Gž-816/2016-2 · Županijski sud u Zadru

12 Gž-816/16-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Igora Delina, predsjednika vijeća, Franke Zenić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Katije Hrabrov, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. M. iz S. F. i J., zastupanog po punomoćnici L. R., odvjetnici iz B., protiv tuženika A. M. iz S. F. i J., zastupanog po punomoćniku L. B., odvjetniku iz B., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru, broj P-2466/14 od 21. travnja 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 28. ožujka 2017. godine,

p r e s u d i o j e

1) Odbija se žalba tužitelja F. M. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, broj P-2466/14 od 21. travnja 2016. godine u odnosu na toč. II. i IV. izreke. 2) Preinačuje se ista prvostupanjska presuda u toč. I. izreke i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj M. F. iz S. F. i J., vlasnik dijela čest. zem.417 k.o. F. J. na skici vještaka V. T. od 13.travnja 2015. godine (l.s 155) označeno crvenom bojom, što je tuženik M. A. dužan priznati."

3) Preinačuje se ista prvostupanjska presuda u toč. III. i V. izreke i nalaže tužitelju F. M. naknaditi tuženiku A. M. parnični trošak u iznosu od 32.700,00 kuna, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I - Utvrđuje se da je tužitelj M. F. iz S. F. i J., vlasnik dijela čest.zem.417 k.o. F. J. na skici vještaka V. T. od 13.travnja 2015.godine (l.s 155) označeno crvenom bojom, što je tuženik M. A. dužan priznati.

II - Odbija se zahtjev tužitelja u pogledu preostalog dijela čest.zem.417 k.o. F. J. i u pogledu zahtjev za uknjižbu.

III – Dužan je tuženik tužitelju nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 1.000,00 kn. IV – zahtjev tužitelj za naknadom troška u iznosu od 70.062,05 kn se odbija. V – odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška u cjelokupnom iznosu od 37.095,00 kn.“

Protiv citirane presude u odnosu na toč. II. i IV. izreke, žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da se žalba uvaži i preinakom prvostupanjske presude u pobijanom dijelu prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu troškova postupka, podredno da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je pobijana presuda donesena uz apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. toč.

11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), jer nema razloga o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati. Sud prvog stupnja je proveo očevid na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika ing. L. B. i vještaka građevinske struke dipl. ing. V. T., a po provedenom vještvu, tužitelj je nekoliko puta tražio od suda da se naloži građevinskom vještaku da ispravi svoje vještvo, kojem zahtjevu sud nije udovoljio.

Razlog tome je što je predmet vještva čest. zem. 417 k.o. S. F. i J., te se utvrđuje ne da li je ista neophodna za redovitu uporabu građevinskog objekta koji je izgrađen na čest. zem. 415 k.o. S. F. i J., odnosno predmet vještva je objekt kao i čest. zem. 418 k.o. S. F. i J.. Naime, očevidom na licu mjesta u odnosu na čest. zem. 417 k.o. F. i J., je utvrđeno da se na dijelu te čestice nalazi izgrađen betonski pločnik širine 120 cm, te ogradni betonski zid visine 80 cm, uz stambeni objekt koji je izgrađen na čest. zem. 415 i čest. zem. 418 k.o.

S. F. i J.. Na južnom uglu nekretnine nalazi se betonski plato, koji je ujedno gornja betonska ploča septičke jame 432 x 350 cm, na koju je priključena odvodnja fekalnih voda iz građevine koja je sagrađena na čest. zem. 415 k.o. S. F. i J.. Na jugozapadnom dijelu čestice izveden je prilaz na pristupni put u širini od 305 cm, ograđen betonskim zidićem i odvojen od pristupnog puta željeznom kapijom, koji se koristi za objekt koji je izgrađen na čest. zem. 415 k.o. S. F. i J.. Stambeni objekt izgrađen na čest. zem. 415 i čest. zem. 418. u naravi ima pristupni put na sjevernoj strani na dijelu čest. zem. 418, koji je obrađen kao betonska rampa, ograđena sa betonskim zidom s obje strane rampe.

