Rev-2112/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2112/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. B. iz N., zastupana po punomoćniku I. B., odvjetniku iz N., protiv tuženika M. osiguranje d.d., Podružnica Z., zastupan po punomoćniku P. K., odvjetniku iz S. B., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 20. svibnja 1998. godine, br. Gž 563/98, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Našicama od 4. veljače 1998. godine, br. P 255/96, u sjednici održanoj 3. listopada 2001. godine,

p r e s u d i o j e :

I. Revizija se djelomično prihvaća, te se djelomično preinačuje presuda Županijskog suda u Osijeku od 20. svibnja 1998. godine, br. Gž 563/98 i presuda Općinskog suda u Našicama od 4. veljače 1998. godine, br. P 255/96, i sudi:

Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, iz osnova naknade štete, tužitelju isplatiti svotu od 76.046,78 kn sa zakonskom zateznom kamatom: na iznos od 1.268,44 kn od 15. srpnja 1995. godine, na iznos od 13.678,34 kn od 15. prosinca 1997. godine i na iznos od 61.100,00 kn od 4. veljače 1998. godine, sve do isplate, te na ime rente zbog izgubljene zarade mjesečno iznos od 471,67 kn, počam od 15. prosinca 1997. godine pa nadalje, i to dospjele obroke odjednom sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate.

Odbija se tužbeni zahtjev preko iznosa od 76.046,78 kn do iznosa od 118.046,78 kn, tj. za iznos od 42.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos.

II. Dužan je tužitelj, na ime parničnog troška, tuženiku isplatiti svotu od 3.500,00 kn u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. U preostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane žalbe stranaka i u cijelosti potvrđena prvostupanjska presuda, kojom je suđeno:

"Tuženik "OS M." Filijala Z., dužan je na ime naknade štete platiti tužiteljici N. B. iz N. iznos od 118.046,78 kn, sa zakonskim zateznim kamatama i to na iznos od 1.268,44 kn, počevši od 15. srpnja 1995. godine, na iznos od 13.678,34 kn počevši od 15. prosinca 1997. godine i na iznos od 103.100,00 kn počevši od dana donošenja sudske odluke 4. veljače 1998. godine, sve to do isplate, kao i na ime rente zbog izgubljene zarade mjesečno plaćati 471,67 kn, počevši od 4. prosinca 1997. godine pa nadalje, i to dospjele obroke platiti odjednom sa zakonskim zateznim kamatama, počevši od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Preostali dio tužbenog zahtjeva se odbija.

Svaka stranka snosi svoje troškove."

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, tuženik je podnio pravovremenu i dopuštenu reviziju pozivom na revizijske razloge, bitnu povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predložio je da nižestupanjske presude budu preinačene u skladu s navodima u reviziji, a podredno da obje nižestupanjske presude budu ukinute i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj se naknadi šteta nastala zbog ozljede zadobivene u prometnoj nesreći, krivnjom osiguranika tuženika.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP) na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 386. ZPP.

Prema utvrđenjima prvostupanjskog suda, koja prihvaća i drugostupanjski sud, proizlazi:

- da je 10. listopada 1995. godine u N. tužiteljicu, kada je prelazila ulicu, zahvatio automobil osiguran kod tuženika od autoodgovornosti, kojom prigodom je tužiteljica zadobila tjelesne ozljede,

- da je vozač koji je navedene prigode upravljao automobilom u kaznenom postupku pravomoćno proglašen krivim zbog kaznenog djela protiv sigurnosti javnog prometa,

- da je tužiteljica, neposredno prije nezgode, započela sa prelaskom kolnika kada je automobil bio udaljen 42 metra, a sigurnosna razdaljina iznosila je najmanje 70 metara, da se vozač automobila prije započetog kočenja kretao brzinom od 54 km/h i pri toj brzini da je vozač odmah reagirao kočenjem pri mogućem uočavanju tužiteljice, do sraza bi došlo naletnom brzinom od 32 km/h, a potpuno bi izbjegao nezgodu da se kretao vozilom brzinom od 46 km/h ili da se kretao bliže desnom rubu kolnika,

- da je tužiteljica rečene prigode zadobila ozljede: prijelom desne natkoljenice u gornjem dijelu, prijelom donjeg dijela lijeve natkoljenične kosti, potres mozga, prijelom nosnih kostiju i dr., uz traumatski šok, zbog kojih ozljeda je tužiteljica trpjela fizičke boli (jakog stupnja 7 dana, srednjeg 2 mjeseca, stalne bolove lakog stupnja za 3 godine, a povremene lake bolove imat će doživotno) i strah (srednjeg stupnja trajao je 60 dana, a lakog tri mjeseca, a trajno će trpjeti strah lakog stupnja), duševne boli zbog naruženosti srednjeg stupnja (hodanje sa štakama), te smanjene životne aktivnosti u opsegu od 70% kao posljedica zadobivenih ozljeda,

- da je tužiteljica zbog zadobivenih ozljeda dana 11. srpnja 1995. godine umirovljena, s obzirom da s preostalom radnom sposobnošću nije u mogućnosti obavljati posao.

