I Kž-Us-139/2013-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 139/13-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. C. i drugih zbog kaznenih djela iz članka 291. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12; nastavno: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (nastavno: USKOK) i optuženika T. C., M. M., G. K., Z. Č. i Z. S. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 23. listopada 2013. broj K-Us-3/13-53, u sjednici održanoj 20. svibnja 2015. u nazočnosti optuženog G. K., branitelja optuženog M. M., odvjetnika R. A., te zamjenice branitelja optuženog T. C., odvjetnice S. P.,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe USKOK-a i optuženika T. C., M. M., G. K., Z. Č. i Z. S. kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženici T. C., M. M., G. K., Z. Č. i Z. S. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenih djela, i to pod točkom 1. izreke da je optuženi T. C. počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11. za koje je, na temelju tog propisa, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci pa mu je, na temelju članka 56. stavka 1., 2. i 3. KZ/11., izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se ta kazna zatvora neće izvršiti ako optuženi T. C. u vremenu provjeravanja od jedne godine ne počini novo kazneno djelo, a da su optuženici M. M. i Z. S. počinili kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti poticanjem iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/11. pa su, na temelju tog propisa, osuđeni na kazne zatvora svaki u trajanju od po šest mjeseci pa im je, na temelju članka 56. stavka 1., 2. i 3. KZ/11., izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se te kazne zatvora neće izvršiti ako optuženici M. M. i Z. S. u vremenu provjeravanja od jedne godine ne počine novo kazneno djelo, djelom pod točkom 2. izreke da je optuženi G. K.

I Kž-Us 139/13-7

počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11. za koje mu je, na temelju tog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a djelom pod točkom 3. izreke da je optuženi G. K. počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11.; dalje: KZ/97.) za koje mu je, na temelju tog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, a da je optuženi Z. Č. počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti poticanjem iz članka 337. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/97. za koje je, na temelju tih propisa, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci pa mu je, na temelju članka 56. stavka 1., 2. i 3. KZ/11., izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se ta kazna zatvora neće izvršiti ako optuženi Z. Č. u vremenu provjeravanja od jedne godine ne počini novo kazneno djelo, dok je optuženi G. K., uz primjenu članka 51. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci pa mu je, na temelju članka 56. stavka 1., 2. i 3. KZ/11., izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se ta kazna zatvora neće izvršiti ako optuženi G. K. u vremenu provjeravanja od dvije godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. i članka 1. stavka 4. (pravilno bi bilo „članka 4. stavka 1. i članka 5. stavka 1.“) Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 145/10.; dalje: ZPOIK) utvrđeno je da novčani iznos od 300,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi Z. S. ostvario kaznenim djelom iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/11, a novčani iznos od 1.250,00 kuna imovinsku korist koju je trgovačko društvo „E. M.M.“ d.o.o. M. M. steklo kaznenim djelom iz članka 291. stavka 1. KZ/11 koje je počinio optuženi G. K., da ti novčani iznosi postaju imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženom Z. S. da Republici Hrvatskoj isplati 300,00 kuna, a trgovačkom društvu „E. M.M.“ d.o.o. M. M. da Republici Hrvatskoj isplati 1.250,00 kuna, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

Na temelju članka 79. KZ/11. od optuženog T. C. oduzet je mobilni telefon marke „N.“ sa SIM-karticom, od optuženog M. M. oduzet je mobilni telefon marke „S.“ sa SIM- karticom, od optuženog G. K. oduzet je mobilni telefon marke „S. E.“ sa SIM-karticom, a od optuženog Z. Č. mobilni telefon marke „S.“ sa SIM-karticom.

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12. i 56/13.; dalje: ZKP/08.) optuženicima T. C., M. M., G. K., Z. Č. i Z. S. naloženo je podmiriti paušalnu svotu troška kaznenog postupka svakom u iznosu po 600,00 kuna.

Protiv te presude žalbe su podnijeli USKOK i optuženici T. C., M. M., G. K., Z. Č. i Z. S..