S obzirom na zatečeno stanje na terenu, izgrađenu septičku jamu koja je u funkciji objekta položenog na čest. zem. 415 i čest. zem. 418 k.o. S. F. i J., te položaj betonskog pločnika, uz sam rub istog objekta, smatra da je za redovitu uporabu zgrade nužno odrediti nesmetan pristup septičkoj jami, kao i nesmetan pristup oko samog objekta. Iz tog razloga određen je prolaz sa sjeverozapadne strane čest. zem. 417 u širini od 100 cm za pristup septičkoj jami, kao i širina postojećeg betonskog pločnika sa jugoistočne strane parcele za pristup fasadi zgrade, kao i cijela površina septičke jame, a ukupna površina koja se izdvaja kao nužna za redovitu uporabu zgrade je 39,42 m2.

Sud prvog stupnja propušta utvrditi da je stalni sudski vještak L. B. na svojoj skici od 31. kolovoza 2015. godine, označio koji dio čest. zem. 417 k.o. S. F. i J. je izgrađen betonskom zidom, pločnikom, septičkom jamom i ulazom, te protivno izgrađenom dijelu te čestice, vještak V. T. je u svom nalazu umanjio izgrađeni dio čest. zem. 417 k.o. S. F. i J. u odnosu na skicu lica mjesta mjernika vještaka, te dio označenog stvarnog stanja na terenu od istog vještaka je označio crvenom bojom, te utvrđuje da je za redovitu uporabu zgrade nužno izdvojiti 39,42 m2 od čest. zem. 417 k.o.

S. F. i J. i to kako je naznačeno u skici 2 u prilogu elaborata. Tijekom postupka, nije se vodilo računa da je čest. zem. 417 izgrađeno zemljište na kojem su izgrađeni građevinski objekti, pa je na takav način građenjem stečeno pravo vlasništva. Umjesto toga, sud prvog stupnja na temelju nalaza vještaka građevinske struke, za koje vještvo je tužitelj tražio dopunu, jer sam sud prvog stupnja u presudi utvrđuje da čest. zem. 418 k.o. S. F. i J. nije u vlasništvu tužitelja, niti ima ikakve veze sa česticom koja je predmetom tužbenog zahtjeva, ne utvrđuje se izgrađeni dio čest. zem. 417 k.o.

S. F. i J., već se na skici vještaka umanjuje izgrađeni dio te čestice koji se označava crvenom bojom. Sud prvog stupnja propušta pravilno utvrditi činjenično stanje na temelju izvedenih dokaza u odnosu na jugozapadni dio čest. zem. 417, na kojem se nalazi prilazni put ograđen betonskim zidom i odvojen od pristupnog puta željeznim vratima, te da prilaz koristi objekt koji je izgrađen na čest. zem. 415 k.o. S. F. i J.. Vještak daje nalaz u površini koja je nužna za uporabu zgrade, s tim da u svom nalazu pod zemljištem nužnim za redovitu upotrebu zgrade, označava izgrađeni dio čest. zem. 417 k.o.

S. F. i J. od strane prednika tužitelja i ne daje nalaz daljnjeg dijela tog zemljišta označenog kao dio čest. zem. 417 k.o. S. F. i J. koji je neophodan za redovitu uporabu zgrade koja je sagrađena na čest. zem. 415 k.o. S. F. i J., kao i onaj dio te nekretnine koji je neophodan za redovitu uporabu izgrađenih dijelova te nekretnine. Posebno ističe da je uvidom u predmet P-276/02, u kojem je A. M. utvrđen vlasnikom čest. zem. 305/5 k.o. S. F. i J., je tvrdio da je navedenu nekretninu stekao darovanjem od svog oca J.. Sud tijekom cijelog postupka pazi po službenoj dužnosti na ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju je utvrđeno da Ugovor o darovanju je zaključen bez prave predaje čest. zem. 305/5 k.o.

