Rev-1239/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1239/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. O. iz G. S., zastupanog po M. Z., odvjetniku iz Z., protiv tuženog T. iz Z., zastupanog po K. A., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 10. studenog 1998. godine, br. Gž-8287/97, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 04. travnja 1997. godine, br. Pn-1798/93, u sjednici održanoj dana 19. lipnja 2002. godine,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika kao djelomično osnovana, pa se presuda Županijskog suda u Zagrebu od 10. studenog 1998. godine, br. Gž-8287/97 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 04. travnja 1997. godine, br. Pn-1798/93 preinačuju u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev:

- u odnosu na nematerijalnu štetu, tužitelj se odbija s daljnjim iznosom od 7.800,00 kn

- na ime izgubljene zarade tužitelju se dosuđuje iznos od 2,40 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 26. listopada 1991. godine do isplate, dok se s preostalim dijelom od 829,20 kn, kao i zateznom kamatom od 06. rujna 1991. do 25. listopada 1991. godine odbija.

II. Ukidaju se gore navedene presude u dijelu kojim je tužitelju dosuđeno s osnova tuđe pomoći i njege iznos od 600,00 kn, kao i u odluci o parničnom trošku, te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

III. U preostalom dijelu revizija tuženika se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju na ime nematerijalne štete isplati iznos od 39.000,00 kn (za fizičke bolove 7.000,00 kn, za strah 7.000,00 kn, za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti 15.000,00 kn i za naruženje 10.000,00 kn), sa zakonskom zateznom kamatom od 05. travnja 1997. godine (od donošenja prvostupanjske presude do isplate), dok mu je na ime materijalne štete (za tuđu pomoć i njegu 600,00 kn, za izgubljenu zaradu 831,60 kn) ukupno dosuđeno 1.431,60 kn uz zakonsku zateznu kamatu od 06. rujna 1991. godine (od štetnog događaja) do isplate.

Tužitelj je odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 81.000,00 kn koji se odnosi na nematerijalnu štetu.

Ujedno je istom presudom odlučeno da je tuženik dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 5.707,20 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev.

Protiv te presude tuženik je izjavio pravodobno reviziju (podnescima od 26. siječnja 1999. i 27. siječnja 1999. godine) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijane presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je djelomično osnovana.

I u ovoj fazi postupka sporna je odgovornost tuženika za štetu, te dosuđenje naknade kako za nematerijalnu tako i materijalnu štetu.

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da je tužitelj kao radnik tuženog na radilištu 06. rujna 1991. godine doživio nezgodu na radu režući cijev vrelovodnog cjevovoda u šahtu sa autogenim rezačem, na način da se iščupala gumena cijev od rukohvata aparata i zapalila, te opekla tužitelja po obim šakama,

- da gumena cijev od plina na rukohvatu plamenika nije bila pričvršćena ovojnicom kako je to propisano, već žicom,

- da se takav nepropisan način pričvršćivanja gumenih cijevi prakticirao kod tuženika,

- te da tužitelj nije radio sa zaštitnim rukavicama, koje da su se na radilištu koristile samo za nošenje tereta.

Kako se radi o nezgodi na radu, a obzirom na vrijeme štetnog događaja mjerodavan propis je Zakon o zaštiti na radu ("Narodne novine" – 19/83) i to čl. 6. temeljem kojeg je poslodavac dužan naknaditi štetu radniku zbog povrede na radu, ako ne dokaže da je šteta nastala iz razloga koji ga oslobađa od odgovornosti, a to su viša sila, radnja i djelovanje treće osobe i krivnja radnika.

Revident i u reviziji ističe isključivo odgovornost tužitelja za štetni događaj, a posebno stavlja prigovor više sile.

Nižestupanjski sudovi utvrdili su da je ustaljena praksa na radilištu bila da se gumeno crijevo povezivalo sa žicom kako bi se nastavljao radni proces, dok se ne bi eventualno nabavile ovojnice, a isto tako toleriralo se nenošenje zaštitnih rukavica (za koje je i tužitelj bio zadužen).

Tolerirajući takvo stanje tuženik je svjesno preuzeo rizik, kao i nastale posljedice, jer tuženik je dužan nadgledavati da li se zaštitne mjere i provode tijekom procesa rada, pa prema tome je i odgovoran ako je to propustio učiniti.

No, u konkretnom slučaju, a suprotno pravnom zaključku nižestupanjskih sudova ovaj sud nalazi da je ponašanje oštećenika pridonjelo nastanku štete, jer je tužitelj bio dugogodišnji iskusni radnik na tim poslovima i to kvalificirani varilac s posebnim atestom za obavljanje poslova, pa pristajući na rad bez rukavica s aparatom kojim je bilo predvidivo da bi moglo doći do otrgnuća gumene cijevi od rukohvata procjenjuje se kao doprinos tužitelja u vlastitoj šteti.

Po nalaženju ovog suda stoga postoji podijeljena odgovornost tužitelja u smislu čl. 192. ZOO-a od 20%.

Suprotno tvrdnji revidenta neosnovan je prigovor više sile, jer se i ne radi o takvom uzroku štete koji se nalazi izvan stvari i čije djelovanje se nije moglo predvidjeti, a kod objektivne odgovornosti odgovara se i za slučaj.