USKOK se žali zbog odluke o kaznenim sankcijama izrečenima optuženicima T. C., M. M. i G. K., a predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske „preinači pobijanu presudu u pogledu odluke o kazni i I opt. T. C., II opt. M. M. i III opt. G. K. izrekne bezuvjetnu kaznu zatvora te prema optuženicima I opt. T. C. i II opt. M. M. primijeni sigurnosnu mjeru zabrane obavljanja policijske dužnosti i zvanja iz čl. 71. KZ/11, a prema III opt. G. K. zabranu obavljanja carinske dužnosti ili zvanja iz čl. 71. KZ/11“.

I Kž-Us 139/13-7

Optuženi T. C. žali se po branitelju, odvjetniku D. S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a predlaže „da Vrhovni sud Republike Hrvatske (…) pobijanu presudu preinači te okr. C. oslobodi od optužbe, odnosno podredno, prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje“.

Optuženi M. M. žali se po branitelju, odvjetniku R. A., zbog „pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede ZKP-a, pogrešne primjene materijalnog prava“, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „da pobijanu presudu preinači i oslobodi ga kaznene odgovornosti ili da presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak“.

Optuženi G. K. žali se po braniteljici, odvjetnici J. Č.-D., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, oduzimanju imovinske koristi, oduzimanju predmeta i trošku kaznenog postupka, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „da ukine prvostupanjsku pobijanu presudu i predmet vrati na ponovni postupak, odnosno podredno, da istu preinači na način da III- optuženika oslobodi od optužbe“.

Optuženi Z. Č. žali se po branitelju, odvjetniku A. F., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji i troškovima kaznenog postupka, a u obrazloženju žalbe pobija i odluku o oduzimanju predmeta. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijanu presudu „ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak radi donošenja pravilne i zakonite odluke“.

Optuženi Z. S. žali se po branitelju, odvjetniku A. J., „radi bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te radi odluke o kazni, o oduzimanju imovinske koristi i o imovinskopravnom zahtjevu“, a predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske „ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje“.

Optuženi G. K. je po braniteljici, odvjetnici J. Č.-D. podnio i odgovor na žalbu USKOK-a u kojem predlaže njeno odbijanje.

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenice branitelja optuženog T. C., odvjetnice S. P., branitelja optuženog M. M., odvjetnika R. A., i optuženog G. K., a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 5. ZKP/08., u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, optuženog T. C., braniteljice optuženog G. K., odvjetnice J. Č.-D., optuženog Z. Č. i njegovog branitelja, odvjetnika A. F., te optuženog Z. S. i njegovog branitelja, odvjetnika A. J., koji su o sjednici uredno obaviješteni.

Žalbe nisu osnovane.

U odnosu na žalbe optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka:

I Kž-Us 139/13-7

Optuženi T. C. u žalbi tvrdi da „nedorečenosti i neodređenosti“ izreke pobijane presude u odnosu na Kazneni zakon koji je primijenjen – KZ/97. ili KZ/11. – „obranu (…) dovode u dvojbu i dilemu zbog čega je u konkretnom slučaju primijenjen novi zakon“ te, „ukoliko je taj zakon (…) primijenjen, (…) zašto (…) sud smatra da je isti blaži za počinitelja“. Iako optuženi C. tvrdi da je ovime počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08. (da je glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti), citiranim navodima sugerira i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., a na tu povredu izrijekom ukazuje kada tvrdi da pobijana presuda „ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama“, pri čemu ističe da je „utvrđenje stvarne vrijednosti spornoga bloka motora bilo (…) od odlučne važnosti“.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama optuženog T. C., prvostupanjski je sud u 4. odlomku na 20. stranici pisane presude dao jasno obrazloženje razloga zbog kojih je primijenio odredbe članka 291. stavka 1. KZ/11. na radnje optuženika koje su optužbom bile pravno označene kao kaznena djela iz članka 337. stavka 3. KZ/97., a zbog čega na radnje pravno označene kao kaznena djela iz članka 337. stavka 1. KZ/97. nije primijenio KZ/11., pa i o ovim razlozima primjene određenih odredaba kaznenog zakona na optuženike i njihova djela (članak 459. stavak 5. ZKP/08.) presuda sadrži jasne razloge (a ocjena pravilnosti tih stavova iznesena je u dijelu ove drugostupanjske odluke koji se odnosi na istaknute povrede kaznenog zakona).