S. F. i J., što znači da taj Ugovor ne proizvodi pravne učinke, nije potpisan od strane navodnih ugovornih stranaka, kao i to da je J. M. istakao da je spornu nekretninu stekao nasljeđivanjem, a iz rješenja o nasljeđivanju iza smrti J. M., navedena čestica nije predmetom nasljeđivanja, koju bi naslijedio J. M.. Jasno je, dakle, da je otac tužitelja i prije Diobenog ugovora, nekretninu držao u posjedu kao vrta, a koji dio mu je prodala nasljednica R. M. – F. M.. U spis je dostavljeno očitovanje Državne geodetske uprave, iz kojeg slijedi da isti ne raspolažu ugovorom o diobi na koji se pozivaju u navedenoj povijesti.

Navedeni Ugovor o diobi iz 1960. godine, ne egzistira, već postoji Diobeni ugovor koji je sačinjen iza smrti Š. M. pok. A., kojem nedostaje druga strana, i u kojem je jasno naznačeno da "ulica kod magistrale" pripada R., kao i dio "što V. drži", također pripada R., te se ugovora, sukladno tom Ugovoru, razdioba na licu mjesta u petak 4. travnja 1969. godine. Prvim ugovorom, dakle, izvršena je dioba imovine, iz koje slijedi da sporna nekretnina pripada R. M.. Da je taj Ugovor vjerodostojan govori i činjenica da je sukladno datumu navedenom u tom ugovoru, daljnjim Ugovorom o diobi izvršena je dioba imovine iza smrti Š.

M. pok. A., ali sud prvog stupnja osporava valjanost tog Ugovora, budući da nedostaje druga stranica. Međutim, iz povijesti upisa posjeda slijedi da je parcelacijom čest. zem. 305/5 k.o. S. F. i J. 1976. godine, J. M. presudom utvrdio svoje pravo vlasništva, ali je ista cijepana na čest. zem. 305/5 koja je pripala R. M., te se na istoj 1975. godine, upisuje otac tužitelja V. M., dok je na ostalim česticama nastalim parcelacijom i to čest. zem. 305/85 i čest. zem. 305/86, k.o. S. F. i J., utvrđeno pravo prednika tuženika, koji je istu prodao.

Sud prvog stupnja se poziva na presudu iz 1976. godine, kada je prednik tužitelja brisan za 1/24 dijela na nekretninama na kojima je bio upisan od 1958. godine, po osnovi nasljeđivanja iza smrti A. M., ali nije brisan, niti je utužen za veći suvlasnički udio od 1/24 dijela, što je vidljivo iz položajnog nacrta od 18. prosinca 1973. godine. Kada se uzme u obzir da je navedena presuda donesena 5. studenoga 1975. godine, i povijest upisa posjeda, koji se ne podudara u pogledu J. M. pok. A. na nekretnini koja je predmet spora i upisa posjeda V.

M., navodno iz 1975. godine, ne može se smatrati da je prednik tužitelja nepošteni posjednik. Iz Kupoprodajnog ugovora od 20. svibnja 1982. godine, koji je zaključen između J. M. i S. V., slijedi da je predmet kupoprodaje čest. zem. 305/85 i čest. zem. 305/86 k.o. S. F. i J..

U odnosu na toč. I, III. i V. izreke pobijane presude, žalbu je izjavio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da se žalba uvaži i preinakom prvostupanjske presude u pobijanom dijelu odbija tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz naknadu troškova postupka, podredno da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je pobijana presuda donesena uz apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. toč.

11. ZPP, jer nema razloga o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati. Nadalje, da tužitelj, na kojemu je teret dokaza, nije dokazao da bi bio vlasnikom cijele nekretnine. Što se tiče nalaza vještaka ing. V. T., tvrdi da tužitelju ne bi mogao pripasti dio označen crvenom bojom, već tuženiku u cijelosti. Tužitelj ne bi imao pravo na pristupni put do septičke jame, koji je na skici sudskog očevida označen crvenom bojom i koji prilaz se nalazi sa sjeverozapadne strane čest. zem. 417 k.o. S. F. i J. u širini do 100 cm, jer isti nije neophodan za uporabu septičke jame, te tužitelj, u čijem je vlasništvu čest. zem. 415 k.o.

