Rev-2984/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2985/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr Hrvoja Momčinovića kao predsjednika vijeća, te Jakob Miletića, Miroslave Vekić, Vesne Milošević i Ivice Crnića, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja V. P. iz K., kojeg zastupa punomoćnik P. S., odvjetnik iz K., protiv tuženice RO Č. Č., Poduzeće za cestovni promet iz Č., radi isplate kamata, rješavajući reviziju tuženice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 16. siječnja 1990. br. Gž-24/90-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini od 15. lipnja 1989. godine br. P-203/89, u sjednici održanoj dana 30. travnja 1991.godine

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika se prihvaća, te se djelomično preinačuju presuda Okružnog suda u Zagrebu od 16. siječnja 1990. godine poslovni broj Gž-24/90-2 i presuda Općinskog suda u Kutini od 15. lipnja 1989. godine poslovni broj P- 203/89 tako da izreka presude glasi:

Nalaže se tuženici RO Č. Č. da plati tužitelju V. P. iz K., na iznos glavnice od 672,84 konv. dinara kamate po stopi koje banka u mjestu plaćanja plaća na štedne uloge oročene na vrijeme od deset mjeseci počev od 13. svibnja 1989. godine do 25. ožujka 1989. godine bez posebne namjene, te na tako utvrđeni iznos kamata počev od 25. ožujka 1989. godine pa do plateža plati zakonske zatezne kamate kao i da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 46,40 dinara, sve to u roku od 15 dana.

U preostalom dijelu odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

Nalaže se tužitelju da nadoknadi tuženiku trošak revizijskog postupka u iznosu od 100 dinara u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom Općinskog suda Kutina od 15. lipnja 1989. godine posl. br. P-203/89 suđeno je:

"Tužena RO Č. Č. dužna je platiti tužitelju V. P. iz K. kamatu kao na sredstva na oročenu štednju preko godinu dana, koja se plaća u mjestu plaćanja na iznos od 6.728.400 dinara (šest miliona sedam stotina dvadeset osam tisuća četiri stotine dinara) računajući ovu od 13. svibnja 1988. godine do 25. ožujka 1989. godine kao i zateznu kamatu do dana isplate, te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od dinara 464.100, sve to u roku od 15 dana".

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Zagrebu od 16. siječnja 1990.godine poslovni br. Gž-24/90-2 odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

Protiv ove pravomoćne drugostepene presude reviziju je izjavila tuženica zbog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Sl. list SFRJ" broj 4/77, 36/80, 69/82, 78/84, 74/87, 57/89, 20/90 i 27/90 - u daljnjem tekstu: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava time da je predložila da Vrhovni sud Republike Hrvatske nižestepene presude preinači tako da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno da nižestepene presude ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Revident je zatražio i naknadu troška takse na reviziju.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika prvostepeni je sud temeljem odredbe čl. 390. st. 1. ZPP dostavio na odgovor tužitelju i na izjašnjenje nadležnom javnom tužiocu.

Tužitelj nije odgovorio na izjavljenu reviziju, niti se o reviziji izjasnio javni tužilac Hrvatske.

Revizija je djelomično osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj sud nalazi da ne postoji povreda odredbe iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud temeljem odredbe čl. 386. spomenutog zakona pazi po službenoj dužnosti. Takodjer ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP. Ovo iz razloga što pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, razlozi presude nisu ni međusobno proturječni ni suprotni sadržaju spisa, pa se pravilnost pobijane presude može valjano ispitati.

Međutim, revidentova tvrdnja, da se pobijana presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pa da je time ostvaren revizioni razlog iz odredbe čl. 385. st. l. toč. 3. ZPP djelomično je osnovana.

Prvostepeni je sud utvrdio, a drugostepeni sud prihvatio utvrđenje prvostepenog suda iz kojeg proizlazi:

- da su tužitelj kao kupac i tuženik kao prodavalac zaključili ugovor o prodaji prema kojem se tuženik obvezao isporučiti tužitelju vozilo po cijeni od 6,728.400 nekonvertibilnih dinara, da je tužitelj izvršio uplatu cijene vozila dana 13.V 1988.godine, da je tuženik uvjetovao uplatu cijene unaprijed,

- da je tuženi isporučio vozilo tužitelju tek 23.III 1989.godine bez da je izvršio obračun i isplatu kamatu na unaprijed uplaćenu cijenu.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestepeni su sudovi djelomično pogrešno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

Temeljem odredbe čl. 16. st. 2. toč. 4. Zakona o osnovama poslovanja organizacija udruženog rada u području prometa robe i usluga u prometu roba i o sistemu mjera kojima se sprečava narušavanje jedinstvenog jugoslavenskog tržišta ("Službeni list SFRJ" br. 43/76, 23/79, 54/82 i 20/84 - u daljnjem tekstu: Zakon) proizlazi da organizacija udruženog rada čini djelo špekulacije u prometu robe ako prodaju robe uvjetuje izričito ili prećutno uplatom unaprijed određenog iznosa novčanih sredstava pa nakon isporuke robe pri konačnom obračunu ne prizna odnosno ne obračuna kupcu odgovarajuće kamate na uplaćene iznose.

Pod odgovarajućim kamatama razumijevaju se prema stavu 3. navedene odredbe kamate koje bi, u trenutku obračuna između kupca i prodavaoca pripadale kupcu da je uplaćeni iznos sredstava uložio kod banke i to do tri mjeseca kamate utvrđene na sredstva po viđenju, a više od tri mjeseca utvrđene za oročena sredstva srazmjerno vremenu od trenutka uplate sredstava do trenutka isporuke robe.