Osim toga, za utvrđenje ostvarenja bitnog obilježja kaznenog djela iz članka 291. stavka 1. KZ/11. opisano pod točkom 1. izreke pobijane presude nije, suprotno žalbenim tvrdnjama optuženog C., bila odlučna vrijednost bloka motora koji je bez naplate propisanih davanja unesen u Republiku Hrvatsku, već je za njegovo ostvarenje odlučna samo okolnost pribavljanja imovinske koristi (čija visina ne prelazi kvalifikatorni iznos iz članka 337. stavka 4. KZ/11. niti onaj iz članka 291. stavka 2. KZ/11., pa niti ona nema utjecaja na pravnu oznaku djela).

Optuženi M. M. bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. obrazlaže tvrdnjom da „odredbe čl. 31. st. 2. u vez s čl. 29. Zakona o nadzoru državne granice (…) reguliraju probleme održavanja vidljivosti sječom stabala drveća, lov uz graničnu crtu i sli. i ne reguliraju poslove granične kontrole koji su propisani za policijske službenike odredbama čl. 27. istog zakona“ i zaključuje da „sud donosi odluku pozivajući se na zakonske propise koji ne reguliraju tu problematiku i presuda je nerazumljiva, te se ne može ispitati“.

Međutim, optuženi M., ukazujući na odredbu članka 31. stavka 2. Zakona o nadzoru državne granice (i to onog objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 83/13., koji je stupio na snagu 2. srpnja 2013.), ispušta iz vida činjenicu da je prvostupanjski sud u činjeničnom opisu radnji kaznenih djela iz točke 1. izreke pobijane presude ispravno naznačio da je postupanje optuženika bilo protivno odredbi članka 31. stavka 2. u vezi s člankom 29. Zakona o nadzoru državne granice („Narodne novine“ broj 173/03., 100/04., 141/06., 8/07. – ispravak, 40/07., 146/08. i 130/11.; dalje: ZNDG) koji je bio na snazi u vrijeme poduzimanja tih radnji, a navedeni članci odnose se upravo na ovlasti i dužnosti policijskog službenika prilikom kontrole stvari i prijevoznog sredstva tijekom obavljanja poslova granične kontrole. Zbog toga nema govora ni o kakvoj nerazumljivosti izreke pobijane presude.

I Kž-Us 139/13-7

Optuženi Z. S. također ističe bitnu povredu odredba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. tvrdeći da „izreku pobijane presude nije moguće ispitati, obzirom da je ista nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, a razlozi koje sadrži su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.“ Pritom ovaj optuženik navodi da je „činjenični opis izreke presude (…) proturječan zakonskom opisu kaznenog djela“, čime, u suštini, osporava pravilnu primjenu kaznenog zakona (zbog čega je na te žalbene tvrdnje odgovoreno u dijelu ove drugostupanjske presude koji se odnosi na povrede kaznenog zakona), a u nastavku žalbe, obrazlažući tvrdnju da se „bitna povreda odredaba kaznenog postupka ogleda i u proturječnosti razloga pobijane presude“, polemizira s razlozima prvostupanjske presude i time zapravo pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja pa su o tim dijelovima žalbe razlozi izneseni u odgovarajućem dijelu ove drugostupanjske odluke.

