi čl. 96. Zakona o stambenim odnosima.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 662/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna, Stanislava Plazonića i Veseljka Šeparovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Općine O., koju zastupa Javni pravobranitelj općine O., protiv tuženice T.D. iz O., koju zastupa mr. D.M., odvjetnik iz O., radi otkaza stanarskog prava, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 23. rujna 1993. br. Gž-1533/93, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 3. lipnja 1993. br. P-1925/92, u sjednici održanoj dana 17. ožujka 1994.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja odbijena je tužiteljica sa tužbenim zahtjevom: "Tuženoj T.D. otkazuje se stanarsko pravo na stanu u O., od 71,88 m5 zbog nekorištenja. Tužena je dužna predati stan slobodan od osoba i stvari Općini Osijek kao i naknaditi troškove ovog postupka a sve to u roku od 15 dana". Naprotiv tužitelj je obvezan naknaditi tuženoj troškove postupka u iznosu od 82.500 HRD.

Sud drugog stupnja odbio je kao neosnovanu žalbu tužiteljice i presudu suda prvog stupnja potvrdio. Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavila je reviziju tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Opravdavajući revizijske razloge tužiteljica navodi da je zaključak sudova o neosnovanosti zahtjeva za otkaz stanarskog prava "u suprotnosti sa činjenicama utvrđenim u toku postupka", pri čemu upućuje "da tužiteljica nije htjela koristiti neplaćeni godišnji odmor već je 24.IX. 1991. godine ishodila odluku o sporazumnom prestanku radnog odnosa s namjerom odseljenja iz O. ". Okolnost što nije odselila sve stvari iz stana "ne dokazuje nepostojanje njezine namjere da odseli iz Osijeka već je to posljedica činjenice da nije uspjela organizirati preseljenje a i da se ostvari privid namjere korištenja stana". Analiza provedenih dokaza da je manjkava jer je ratno razaranje sud cijenio kao opravdan razlog nekorištenja stana a ne zbog toga "evidentnu namjeru tuženice da napusti stan". Cijeni da je nekorištenje stana duže od šest mjeseci bilo motivirano namjerom odseljenja iz Osijeka, a dolazak tuženice u O. nije bio motiviran namjerom daljnjeg stanovanja u O. već ostavljanja privida te namjere. Revizija također cijeni da je sud propustio o tužbenom zahtjevu odlučiti nevezano za tužbom istaknuti osnov, a iz činjenica utvrđenih u postupku da slijedi osnovanost tužbenog zahtjeva temeljem odredbe čl. 97. st. 1. Zakona o stambenim odnosima. Time "su povrijeđene postupovne odredbe koje propisuju da sud nije vezan istaknutim osnovom tužbenog zahtjeva". Predloženo je da se revizija prihvati.

Na reviziju nije odgovoreno, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio se o reviziji 30. prosinca 1993. br. Gt-I-3698/93 - "mišljenja sam da u konkretnom slučaju postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa predlažem da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju tužitelja i preinači pobijanu presudu (čl. 395. st. 1. ZPP)".

Revizija nije osnovana.

U reviziji se ne konkretizira zbog koje se bitne povrede odredaba parničnog postupka revizija izjavljuje. Bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje revizija opisno upućuje - čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("NN", br. 53/91, 91/92) i čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 186. st. 3. ZPP nisu ostvarene.

Presude nemaju nedostataka koji bi onemogućavali njihovo potpuno i sigurno ispitivanje i ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama koje u vidu ima odredba čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP. Prigovor revizije da je "stav sudova" u suprotnosti sa činjenicama utvrđenim u toku postupka prigovara se u biti ocjeni dokaza, dakle pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a takav prigovor u ovom revizijskom postupku nije odlučan (arg. iz čl. 385. st. 3. ZPP). Prigovor da je analiza provedenih dokaza ostala manjkava zbog pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan jer je sud upravo utvrđivao činjenice odlučne za razrješenje spornog pravnog pitanja - postojanja razloga za otkaz stanarskog prava te iseljenje tuženice.

Odredbom čl. 2. ZPP utvrđeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva koji je postavljen u postupku. Iz odredbe čl. 186. st. 3. ZPP proizlazi da sud nije vezan uz pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Dakle, činjeničnim osnovom tužbe i postavljenim tužbenim zahtjevom sud je u parničnom postupku vezan.

Bez utjecaja na ishod spora revizija upućuje na nevezanost suda osnovom tužbenog zahtjeva i time povredom postupovnih odredbi kada o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije odlučivao primjenom odredbe čl. 97. st. 1. toč. 1. Zakona o stambenim odnosima.