S. F. i J., ima pristup septičkoj jami sa sjeveroistočne strane, koji ide preko navedene nekretnine, pa preko ucrtanog pločnika sa sjeveroistočne strane na toj čestici, koji ide preko zgrade i pločnika sa sjeverne strane zgrade na toj čestici, te preko pločnika sa sjeverne strane zgrade čest. zem. 417 k.o. S. F. i J., pa je pristupni put sa sjeverozapadne strane čest. zem. 417 k.o. S. F. i J. širine 100 cm suvišan. Isto tako, na skici sudskog očevida nužni dio zemljišta nije označen prostorno točkama. Tvrdi da je čest. zem. 417 k.o.

S. F. i J. po staroj izmjeri čest. zem. 305/5 k.o. S. F. i J. izvorno bila vlasništvo pradjeda tuženika A. M., čija su djeca R., Š. i J. podijelila početkom 1960. godine, i 1962. godine, upisali posjednicima u katastru. Između ostalih i predmetna nekretnina pripala je J. M., koji je 1975. godine, ishodio pravomoćnu presudu, broj P-1017/75, platio porez na promet nekretnina, te se u zemljišnim knjigama uknjižio vlasnikom. Nakon smrti J. M., njegova djeca M., V. i J., predmetna nekretnina pripala je J. M. pok. J. (ocu tuženika) koju je darovao svom sinu A., koji se 2003. godine, uknjižio vlasnikom.

Osnovna čest. zem. 305/5 površine 525 m2 cijepana je prijavnim listom Uprave za katastar 1976. godine, na čest. zem. 305/5 površine 289 m2; čest. zem. 305/85 površine 227 m2 i čest. zem. 305/86 površine 9 m2, te je J. po obavijesti o cijepanju 1983. godine, prodao čest. zem. 305/85 i čest. zem. 305/86 obitelji V., dok je čest. zem. 305/5 u površini od 289 m2 zadržao za sebe i dopustio posjed svom bratiću, ocu tužitelja, pri tome smatrajući da je neupitno njegovo vlasništvo. J. M. pok. A. je u zemljišnim knjigama uknjižen od 1976. do 2003. godine, kada se knjiži njegov unuk, dok je u katastru bio upisan posjednikom od 1962. godine, pa do 1975. godine, kada se bez njegova znanja upisuje otac tužitelja i formira čest. zem. 417 k.o.

S. F. i J. površine 240 m2. Sređujući svoje vlasništvo, u situaciji kada je utvrdio da njegov djed nije upisan posjednikom, to je tuženik 2005. godine, podnio prijedlog za upis posjeda. Tvrdi da dioba po Diobenom ugovoru se vršila najvjerojatnije 1969. godine, radi razdiobe imovine pok. Š. M., koji nije imao djece i u njoj su sudjelovali djed tuženika J. M. pok. A., R. M. pok. A., M. Ž. pok. M., D. M. žena R. i M. F. žena B., koje je sve J. M. pok. A. obuhvatio u postupku, broj P-1017/75 i nije točan navod tužitelja da je diobom sporna nekretnina pripala R.

M.. Naime, braća J., Š. i R. su diobu imovine oca podijelili 1960. godine, i proveli u katastru 1962. godine, kojom diobom je i sporna pripala J., koji je u postupku 1975. godine, ishodio pravomoćnu presudu. Da je točan navod tužitelja da je Diobenim ugovorom predmetna nekretnina pripala R., tada ne bi bila donesena pravomoćna presuda na temelju izostanka i priznanja, već bi zasigurno došlo do protivljenja tužbi od strane djeljenika. Štoviše, predmetna nekretnina nije mogla biti predmetom diobe iza smrti Š., jer su braća R., Š. i J. ranije 1960. godine, podijelili svu imovinu oca.

Prema Diobenom ugovoru iz 1969. godine, sporna nekretnina je opisana kao: "ulica kod magistrale pripada R. i V. što drži vrta također pripada R." se ne odnosi na spornu, kako to tvrdi tužitelj, već na čest. zem. 129 naziva "ulica koja se nalazi uz samu magistralu" i koja ju presijeca te na dio čest. zem. 305/12 naziva "G." koja je 1960. godine, pripala Š.. Osporava da bi F. M. ud. R. prodala nekretninu ocu tužitelja Ugovorom od 20. studenoga 1972. godine, čijim originalom tužitelj ne raspolaže, jer je ista mogla prodati eventualno onaj dio koji je pripao R. po diobi iz 1960. godine, drugim riječima, nije mogla prodati nešto čega nije bila vlasnica.