Optuženi G. K. u žalbi tvrdi da je „izreka pobijane presude pod t. 2) nerazumljiva i proturječi razlozima presude“, pri čemu ističe da se „u obrazloženju prvostupanjske presude navodi da je pretragom koja je obavljena u prostorijama (…) trg. društva [E. M.. M. d.o.o.] pronađeno 60 komada okruglih drvenih stupova (…)“, a da je to „u suprotnosti s razlozima navedenim u obrazloženju presude kao i sadržajem isprava budući je o pretrazi sačinjen Zapisnik te izdana Potvrda o privremenom oduzimanju predmeta (…) u kojim ispravama se navodi podatak o 40 komada drvenih stupova“.

Međutim, prvostupanjski je sud ispravno reproducirao sadržaj zapisnika o pretrazi doma i drugih prostorija te potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 22. studenog 2012., naznačivši da je u tim dokumentima navedeno da je pretragom prostora u sjedištu trgovačkog društva E. M. d.o.o. M. M. pronađeno 40 komada okruglih drvenih stupova dužine 3,5 m, promjera 10 cm, ali okolnost da je predmetom kaznenog djela opisanog pod točkom 2. izreke pobijane presude bilo 60 takvih stupova jasno proizlazi iz sadržaja snimljenih razgovora optuženog G. K. kao i iskaza svjedoka M. Ž. na koje prvostupanjski sud ispravno upućuje u obrazloženju pobijane presude, zbog čega nema nikakve nerazumljivosti izreke presude i proturječja s njenim razlozima, niti postoji ikakva proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i samih tih isprava.

Optuženi Z. Č. u žalbi tvrdi da se „pobijana prvostupanjska presuda dijelom ne može ispitati, dijelom uopće nema razloga o odlučnim činjenicama, a dijelom o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika“, ali tvrdnje o ovim oblicima bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. ne obrazlaže, dok navod da je „od strane prvostupanjskog suda izostala detaljna ocjena svakog izvedenog dokaza i njihova međusobna sveza, odnosno da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude faktički samo pobrojao izvedene dokaze, bez kritičke ocjene“ ovaj žalitelj obrazlaže polemizirajući s razlozima prvostupanjskog suda iznesenima u obrazloženju pobijane presude, čime, zapravo, tu presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa su ti njegovi navodi ocijenjeni u odgovarajućem dijelu ove drugostupanjske odluke.

Zbog toga u odnosu na ove tvrdnje optuženog Č. treba navesti da je prvostupanjski sud dao jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, među tim razlozima nema nikakvih proturječja, a nema proturječja niti između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju provedenih dokaza i tih dokaza. U odnosu na svako od kaznenih djela, pa tako i za ono zbog kojega je proglasio krivim i optuženog Z. Č., prvostupanjski je sud iznio jasnu

I Kž-Us 139/13-7

analizu bitnog sadržaja svih proturječnih dokaza, svakog zasebno u vezi s ostalima, kao i valjanu ocjenu njihove vjerodostojnosti, cijeneći pritom posebno i obrane optuženika, razložno obrazloživši utvrđenja svih odlučnih činjenica.

Zbog iznesenog, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koju ističu optuženici.

Optuženi G. K. u žalbi tvrdi i da se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu, jer da je „pretraga mobitela i SIM kartice učinjena protivno odredbama Zakona o kaznenom postupku, jer je Nalog od strane Županijskog za pretragu izdan 11.12.2012.g. dakle nakon što je prestao nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora odnosno sredstava za tehničko komuniciranje na daljinu koji je Nalogom Županijskog suda Osijek broj: OV-5/12 od 1004.2012.g. određen protiv G. K. i dr. (…) sa trajanjem do 10.09.2012.“. Smatra da je, „budući je u ovom slučaju pretragom memorije mobilnog uređaja, a u koje vrijeme na snazi nije bio Nalog Županijskog suda u Osijeku temeljem kojeg bi bila privremenom suspendirana ustavna prava građanina (…) pretražen sadržaj memorije, time izvršena povreda ustavnog prava iz čl. 36. Ustava RH, koja jamči slobodu i tajnost dopisivanja i koja se može samo privremeno ograničiti temeljem Odluke nadležnog suda a koja mora biti donijeta prije te mora biti na snazi u vrijeme provedene radnje pretrage memorije mobilnog telefona“.

