Rev-325/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 325/04-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, dr. sc. Ivana Kaladića i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice C. b. d.d. Z., koju zastupa punomoćnica S. D., protiv tuženice M. F. iz Č., koju zastupa punomoćnik G. R., odvjetnik iz Č., radi namirenja tražbine iz vrijednosti zaloga, odlučujući o reviziji tužiteljice izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Čakovcu broj: Gž-438/99-2 od 09. prosinca 1999. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu broj: P- 173/96-30 od 16. ožujka 1999. godine, u sjednici održanoj dana 27. siječnja 2004. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija tužiteljice se prihvaća, ukida se presuda Županijskog suda u Čakovcu broj:

Gž-438/99-2 od 09. prosinca 1999. godine i Općinskog suda u Čakovcu broj: P-173/96-30 od 16. ožujka 1999. godine te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

“Nalaže se javna prodaja čest. broj 223/1 kuća i dvor, upisane u z.k. ulošku broj 2232 k.o. Šenkovec, u vlasništvu tuženice, te je tuženica dužna trpjeti namirenje tužiteljevog potraživanja u iznosu od 1.081.081,49 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 30 studenog 1995. godine do 20. travnja 1996. godine po stopi propisanoj uredbom o visini zatezne kamate (NN br.19/95), te od 20. travnja 1996. godine do isplate u skladu s čl. 2. Zakona o zateznim kamatama (NN 28/96) i to iz cijene postignute prodajom založenih nekretnina, a tuženica se može osloboditi naložene prodaje nekretnina ako plati ukupan iznos

čni

naveden u ovom zahtjevu, s time da se tuženici nadalje nalaže da tužitelju nadoknadi parni trošak, sve u roku od 15 dana”.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presude sudova nižeg stupnja preinače i tužbeni zahtjev prihvati.

Tuženik je podnio odgovor na reviziju s prijedlogom da se odbije kao neosnovana.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, kojem je revizija dostavljena temeljem čl. 390. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92. i 112/99. – dalje: ZPP), koja odredba se u ovom slučaju primjenjuje temeljem čl. 284. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 117/03), nije se izjasnio o sadržaju revizije.

Revizija je osnovana.

Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj sud temeljem čl. 386. ZPP pazi po službenoj dužnosti, ali je pogrešno primijenjeno materijalno pravo zbog čega je činjenično stanje za sada nepotpuno utvrđeno. Utvrđeno je da su stranke dana 12. studenog 1991. godine sklopile ugovor o zalogu (hipoteci) po kojem tužena daje u zalog nekretninu k. č. br. 223/1 upisana u zk. ul. broj 2232 k.o. Šenkovec radi osiguranja potraživanja tužiteljice prema trgovačkom društvu E. d.o.o. P. U ugovoru je navedeno da između tužiteljice i tog trgovačkog društva postoji međusobni poslovni odnos “po kojem će Banka davati zalogodavcu kredite, garancije i druge bankarske usluge do iznosa od dinarske protuvrijednosti 160.642,00 DEM što na dan zaključenja ugovora iznosi 6.444.957,00 dinara”.

Nije sporno da su tužiteljica i E. d.o.o. P. sklopile ugovor o zajmu broj 5-120-00052- 9 dana 12. studenog 1991. godine na iznos zajma od 1.580.000,00 dinara, a dana 21. studenog 1991. godine još jedan ugovor o zajmu pod brojem 5-120.-00058-8 na iznos od 4.140.000,00 dinara i aneks tome ugovoru od 01. siječnja 1992. godine.

Tužena u ovoj parnici tvrdi da je zalogom osigurana samo tražbina iz ugovora o zajmu broj 5-120-00052-9 od 12. studenog 1991. godine, pa je dakle među strankama sporno je li zalogom osigurana i tražbina iz ugovora o zajmu od 21. studenog 1991. godine broj 5-120.- 00058-8.

Prvostupanjski sud zaključuje da je zalogom osigurano samo potraživanje iz ugovora o zajmu od 12. studenog 1991. godine, a ne i potraživanje iz ugovora o zajmu od 21. studenoga 1991.godine zbog toga što je u prvom ugovoru (onom od 12. 11. 1991.) navedeno da je jedno od sredstava osiguranja i zalog-hipoteka na nekretninama upisanim u “z.k. uložak broj 2232 k.o. Šenkovec”, dok je u drugom ugovoru (onom od 21.11.1991.) samo naznačeno da će jedno od sredstava osiguranja biti zalog-hipoteka “nekretnine u privatnom vlasništvu, bez navođenja o kojoj se nekretnini radi”. Prema pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda tu odredbu ugovora valja tumačiti tako da je “zalog –hipoteku trebalo posebno ugovoriti i za osiguranje potraživanja koje je nastalo tim ugovorom”.