Što se tiče priloženog Ugovora iz 1972. godine, F. M. se u tom Ugovoru navodi kao ud. R. koji je umro 1973. godine. U sumnju vjerodostojnosti tog Ugovora iz 1972. godine, dovodi i to da bi F. M. i T. M., kao i V. M., svi pok. R., taj Ugovor predočili i na njega se pozvali u postupku, broj P-1017/75, što nisu učinili

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju stranke ukazuju u žalbama, jer pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama i može se ispitati. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je vlasnik čest. zem. 417 k.o. S. F. i J. površine 240 m2, koja je nastala od čest. zem. 305/5 k.o. S. F. i J. stare izmjere površine 289 m2. Tužitelj, naime, tvrdi da je u posjed sporne nekretnine došao temeljem usmeno izvršenog Ugovora o darovanju sa svojim ocem, a isti dosjelošću, a da je prednik tuženika presudom, broj P-276/02 ishodio uknjižbu svog prava vlasništva na istoj nekretnini, pozivaju se na darovanje od svog oca J. M., koju je stekao od svog oca J. M.. J. M. i R. M., inače suprug F. M., koja je prodala zemljište njegovom predniku, su braća, da je susjedna čest. zem. 416 pripala J. M. i da su obje nekretnine, i to čest. zem. 417 i čest. zem. 416, nastale od matične čest. zem. 305/5 k.o. S. F. i J.. U naravi ova nekretnina danas da predstavlja dio okućnice tužitelja na kojoj se nalazi septička jama, koja je iskopana 1980. godine.

Tuženik osporava navode tužitelja, navodeći da je ovo zemljište bilo vlasništvo njegova oca, na kojoj je njegov djed J. M. pok. A. stekao vlasništvo za cijelo temeljem presude, broj P-1017/75, a u tom postupku prednik tužitelja, kao i navodna prodavateljica F. M., nisu osporavali pravo vlasništva predniku tuženika. Ne bi bilo sporno da je od čest. zem. 305/5 k.o. S. F. i J. cijepanjem nastala utužena i čest. zem. 416 k.o. S. F. i J., koju je J. M. prodao I. V., a čest. zem. 417 zadržao za sebe.

Tuženik tijekom postupka ističe da je čest. zem. 305/5 k.o. F. i J. površine 525 m23 cijepana prijavnim listom 1976. godine, a provedena u zemljišnim knjigama u lipnju 1983. godine, i to na čest. zem. 305/5 površine 289 m2; čest. zem. 305/85 površine 227 m2 i čest. zem. 305/86 površine 9 m2, i da je J. M. pok. A. 1983. godine, prodao čest. zem. 305/85 i čest. zem. 305/86 obitelji V., dok je čest. zem. 305/5 zadržao za sebe i dozvolio svom bratiću, ocu tužitelja, posjed. Po Diobenom ugovoru, vidljivo je da je ista vršena 1969. godine, u odnosu na imovinu pok. Š. M., koji nije imao djece, a u kojoj su sudjelovali djed tuženika J. M. pok. A., R. M. pok. A., M. Ž. pok. M., D. M. žena R. i M. F. žena B., koje je J. M. obuhvatio tužbom u predmetu P-1017/75. Braća J., Š. i R. su imovinu oca A. podijelili 1960. godine, i u toj diobi je sporna nekretnina pripala za cijelo J.. Da je točan navod tužitelja da je Diobenim ugovorom sporna nekretnina pripala R., tada ne bi bila donesena ta presuda, tim više, što ona i nije mogla biti predmetom diobe po Diobenom ugovoru iza smrti Š. M. 1969. godine, budući su se braća R., Š. i J. 1960. godine, podijelili i ista je nekretnina pripala J.. Također, tuženik osporava da bi F. M. mogla raspolagati tom nekretninom u korist prednika tužitelja 1972. godine, budući je ista na pasivnoj strani bila obuhvaćena u predmetu P- 1017/75, te ista u tom postupku nije osporavala tvrdnju prednika tuženika da je vlasnik navedene nekretnine, odnosno da bi njezin suprug u diobi postao vlasnikom te nekretnine, a ista vlasnicom nakon njegove smrti temeljem nasljeđivanja.