Već iz ovakvih navoda žalbe optuženog K. jasno proizlazi da je pretraga mobitela oduzetog od tog optuženika (a sadržaj i način provođenja te radnje je reguliran odredbama članka 257. ZKP/08.) poduzeta na temelju valjanog naloga suda izdanog u skladu s odredbama članka 242. ZKP/08. Točno je da se i takvom pretragom zadire u slobodu i tajnost dopisivanja i drugih oblika općenja zaštićenu člankom 36. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/01., 85/10. - pročišćeni tekst; dalje: Ustav), ali stavak 2. istog članka predviđa mogućnost propisivanja ograničenja tih prava, i to zakonom (kada su ona nužna za zaštitu sigurnosti države ili provedbu kaznenog postupka), a upravo odredbe članaka 242. i 257. ZKP/08. predviđaju jedno takvo ograničenje navedenih prava. Okolnost da je ta prava (također odlukom suda) moguće ograničiti i primjenom posebnih dokaznih radnji koje reguliraju i članci 332. do 339. ZKP/08. (ali i primjenom nekih drugih mjera propisanih odredbama ZKP/08., primjerice onih iz članka 75. stavka 2., iz članka 98. stavka 2. točke 5. i drugih) ni u kojem slučaju ne znači da je pretragu mobilnog telefonskog uređaja dopušteno naložiti i provesti samo kada istovremeno egzistira i provodi se nalog za provođenje posebne dokazne radnje nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu iz članka 332. stavka 1. točke 1. ZKP/08. Naime, ne samo da se te radnje mogu poduzimati neovisno jedna o drugoj, nego i primjena jedne (one iz članka 332. stavka 1. točke 1. ZKP/08.) često otklanja potrebu provođenja ove druge (iz članka 257. stavka 1. ZKP/08.), jer nema potrebe, primjerice, pretragom mobitela utvrđivati sadržaj primljenog ili poslanog SMS-a ako je on već registriran primjenom dokazne radnje nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu.

Dakle, nema govora o tome da bi dokazi prikupljeni pretragom mobilnog telefona optuženog G. K. bili nezakoniti dokazi, jer su oni pribavljeni na temelju valjanog sudskog naloga za pretragu, pa nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. koju ističe taj optuženik.

I Kž-Us 139/13-7

Konačno, optuženi G. K. u žalbi također tvrdi da se „u obrazloženju pobijane presude među izvedenim dokazima (…) ne navodi da su na glavnoj raspravi reproducirane snimke nadziranih telefonskih razgovora a unatoč tome u obrazloženju pobijane presude se na više mjesta citiraju dijelovi nadziranih tel. razgovora pa proizlazi da se presuda temelji na dokazima koji na raspravi nisu izvedeni“.

Međutim, iz zapisnika o raspravi od 30. rujna 2013. jasno proizlazi da su reproducirane snimke razgovora specificiranih pod točkama 1. do 16. te video-zapis naveden pod točkom 17. (6. i 7. stranica raspravnog zapisnika – listovi 532-533 spisa), a u tom zapisniku je nakon toga konstatirano i da stranke nisu imale primjedbe na reproduciranje tih snimki (2. odlomak na 7. stranici raspravnog zapisnika – list 533 spisa). Okolnost da je u dijelu obrazloženja pobijane presude u kojem se nabrajaju dokazi provedeni na raspravi (posljednji odlomak na 7. stranici, 8. stranica te prvi odlomak na 9. stranici pisane presude) propušteno naznačiti da su te snimke reproducirane ne predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. u vezi s člankom 450. stavkom 1. ZKP/08., a taj propust ne predstavlja niti bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer ta omaška nije nedostatak obrazloženja presude zbog kojega se ona ne bi mogla ispitati.