U obrazloženju drugostupanjske presude po prvi puta dovodi se u pitanje kome se banka obvezala davati kredite s obzirom da je u ugovoru o zalogu navedeno da se banka obvezala davati kredite “zalogodavcu”, a što nije učinila jer kredite nije davala zalogodavcu već društvu E. d.o.o. Treba reći da tužena nije ni osporila da je ona zalogodavac, a da je korisnik kredita E. d.o.o. Stoga to i nisu mogli biti razlozi za odbijanje žalbe kao neosnovane, ali prema pravnom shvaćanu drugostupanjskog suda tužbeni zahtjev nije osnovan zbog toga što u ugovoru o zalogu nije točno određen pravni posao iz kojega proizlazi tražbina koja se osigurava, a odredbom čl. 63. st. 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91, dalje- ZOVO), koji je tada bio na snazi, propisano je da tražbina koja se osigurava mora biti određena.

Prvostupanjski sud na temelju tumačenja sadržaja ugovora o zajmu izvodi zaključke o pravnim učincima ugovora o hipoteci što je pogrešno, jer prema odredbi čl. 148. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96. i 112/99) ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane. Stoga nije odlučno jesu li i što su stranke iz ugovora o zajmu (B. i E. d.o.o. kao zajmoprimac) ugovorile u pogledu obveze osiguranja tražbine zasnivanjem hipoteke. Tužena nije ugovorna strana iz ugovora o zajmu i sadržaj tih ugovora nije relevantan za odgovor na pitanje postoji li obveza tužene iz ugovora o hipoteci u kojem je ona ugovorna strana u svojstvu založnog dužnika (zalogodavca).

Pogrešan je i pravni pristup drugostupanjskog suda. U smislu odredbe čl. 63. st. 1. ZOVO radi osiguranja određenog potraživanja nepokretna stvar može biti opterećena pravom zaloga u korist vjerovnika (hipoteka) Novčana tražbina je određena ako je određen njezin iznos u novcu te vjerovnik i dužnik. Neko drugo njezino svojstvo, osim određenosti, ne utječe na mogućnost ili nemogućnost osiguranja zalogom, pa nema zapreke da se osigura i buduća tražbina ili uvjetna tražbina. Drugostupanjski sud se poziva i na pravno pravilo iz paragrafa 14 bivšeg Zakona o zemljišnim knjigama nalazeći da ono dopušta zasnivanje i upis hipoteke za tražbinu koja se odnosi na čitav iznos odobrenog kredita kada čitav iznos još nije iskorišten, ali i u tom slučaju pretpostavka je da je kredit već odobren u trenutku zasnivanja hipoteke. U stavku 2. toga paragrafa određeno je, međutim, da u takvom slučaju treba u ispravi na temelju koje se vrši upis navesti “najviši iznos, koji kredit ili odgovornost smije dostići”, a to ne podrazumijeva da iznos kredita mora biti točno određen u trenutku zasnivanja hipoteke, odnosno podrazumijeva da nije određen s obzirom na to da se traži da se u ispravi navede najviši iznos “koji kredit smije dostići “ ( dakle, dostići u budućnosti).

U konkretnom slučaju ugovorom o hipoteci određena je buduća tražbina koja se osigurava, jer je određena pravna osnova te tražbine (poslovni odnos po kojem će banka davati kredite, garancije i druge bankarske usluge), vjerovnik (tužiteljica u ovom sporu), dužnik (E. d.o.o.) i najviši iznos koji tražbina smije dostići (protuvrijednost svote od 160.642,00 DEM).

Zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno pa je valjalo temeljem čl. 395. st. 2. ZPP presude nižih sudova ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Prilikom ponovnog odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva treba imati na umu da su ovakvi ugovori o zalogu kojima se osigurava potraživanje koje će nastajati po osnovi ugovora o kreditu, ali do određenog najvišeg iznosa , načelno valjani, te o činjenici da se u ugovoru o zalogu ne spominje ni ugovor o zajmu broj 5- 120-00052-9 od 12. 11. 1991. godine ni ugovor broj 5-120-00058-8 od 21. 11. 1991.godine u smislu da bi hipoteka služila samo za osiguranje tražbine iz jednog od tih ugovora. Potrebno je nadalje utvrditi iznos tužiteljeve tražbine imajući na umu da se tužbom traži namirenje tražbine od 1.081.081,49 kn sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 30.11.1995. godine, a da je iznos zajma u aneksu ugovora o zajmu (na koji se tužiteljica poziva) određen u svoti od 88.796, 25 DEM iz čega bi proizlazilo da zajmoprimac (ako po tom ugovoru nije ništa platio ili ako obveza nije prestala na drugi način) duguje tu svotu (preračunatu u EUR) u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan isplate, a i s kamatom koja se plaća na tu valutu. U svakom slučaju tužena nije dužna trpjeti namirenje iz zaloga preko svote od 160.642,00 DEM (sada odgovarajući iznos EURA).

U Zagrebu, 27. siječnja 2005. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.