Rev-460/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 460/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenovića, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužiteljice S. A. iz R., ..., zastupane po punomoćniku L. M., odvjetniku iz R., protiv tužene S. J. iz O., ..., zastupane po punomoćniku R. Đ., odvjetniku iz O., radi utvrđenja nevaljanosti oporuke i u pravnoj stvari protutužiteljice S. J., protiv protutuženice S. A., radi utvrđenja valjanosti oporuke, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Rijeci od 23. listopada 1991. br. Gž-2100/1991-2, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Opatiji od 20. studenog 1990. br. P-358/1990- 19, u pobijanom dijelu, u sjednici održanoj dana 30. travnja 1992.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanom presudom drugostepenog suda preinačena je presuda prvostepenog suda u pobijanom dijelu kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužiteljice kojim traži da se utvrdi da je ništava pismena oporuka pred svjedocima pok. brata tužiteljice S. I., koji je i bivši suprug tužene, a kojom je oporukom, tužena imenovana nasljednicom ostavitelja, tako da je tužiteljica odbijena s tim tužbenim zahtjevom.

Protiv presude drugostepenog suda izjavila je reviziju tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava te protiv odluke o parničnom trošku. Predlaže da se pobijana presuda preinači i potvrdi presuda prvostepenog suda ili da se presude nižestepenih sudova ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak cijelog postupka.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Drugostepeni je sud pravilno preinačio presudu prvostepenog suda u pobijanom dijelu kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužiteljice kojim traži da se utvrdi da je ništava pismena oporuka pred svjedocima sada i pok. brata tužiteljice, a bivšeg supruga tužene, kojom je tužena imenovana nasljednicom ostavioca, jer je utvrđeno da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za valjanost takve oporuke. Naime, utvrđeno je da je pisac sporne oporuke u odvjetničkoj pisarnici najprije sastavio pismenu oporuku pred svjedocima tuženoj kojom ona svoju imovinu ostavlja ostaviocu i da se tužena ponovno vratila u odvjetničku pisarnu izjavivši da i njezin suprug, odnosno oporučitelj, koji zbog invalidnosti na noge nije mogao pristupiti, hoće da i njemu sastavi takvu oporuku što je on i učinio. Utvrđeno je nadalje da je to pismeno oporučitelj potpisao u prisutnosti dva svjedoka izjavivši pred njima da je to njegov testament, a zatim su se potpisali svjedoci na oporuci. Nema uporišta u Zakonu o nasljeđivanju i to u odredbama čl. 69. tog zakona kojima su određene pretpostavke za valjanost pismene oporuke pred svjedocima da se takva oporuka mora neminovno sastaviti po neposrednom kazivanju oporučitelja, kako to pogrešno smatra prvostepeni sud i tužiteljica (zbog čega smatraju da je sporna oporuka ništava). Za valjanost takve oporuke moguće je i da netko treći dade piscu oporuke podatke o volji oporučitelja i predmetu oporuke kao što je to bilo u ovom slučaju, a nije bitno da to učini sam oporučitelj izravno. Bitno je za takvu vrstu oporuke da je ispravu o oporuci koju je netko drugi napisao a ne oporučitelj, oporučitelj (koji zna čitati i pisati) vlastoručno potpisao u prisutnosti dva svjedoka izjavljujući pred njima, da je to njegova oporuka i da su se svjedoci oporuke potpisali na oporuci, što sve u konkretnom slučaju predleži.

Okolnosti što na oporuci nema datuma, što nije jasno da li su u vrijeme sastavljanja sporne oporuke ostavilac i tužena već ponovno stupili u brak i što tužiteljica nije "sigurna" da li je potpis oporučitelja vlastiti, jer da je različit od njegovih potpisa na drugim dokumentima itd. nemaju utjecaja na drukčije rješenje ovog spora, jer iz iskaza oporučnih svjedoka proizlazi da je sam oporučitelj potpisao spornu oporuku, kako je to utvrdio sud, a ostale okolnosti na koje se revidentica poziva nisu relevantne za valjanost sporne oporuke.

Kad je kraj takvog stanja stvari tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom kojim traži da se utvrdi da je sporna oporuka ništava pravilno je primjenjeno materijalno pravo, pa kako nema bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu (čl. 393. Zakona o parničnom, postupku koji je temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku preuzet kao zakon Republike Hrvatske, "NN" br. 53/91, u daljnjem tekstu: ZPP).

Odluka o parničnom trošku cijelog postupka pravilno je donesena jer je u skladu s odredbom iz čl. 154. st. 2. u vezi čl. 155. ZPP-a.

U Zagrebu, 30. travnja 1992.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović, v. r.