Slijedom iznesenog, nisu počinjene navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka koje u žalbama ističu optuženici, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je ispitao pobijanu presudu i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. te je našao da nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

U odnosu na žalbe optuženika zbog povreda kaznenog zakona:

Optuženi T. C. povredu kaznenog zakona obrazlaže tvrdnjom da počinitelj kaznenog djela, kako je ono opisano pod točkom 1. izreke pobijane presude, može biti samo carinski službenik jer „utvrđivanje vrijednosti stvari koje se uvoze preko državne granice kao i određivanje visine carinskih davanja (…) nije i ne može biti u nadležnosti policijskih službenika, već je ista isključivo u nadležnosti carinskih službenika“, zbog čega smatra da on „nije mogao biti počiniteljem ovog kaznenog djela“, dok optuženi Z. S., iako ovu žalbenu osnovu uvodno ne ističe, u žalbi navodi da je „činjenični opis izreke presude (…) proturječan zakonskom opisu kaznenog djela“, također ističući da optuženi C., „takvu dužnost nije imao, a niti je mogao imati [kao] policijski službenik, nego jedino carinski službenik, koji je morao i trebao izvršiti carinski nadzor“.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, ispravno prvostupanjski sud nalazi da se u dokazanom postupanju optuženog T. C. – omogućavanju optuženom Z. S. unošenja u Republiku Hrvatsku bloka motora bez utvrđivanja njegove vrijednosti, namjene i porijekla te robe i naplate propisanih davanja, pribavivši mu time, a na štetu državnog proračuna, protupravnu korist – stječu svi elementi kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11. Naime, člankom 31. stavkom 2. u inkriminirano vrijeme važećeg ZNDG-a bila je propisana dužnost policijskog službenika (koje poslove je predmetne zgode obavio upravo optuženi C.) da, ako pri pregledu ili pretrazi osobe, stvari ili prijevoznog sredstva pronađe predmete koji nisu potrebni za provođenje kaznenog ili prekršajnog postupka, a u nadležnosti su carinskih ili drugih državnih tijela, prepusti daljnji postupak tim tijelima. Optuženi C., na traženje kolege, optuženog M. M., koji ga je to zatražio na zamolbu

I Kž-Us 139/13-7

optuženog S., iako je obavio pregled vozila u kojem se nalazio navedeni blok motora kojega je izvjesno i uočio, sukladno prethodnom dogovoru s optuženim M., nije postupio u skladu s citiranom odredbom ZNDG-a i uputio optuženog S. na postupak carinjenja bloka motora, već ga je propustio preko državne granice. Dakle, optuženi C. nije proglašen krivim zbog propuštanja obavljanja postupka carinjenja (jer bi takav oblik počinjenja ovog kaznenog djela uistinu mogao počiniti samo carinski službenik), nego zbog toga što je on, iskoristivši svoj položaj i ovlasti i ne obavivši svoju dužnost, onemogućio postupanje djelatnika carine, odnosno carinjenje bloka motora, i to sve s ciljem da drugome pribavi korist, a upravo takvim postupanje je on, suprotno žalbenim tvrdnjama, ostvario sva obilježja kaznenog djela iz članka 291. stavka 1. KZ/11. zbog kojega ga je prvostupanjski sud i proglasio krivim.

Optuženi Z. Č. u žalbi tvrdi da "njegovim radnjama nisu ostvarena bitna obilježja kaznenog djela koja mu se stavlja na teret", ali ove tvrdnji on obrazlaže vlastitom analizom provedenih dokaza na temelju koje zaključuje da nije dokazano da bi on počinio radnje kaznenih djela zbog kojih je proglašen krivim, pa time on očigledno ističe takozvanu „posrednu povredu kaznenog zakona“, osporavajući, zapravo, pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, zbog čega je na te njegove navode odgovoreno u dijelu ove drugostupanjske odluke koji se odnosi na žalbenu osnovu iz članka 470. stavka 2. ZKP/08.