Iz spisa predmeta slijedi da je tuženik upisan kao vlasnik sporne nekretnine, a prethodno njegov prednik J. M., temeljem presude broj P-1017/75 u odnosu na matičnu čest. zem. 305/5 u površini od 525 m2, dakle, u tom postupku na pasivnoj strani su bili označeni i prednik tužitelja V. M. pok. A. i F. M. ud. R., u kojem je donesena presuda na temelju priznanja i izostanka u korist prednika tuženika za cijelo. Dakle, na temelju te presude prednik tuženika je upisan u zemljišnoj knjizi, nakon donošenja presude 5. studenoga 1975. godine, zbog čega se tužitelj tijekom postupka i ne može pozivati na kupoprodajni ugovor, koji bi navodno bio zaključen između F. M. ud. R. i njegovog prednika 1972. godine, budući je F. M. pod pretpostavkom i da je bila vlasnica dijela sporne nekretnine, kao tuženica u postupku broj P-1017/75 priznala pravo vlasništva predniku tuženika J. M., a da je ista raspolagala tom nekretninom, pa makar i u suvlasničkom dijelu u korist V. M., ista bi to predočila sudu. Dakle, u trenutku kada je J. M. utvrđen vlasnikom sporne nekretnine, prestala su eventualna prava osoba koje su sudjelovale u tom postupku. Pri tome, valja imati u vidu podatke iz katastarske evidencije (l.s. 51-61), iz kojih je vidljivo da je posjednik čest. zem. 305/5 u površini 525 m2, iako je bio upisan na ime A. M. pok. J., evidentiran kao posjed na ime J. M., dok je posjednikom čest. zem. 187; čest. zem. 205/12 i čest. zem. 122., naziva "U.", evidentiran posjed R. M., dakle, R. M. nije bio upisan posjednikom sporne nekretnine. Sud prvog stupnja smatra da je prednik tužitelja temeljem čl. 24. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92 -dalje ZOVO), stekao vlasništvo dijela čest. zem. 417 k.o. F. i J. građenjem, i to onog dijela nekretnine koji je na skici sudskog očevida označen crvenom bojom u površini od 39,42 m2, jer iz nalaza i mišljenja vještaka ing. V. T., slijedi da se radi o površini koja je potrebna za redovitu uporabu objekta, odnosno potrebna kako bi se pristupilo septičkoj jami radi pražnjenja i da je to pogodniji način prilaza od prilaza preko čest. zem. 418 k.o. S. F. i J..

Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, takav zaključak suda prvog stupnja je pogrešan.

Tužitelj je, naime, tvrdio da je vlasnik cijele čest. zem. 417 k.o. S. F. i J., a da je vlasništvo stekao darovanjem od svog oca, a isti putem svojih prednika kupnjom od stvarne vlasnice F. M. ud. R., koju činjenicu u ovoj pravnoj stvari, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije dokazao, ovo iz razloga jer je nesporno između stranaka da je prednik tuženika 1975. godine, pokrenuo postupak radi utvrđenja prava vlasništva matične čest. zem. 305/5 S. F. i J. i da su u tom postupku na pasivnoj strani bili obuhvaćeni prednik tužitelja i navodna prodavateljica F. M. ud. R., koji u tom postupku nisu osporili pravo vlasništva predniku tuženika, naime, u tom postupku nisu iznijeli činjenicu da bi prednik F. M., R. M., bio vlasnik te nekretnine za cijelo, a da je vlasništvo stekao u diobi sa svojom braćom J. i Š., da ga je naslijedila njegova supruga F. i da je ista, kao vlasnica, raspolagala tom nekretninom u korist prednika tužitelja. Stoga, pravomoćna presuda, kojom je prednik tuženika utvrđen vlasnikom matične čest. zem. 305/5 od koje je nastala i sporna, veže sve sudionike u postupku, pa je, stoga, prednik tuženika sa istom mogao raspolagati Ugovorom o darovanju, na temelju kojeg Ugovora se tuženik upisao kao vlasnik sporne nekretnine.