U konkretnom slučaju tužitelj je uplatio tuženiku novčana sredstva - cijenu - na dan 13.V 1988. isporuka robe - predaja vozila tužitelju izvršena je 23. III 1989.godine, dakle, nakon deset mjeseci i deset dana. Između tužitelja i tuženika nije izvršen obračun kamata na unaprijed uplaćena sredstva.

Kako tuženik nije izvršio isporuku robe istovremeno s uplatom cijene, a uplatu cijene je uvjetovao plaćanjem cijene unaprijed, to su se stekli uvjeti iz odredbe čl. 16. st. 2. toč. 4. Zakona za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za platež kamata na unaprijed plaćeni iznos cijene za vrijeme počev od trenutka uplate cijene pa do trenutka isporuke robe. Odlučujući o osnovu tužbenog zahtjeva za platež kamata na unaprijed uplaćena sredstva nižestepeni su sudovi dakle pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da tužitelju pripada pravo na kamate na unaprijed uplaćena sredstva.

Međutim, odlučujući o visini kamatne stope na iznos unaprijed uplaćenih sredstava nižestepeni su sudovi djelomično pogrešno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da kamatna stopa iznosi kao na oročena sredstva bez posebne namjene za vrijeme preko godine dana. Ovo iz razloga što prema odredbi čl. 16. st. 3. Zakona uplatiocu pripadaju kamate srazmjerno vremenu koje protekne između dana uplate sredstava i dana isporuke robe, a to je u konkretnom slučaju kamata kao na oročena sredstva bez posebne namjene na vrijeme od deset mjeseci.

Naime, po ocjeni ovog suda svrha je naprijed navedenog zakona da kupca u slučaju unaprijed uvjetovane plaćene cijene dovede u situaciju da mu se prizna kamata kao da je ta novčana sredstva oročio kod banke za razdoblje od dana uplate cijene do dana isporuke vozila kao predmeta kupnje. Za zakonom utvrđenu obvezu prodavaoca na isplatu kamata odlučno je to što je kupcu bilo uvjetovano da cijenu plati unaprijed za robu koja tek treba biti isporučena, pa takovu, zakonom utvrđenu obvezu prodavaoca ne može s uspjehom otkloniti ni činjenica "garantirane cijene" u kom pravcu revident ističe prigovor ali bez podloge u zakonu.

Pritom valja istaći da je revident u momentu uplate cijene izvršio uplatu stvarne cijene kupljenog motornog vozila pa je u tom trenutku u cijelosti ostvareno načelo jednakih vrijednosti uzajamnih davanja (čl. 15. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - "Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89-u daljnjem tekstu: ZOO).

Revident ne dolazi u povoljniju pravnu situaciju tvrdnjom da je zakon prestao važiti l.X 1989.godine ("Službeni list SFRJ" br. 58/89 od.30.IX 1989.godine. Ovo iz razloga što je pravni odnos između stranaka iz kojeg je nastalo pravo tužitelja o kojem je odlučivano u ovom postupku nastalo u vrijeme važenja zakona, pa prestanak važenja tog zakona naknadno (nakon donošenja drugostepene presude u ovom sporu) nema nikakvog pravnog značaja.

Pritom valja istaći da se u konkretnom slučaju radi zahtjevu za ispunjenje zakonske obveze za platež kamata, pa razlaganja revidenta da nije bilo zakašnjenja u isporuci vozila da nije dokazano postojanje štete zbog zakašnjenja nisu odlučna za donošenje presude u ovom sporu. Revident se neosnovano poziva na pravni stav Saveznog suda u presudi Gzs- 38/86 od 20.XI 1986.godine. Ovo iz razloga što odluke sudova u konkretnim predmetima ne vezuju izraženim pravnim shvaćanjima ni sud koji je odluku donio ni ostale sudove.

Na glavnicu koju predstavlja unaprijed uplaćena cijena tužitelju pripada pravo na kamate kao što je naprijed navedeno za vrijeme od dana uplate cijene do isporuke vozila, time da na tako utvrđene dospjele, a neisplaćene kamate, revidentu temeljem odredbe čl. 279. st. 2. ZOO pripada pravo na procesne kamate koje teku od dana utuženja u konkretnom slučaju od 29.III 1989.godine kao dana utuženja a prema kamatnim stopama Utvrđenim odredbom čl. 277. st. 1. ZOO, a nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Sl. list SFRJ" broj 57/89) i stupanje na snagu zakona o visini stope zatezne kamate ("Sl. list SFRJ" br. 79/89) tj. od 7.X 1989. godine po stopi iz čl. 1. Zakona o visini stope zatezne kamate.

Kako su prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti nižestepeni sudovi djelomično pogrešno primijenili materijalno pravo, to je temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP revizija tuženika djelomično prihvaćena i nižestepene presude djelomično preinačene na način naveden u izreci ove presude.

Odluka o trošku revizionog postupka (trošak sudske takse na reviziju) temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP time da je visina sudske takse utvrđena u skladu s odredbom Tbr. 3. Zakona o sudskim taksama a revidentu dosuđen iznos od 100 dinara, tj. razmjerno uspjehu u parnici.

Na temelju izloženih razloga odlučeno je kao u izreci, ove presude.

U Zagrebu, 30. travnja 1991.

Predsjednik vijeća:

Mr. Hrvoje Momčinović, v.r.