Rev-x-900/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 900/10-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića predsjednika vijeća, Nenada Perina člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužiteljice I. Č. iz R., zastupane po punomoćniku D. D., odvjetniku iz R., protiv tuženika J. o. d.d. S., zastupanog po punomoćniku Z. M., odvjetniku iz Odvjetničkog društva G. i P. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice izjavljenoj protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-3204/09-2 od 23. ožujka 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-306/09 od 18. lipnja 2009., te rješenja istog suda istog broja i istog datuma, u sjednici održanoj 28. rujna 2011.

r i j e š i o j e :

Revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da tuženik tužiteljici na ime naknade štete za duševne boli zbog naruženja isplati iznos od 50.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, te je rješenjem istog suda odlučeno da tuženik tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 46.214,25 kn, a tužiteljica tuženiku parnični trošak u iznosu od 13.099,35 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. lipnja 2009. do isplate.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda. Rješenjem suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice, te je potvrđeno rješenje o trošku sadržano u navedenoj presudi u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova preko iznosa od 46.214,25 kn, te je potvrđeno rješenje u dijelu u kojem je naloženo tužiteljici da tuženiku isplati iznos od 13.099,35 kn. Istim rješenjem odbijena je žalba tuženika i potvrđena je odluka o trošku sadržana u rješenju prvostupanjskog suda pod točkom I. izreke, te je žalba tuženika protiv odluke o trošku sadržana pod točkom II. izreke prvostupanjskog rješenja odbačena kao nedopuštena. Protiv drugostupanjske presude te protiv drugostupanjskog rješenja u dijelu u kojem je odbijena žalba tužiteljice, te potvrđeno rješenje o trošku sadržano u presudi u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev za naknadu troškova postupka preko iznosa od 46.214,25 kn, te u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je naloženo tužiteljici da tuženiku isplati iznos od 13.099,35 kn, reviziju je podnijela tužiteljica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP, a iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP, te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijanu presudu i rješenje na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev za naknadu štete, kao i da prihvati zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška, odnosno da odbije zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, podredno Predlaže da se pobijane odluke ukinu i predmet vrati sudovima nižeg stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 - dalje: ZPP), a koji se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti tzv. redovnu reviziju, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice:

1. ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima na odjelskoj ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju u kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2. ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi o njemu mogli imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitih tumačenja određenih zakonskih odredaba,

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

4. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumom ili odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ili Europskog suda za ljudska prava – trebalo preispitati sudsku praksu.

Prema st. 3. istog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Za dopuštenost revizije, dakle, trebaju biti kumulativno ispunjene dvije pretpostavke, a to su: da odluka u sporu mora ovisiti o rješenju određenog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja, te da to pitanje mora biti važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Tužiteljica u navedenoj reviziji ističe kako je drugostupanjski sud zauzeo pogrešan pravni stav u primjeni odredbe čl. 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO). Smatra kako je drugostupanjski sud zauzeo pogrešan pravni stav u pogledu početka subjektivnog roka za potraživanje naknade prouzročene štete kod tužiteljice za pretrpljene duševne boli zbog naruženosti, te da takav stav nije podudaran sa stavom revizijskog suda zauzetim na III. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987. Također smatra kako je drugostupanjski sud zauzeo pogrešan pravni pristup oko trenutka saznanja oštećenika za naknadu štete za duševne boli zbog naruženosti i pri tome ističe kako je pravni stav drugostupanjskog suda u suprotnosti s nizom revizijskih odluka, te se tako poziva na rješidbe Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gž-1906/77 od 24. svibnja 1978., te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-237/89 od 30. kolovoza 1989. i Rev-2098/93 od 17. studenoga 1994. Smatra kako je i odluka nižestupanjskih sudova o parničnom trošku u potpunoj suprotnosti s pravnim stajalištem revizijskog suda glede odluke o troškovima postupka i načinu izračunavanja istih, bez da točno naznačava u čemu se sastoji pogrešan pravni pristup, odnosno ne naznačava jasno pravno pitanje zbog koje bi izvanredna revizija bila dopuštena.

Iako u svojoj reviziji tužiteljica nije određeno naznačila materijalno pravno pitanje, iz sadržaja revizije bi proizlazilo da isto glasi: „Kada zastarijeva naknada uzrokovane štete za pretrpljene duševne boli zbog naruženosti, te kako se počinje računati tijek roka zastare?“.

Točan je navod tužiteljice da je revizijski sud o takvom pitanju zauzeo shvaćanje, ali je netočan navod da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

Tako je u nizu svojih odluka revizijski sud izrazio pravno shvaćanje da se prema odredbi čl. 376. st. 1. ZOO početak subjektivnog roka za potraživanje naknade prouzročene štete zavisi od saznanja oštećenika za štetu i saznanja oštećenika za osobu koja je štetu učinila. Kao trenutak saznanja za štetu za pretrpljene duševne boli zbog naruženosti uzima se vrijeme kada je postalo izvjesno da se posljedice zadobivene ozljede koje znače naruženost ne mogu više ukloniti niti bitno smanjiti, a rok potreban za nastupanje zastare je tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

Drugostupanjska odluka utemeljena je na shvaćanju koje je podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda, pa nije osnovan razlog zbog kojeg revidentica smatra da je pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Nadalje, pravno shvaćanje na koje se poziva revidentica u reviziji (III. sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987.) uzima u obzir osnove za priznanje novčane naknade za naruženost, a ne bavi se pitanjem zastare, pa o takvom pravnom shvaćanju ne ovisi ishod spora u konkretnom predmetu, te je to dodatni razlog za utvrđenje da se ne radi o materijalnopravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

U odnosu na odluku o parničnim troškovima revidentica nije naznačila jasno pravno pitanje, pa nedostaje formalnopravni razlog zbog kojeg je ista podnesena, te kako tužiteljica nije naznačila pravno pitanje vezano uz odluku o parničnom trošku, u tom dijelu revizija ne ispunjava ni minimum zakonom propisanih pretpostavki za njezinu dopuštenost u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

Slijedom navedenog revizija tužiteljice ukazuje se nedopuštenom, te ju je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 2.. ZPP odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

U Zagrebu, 28. rujna 2011.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v. r.