Očevidom na licu mjesta, nesporno je utvrđeno da je na dijelu čest. zem. 417 k.o. S. F. i J. izgrađena septička jama i betoniran prilaz istoj, pa sud prvog stupnja nalazi da bi tužitelj bio vlasnikom dijela površine od 39,42 m2, koji se odnosi na dio na kojem je izgrađena septička jama i prilaz istoj, odnosno za onu površinu koja po nalazu i mišljenju vještaka služi za redovnu uporabu objekta. Nesporno je da je tužitelj vlasnik čest. zem. 415, na kojoj ima izgrađenu kuću, da nije vlasnik čest. zem. 418 k.o. S. F. i J., pa da sporni dio čest. zem. 417 i nije naveden kao dio nekretnine koji služi za redovnu uporabu nekretnine na kojoj je tužitelj izgradio obiteljsku kuću. Dakle, radi se u naravi o dijelu nekretnine na kojoj je prednik tužitelja sagradio septičku jamu i betonirao prilaz za pristup istoj, pa temeljem čl. 24. ZOVO nije mogao steći vlasništvo građenjem tog dijela nekretnine, budući se ne radi o zemljištu koje služi za redovitu uporabu zgrade, koja je izgrađena na čest. zem. 415 k.o. S. F. i J., a koja je vlasništvo tužitelja, a septička jama po svom karakteru ne može se smatrati građevinom, sukladno čl. 24. ZOVO, što posljedično znači da tužitelj nije mogao steći vlasništvo dijela čest. zem. 417. k.o. S. F. i J., koji je na skici sudskog očevida označen crvenom bojom. Čl. 24. ZOVO, propisano je da osoba koja može biti nosilac prava vlasništva, a koja izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekt na zemljištu) na koje drugi ima pravo vlasništva (graditelj), stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekt i na zemljište koje je neophodno za redovitu uporabu toga građevinskog objekta, ako nije znala, niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za gradnju i nije se odmah usprotivio.

Nesporno je u tijeku postupka utvrđeno da je vlasnik zemljišta bio prednik tuženika, što je bilo poznato predniku tužitelja i samom tužitelju, a izgradnjom septičke jame i prilaza istoj, tužitelj i nije mogao steći pravo vlasništva na toj nekretnini.

Stoga je valjalo odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, potvrditi presudu suda prvog stupnja u toč. II. i IV. izreke, a prihvatiti žalbu tuženika i preinačiti istu prvostupanjsku presudu u toč. I. izreke, temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

Budući je preinačena prvostupanjska presuda, o troškovima postupka je valjalo odlučiti sukladno čl. 166. st. 2. u svezi čl. 154. st. 1. ZPP, te tuženiku, koji je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika, priznati, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje Tarifa) parnični trošak i to za sastav odgovora na tužbu 250 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), za ročišta održana 9. siječnja 2012.; 7. ožujka 2012.; 7. svibnja 2012.; 13. lipnja 2012.; 9. listopada 2013.; 12. ožujka 2015.; 26. siječnja 2016. i 18. ožujka 2016. godine, po 250 bodova (Tbr. 9/1 Tarife), za ročišta održana 12. listopada 2011.; 10. prosinca 2014.; 22. rujna 2015. i 10. studenoga 2015. godine, po 125 bodova (Tbr. 9/2 Tarife), uvećano za trošak žalbe po 250 bodova (Tbr. 10/1 Tarife) i trošak pristojbe na žalbu u visini od 200.00 kuna, ili ukupno 32.700,00 kuna, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.

Stoga je valjalo prihvatiti žalbu tuženika i preinačiti prvostupanjsku presudu u toč. III. i V. izreke, temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP.

U Zadru, 28. ožujka 2017. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Igor Delin