U odnosu na ponovljeni prigovor tuženika da je tuženik sve radnike osigurao policom za kombinirano kolektivno osiguranje od posljedica nesretnog slučaja, pa da tužitelj ne može ostvarivati kumulativno po oba osnova naknadu štete, valja reći da tužitelj nije temeljem ove police od strane C.-osiguranja bilo što ostvario, a ujedno se napominje da trajni invaliditet prema polici osiguranja utvrđuje se po drugim kriterijima vezano za opće uvjete odnosno dopunske uvjete za kombinirano i kolektivno osiguranje kako to proizlazi iz sadržaja police.

Tuženik posebno ne osporava pojedine visine naknade nematerijalne štete, ali kako je u pitanju primjena materijalnog prava na to sud pazi po službenoj dužnosti.

Cijeneći okolnost, da je tužitelj kritične zgode zadobio opekotine šake prvog i drugog stupnja, s obzirom na utvrđeni intezitet i trajanje fizičkih bolova i straha (sve pobliže opisano u obrazloženjima prvostupanjske presude), stupnja naruženja, kao i pojavnost trajnih posljedica koje su smanjile opću životnu i radnu sposobnost tužitelja za 5-10%, pravilno su nižestupanjski sudovi utvrdili naknadu za fizičke bolove u iznosu od 7.000,00 kn, za strah 7.000,00 kn, a za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti 15.000,00 kn i za naruženost 10.000,00 kn, što ukupno iznosi 39.000,00 kn.

S obzirom na utvrđeni doprinos tužitelja od 20% tužitelju se dosuđuje iznos s osnova cjelokupne naknade za nematerijalnu štetu od 31.200,00 kn, dok ga je valjalo odbiti s daljnjim iznosom od 7.800,00 kn.

Osnovana je revizija tuženika u odnosu na dosuđenu naknadu za izgubljenu plaću, kao i u odnosu na dosuđenu naknadu za tuđu pomoć i njegu.

Prema potvrdi tuženika (list spisa 44) proizlazi da je tužitelju u vremenu od 06. rujna 1991. do 25. listopada 1991. godine, kada je bio na bolovanju manje isplaćeno 3.089,30 tadašnjih dinara koji iznos među strankama i nije sporan.

Sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 831,60 kn, koji se doduše temelji na istoj povredi, a prema obračunu kojim je gore navedeni iznos od 3.089,30 dinara obračunat u DEM prema tada važećem tečaju, pa zatim u vrijeme izdavanja potvrde (05. srpnja 1995. godine) iznos u DEM i to 237,00 DEM pretvoren u kune.

Prema načelu monetarnog nominalizma u smislu čl. 394. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91 i dr. – ZOO-a), s naslova naknade štete izgubljene zarade, budući da se radi o izvorno novčanom zahtjevu, štetnik je obvezan isplatiti onaj broj novčanih jedinica koliko je utvrđeno da iznosi šteta.

U konkretnom slučaju gubitak zarade iznosi 3.089,30 tadašnjih dinara, pa uvođenjem hrvatskog dinara kao sredstva plaćanja na teritoriju RH od 23. prosinca 1991. godine (Odluka "Narodne novine", br. 77/91), te Odluke o prestanku važenja Odluke o uvođenju hrvatskog dinara kao sredstva plaćanja na teritoriju RH, te o načinu i vremenu preračunavanja iznosa izraženih u hrvatskim dinarima u kune i lipe ("Narodne novine", br. 37/94 koja odluka je stupila na snagu 13. svibnja 1994. godine) u vrijeme donošenja prvostupanjske presude gubitak zarade iznosio je 3,00 kn.

S obzirom.na omjer suodgovornosti tužitelja od 20% istom se dosuđuje iznos od 2,40 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 26. listopada 1991. godine do isplate.

Stoga je temeljem čl. 395. st. 1. ZPP-a presude nižestupanjskih sudova valjalo preinačiti i odlučiti kao u dispozitivu, a s preostalom dijelom odbiti temeljem čl. 393. ZPP-a, kao neosnovanom.

U pogledu dosuđenja naknade za tuđu pomoć i njegu pobijane presude se ne mogu ispitati, jer zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrđene sve odlučne okolnosti.

Prema utvrđenjima sudova tužitelju je bila potrebna tuđa pomoć i njega nakon nezgode za vrijeme liječenja u kući kroz vrijeme od mjesec dana u punom obimu. Ukoliko mu je pomoć pružila treća osoba uz naplatu s obzirom na vrijeme pružanja pomoći valja utvrditi, a jer se radi o izvorno novčanom zahtjevu koliko je novčanih jedinica tada važeće domaće valute isplaćeno toj osobi, pa zatim primjenom gore citiranih odluka izraziti taj iznos u kunama.

Tako valja postupiti i u slučaju da mu je pomoć i njega pružana besplatno od strane ukućana.

No, u tom slučaju naknada se određuje po neto zaradi osobe koja bi u mjestu u kojem je tuđa pomoć i njega pružena bila sposobna pružati tu uslugu, a ne prema cjeniku Centra za uslugu pružanja tuđe pomoći i njege.

Stoga je u tom dijelu temeljem čl. 395. st. 2. ZPP-a valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u tom dijelu.

U nastavku postupka sud prvog stupnja će utvrditi odlučne činjenice i ovisno o tom utvrđenju u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva s osnova naknade štete za tuđu pomoć i njegu donijeti pravilnu i zakonitu odluku.

O troškovima revizije sud će odlučiti u konačnoj odluci.

U Zagrebu, 19. lipnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.