Temeljem izloženih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da je tužiteljica štetnom događaju doprinijela za 30%, te su primjenom odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) utvrdili visinu naknade nematerijalne štete, i to: a) za pretrpljene fizičke boli u iznosu od 100.000,00 kn, b) za pretrpljeni strah u iznosu od 15.000,00 kn, c) za pretrpljene duševne boli zbog smanjene životne aktivnosti u iznosu od 120.000,00 kn i d) za pretrpljene duševne boli zbog naruženosti u iznosu od 15.000,00 kn – ili ukupno za sve navedene oblike nematerijalne štete u iznosu od 250.000,00 kn, te taj iznos umanjili za 30%, srazmjerno stupnju odgovornosti tužiteljice (čl. 192. st. 1. ZOO), te za daljnji iznos od 71.900,00 kn, koliko je tužiteljici, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, već isplaćeno na ime naknade nematerijalne štete, tako da je tuženik obvezan, na ime naknade nematerijalne štete, tužiteljici isplatiti svotu od 103.100,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 4. veljače 1998. godine do isplate.

Tužiteljici je dosuđena i naknada materijalne štete na ime izgubljene zarade, u vidu rente, i to u opsegu razlike između iznosa mjesečne mirovine i zaradu koju bi tužiteljica ostvarila da nije ozlijeđena u prometnoj nesreći, zbog čega je tako dobiveni iznos umanjen za 30%, srazmjerno doprinosu tužiteljici štetnom događaju.

Prema prosudbi ovog revizijskog suda, suprotno stajalištu revidenta, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, kada su, kraj izloženih činjeničnih utvrđenja, ocijenili da je štetnom događaju tužena doprinijela za 30%, a osiguranik tuženika za 70%.

Na navode revizije, da u razlozima nižestupanjskih presuda nije navedeno kojom zakonskom odredbom je propisano da se vozilo treba kretati bliže desnom rubu kolnika, odgovoriti je da je to propisano odredbom čl. 22. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 84/92 i 43/96).

Ispitujući pravilnost primjene materijalnog prava glede utvrđenja visine naknade štete, ovaj revizijski sud ocjenjuje da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 200. ZOO kada su utvrdili visinu naknade u navedenim iznosima za pretrpljeni strah, duševne boli zbog smanjene životne aktivnosti i duševne boli zbog naruženosti. Pogrešno su, međutim, nižestupanjski sudovi primijenili navedenu zakonsku odredbu kada su za pretrpljene fizičke boli utvrdili visinu naknade u iznosu od 100.000,00 kn.

Naime, prema prosudbi ovog suda, pravilnom primjenom navedene zakonske odredbe, realnim se pokazuje tužiteljici utvrditi naknadu za pretrpljene fizičke boli u iznosu od 40.000,00 kn, koji iznos treba umanjiti za 30%, srazmjerno stupnju odgovornosti tužiteljice štetnom događaju, te za daljnji iznos od 22.000,00 kn, koliko je tužiteljici, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, već isplaćeno za taj oblik nematerijalne štete, iz čega slijedi da je tužiteljici za taj oblik nematerijalne štete trebalo dosuditi iznos od 6.000,00 kn ili za sve oblike nematerijalne štete iznos od 61.100,00 kn.

Pravilno su nižestupanjski sudovi utvrdili i visinu materijalne štete na ime izgubljene zarade, i utvrđeni iznos umanjili za 30%, te pravilno primijenili materijalno pravo kada su obvezali tuženika da iz tog osnova (čl. 193. i 195. st. 2. ZOO) tužiteljici isplati iznose i to 1.268,44 kn, više iznos od 13.678,34 kn, te na ime rente mjesečno iznos od 471,67 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate.

Iz izloženih razloga presuđeno je kao u izreci pod I i III ove presude (čl. 393. i 395. st. 1. ZPP).

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u svezi sa čl. 166. st. 2. ZPP.

U Zagrebu, 3. listopada 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.