Ovo zato jer je i u primjeni navedene zakonske odredbe riječ o otkazu stanarskog prava, a to znači da i dio tužbenog zahtjeva na iseljenje tuženice ovisi upravo o opstojnosti razloga za otkaz stanarskog prava po navedenom zakonskom osnovu. Navedeni zakonski razlog za otkaz stanarskog prava predmnijeva korištenje stana na drugi način od onog predviđenog zakonom, a to je korištenje stana za stanovanje. Nekorištenje stana kao otkazni razlog reguliran je odredbom čl. 99. Zakona o stambenim odnosima.

Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud jedino pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Prigovor pogrešne primjene materijalnog prava također nije osnovan. Sporno je pravno pitanje s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev:

- jesu li se ostvarili razlozi za otkaz stanarskog prava po čl. 99. Zakona o stambenim odnosima;

- je li osnovan zahtjev za iseljenje tuženice.

Razlog za otkaz stanarskog prava temeljem odredbe čl. 99. Zakona o stambenim odnosima bio bi ostvaren da su kumulativno ispunjene dvije materijalno-pravne pretpostavke: da tuženica i članovi njezinog obiteljskog domaćinstva ne koriste sporni stan neprekidno duže od šest mjeseci i da za to nekorištenje ne postoji opravdani razlog.

U postupku je međutim utvrđeno (a upravo to činjenično stanje predstavlja temelj za preispitivanje primjene materijalnog prava - arg. iz čl. 385. st. 3. ZPP) i da je tuženica sve do 7. mjeseca 1991. godine koristila sporni stan s obitelji za stanovanje, iskoristila mjesec dana neplaćenog dopusta i otišla sa kćerkom u dobi od sedam godina u L. gdje ju je upisala u školu; da je sporazumno raskinula radni odnos 14.IX. 1991. godine. Utvrđeno je također da je stan tuženice useljen već od IX. mjeseca 1991. godine i uz izmjenu faktičnih korisnika stana u stan je konačno temeljem rješenja o privremenom korištenju stana na godinu dana uselio M.B. 20.VI. 1992. Utvrđeno je također da je tuženica po saznanju o useljenju u stan pokrenula postupke na iseljenje bespravno useljenih osoba i to prvi postupak već 30.X. 1991. godine, a drugi 19.II. 1992. godine koji su postupci završili odbijanjem zahtjeva zbog za vrijeme trajanja postupka promjene korisnika stana. Utvrđeno je također da je dio stvari iz stana tuženica iselila tek nakon što je stan dodijeljen na privremeno korištenje na godinu dana M.B..

Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su s osnovom cijenili da otkazni razlog iz čl. 99. st. 1. Zakona o stambenim odnosima - ZSO nije ostvaren jer je tuženici onemogućeno korištenje stana upravo zbog toga što su se u stanu nalazile treće osobe protiv kojih je tuženica pokrenula odgovarajuće postupke. Dakle, proizlazi da zahtjev za otkaz stanarskog prava jer stan nije korišten iz opravdanih razloga (čl. 99. st. 2. ZSO) nije osnovan pa stoga nije osnovan niti zahtjev za iseljenje tuženice kao posljedice zbog toga prestanka stanarskog prava.

Sporazumni raskid radnog odnosa, odlazak iz Osijeka i s time u vezi prestanak korištenja stana su one objektivne okolnosti na koje upućuje revizija, ali koje nisu i dostatne za zaključak da je tuženica "napustila stanarsko pravo". Samo nedvojbeno izražena volja za napuštanje stanarskog prava (subjektivni element) uz objektivne učine nekorištenje stana opravdavalo bi zaključak o gubitku stanarskog prava voljom nositelja stanarskog prava što ne bi bilo suprotno odredbi čl. 96. Zakona o stambenim odnosima.

Postojanje takve volje tužitelj nije dokazao. Naprotiv, upravo promtno iniciranje odgovarajućih postupaka protiv osoba koje su uselile u stan upućuje na suprotan zaključak.

Osim toga preseljenje u drugo mjesto pa i promjena prebivališta samo za sebe nije dovoljno i za prestanak stanarskog prava na pr. (arg. iz čl. 101. Zakona o stambenim odnosima).

Proizlazi iz navedenog da je odbijanje tužbenog zahtjeva utemeljeno na pravilnoj primjeni materijalnog prava zbog čega je odlučeno kao u izreci (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 17. ožujka 1994.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović v.r.