Optuženi C. u žalbi navodi i da je „valjalo primijeniti odredbu čl. 33. KZ/11 budući da se očigledno radi o beznačajnom djelu s obzirom da kazneno djelo nije imalo posljedice i ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen“. Jedini navod iz žalbe optuženog M. M. kojim se ističe povreda kaznenog zakona je tvrdnja da se radi o „tzv. beznačajnom kaznenom djelu za koje [on] nije niti imao namjeru, niti uvjete da ga počini“. Optuženi Z. Č. također tvrdi da bi se, „imajući u vidu činjenicu da se radi o vrijednosti robe od maksimalno dvije tisuće kuna (…), moglo (…) eventualno raditi o (…) beznačajnom djelu s obzirom na način postupanja, krivnju i posljedicu koja je nastupila“.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, radnje optuženika T. C. i M. M. opisane pod točkom 1. izreke te radnje optuženog Z. Č. opisane pod točkom 3. izreke pobijane presude ne mogu se podvesti pod pojam beznačajnog djela iz članka 33. KZ/11. Naime, stupanj njihove krivnje nije nizak jer su svi oni kaznena djela počinili s izravnom namjerom, pobude optuženika T. C. i M. M. bile su stjecanje optuženom S. protupravne imovinske koristi na štetu državnog proračuna, a jedna od njihovih zadaća kao policijskih službenika bila je upravo i zaštita interesa Republike Hrvatske, jednako kao što je to bila i zadaća optuženog G. K., carinskog službenika, kojega je optuženi Č. potaknuo na počinjenje kaznenog djela iz članka 291. stavka 1. KZ/11., a sve to otklanja zaključak o nepostojanju potrebe da njihovi počinitelji budu kažnjeni, dok neznatne posljedice počinjenog kaznenog djela, odnosno njihovo nepostojanje, predstavljaju tek okolnosti koje treba uzeti u obzir prilikom odmjeravanja kazni.

Zbog iznesenog neosnovane su žalbe optuženika T. C., M. M., Z. Č. i Z. S. podnesene zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08.

Optuženi T. C. u žalbi, kako je već istaknuto, tvrdi da nije jasno „zbog čega je u konkretnom slučaju primijenjen novi zakon“ te, „ukoliko je taj zakon (…) primijenjen, (…) zašto (…) sud smatra da je isti blaži za počinitelja“. Iz ovih tvrdi proizlazi da optuženi C. smatra da je počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08. (da je glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti).

I Kž-Us 139/13-7

Međutim, ispravno prvostupanjski sud ukazuje na postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 3. KZ/97. (koji Zakon je u vrijeme počinjenja radnji zbog kojih je optuženi C. proglašen krivim bio na snazi) i kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11. (kao Zakona koji je u međuvremenu – 1. siječnja 2013., dakle, prije donošenja prvostupanjske presude – stupio na snagu), pod opis kojeg kaznenog djela se također mogu podvesti njegove radnje. Pritom je za kazneno djelo iz članka 337. stavka 3. KZ/97. bila propisana kazna zatvora od jedne do pet godina, a za kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11. propisana je kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. Upravo zbog takve blaže zaprijećene kazne je i KZ/11., s obzirom i na odredbe Općeg dijela tog Zakona čija primjena je ovdje došla u obzir, u smislu članka 3. stavaka 2. i 3. KZ/11. (koji je usklađen s odredbom članka 31. stavka 1. Ustava) blaži za počinitelje kaznenog djela opisanog pod točkom 1. izreke pobijane presude.

Zbog toga nije osnovana niti žalba optuženog T. C. podnesena zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08.

Optuženi G. K. ističe žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, ali je ničim ne obrazlaže.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, ispitao pobijanu presudu i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. te je našao da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

U odnosu na žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja:

Optuženici T. C., M. M. i Z. S., pobijajući pravilnost činjeničnih utvrđenja koja se odnose na kazneno djelo pod točkom 1. izreke pobijane presude, tvrde da je predmetne zgode prilikom prelaska državne granice obavljen pregled vozila u kojem je optuženi S. prevozio blok motora od strane carinskih službenika, kao i da taj blok motora nije bio tolike vrijednosti da bi trebao biti ocarinjen. Pritom optuženi C. upire na iskaz svjedoka L. C., tvrdeći da je taj svjedok iskazao da je „kao carinski službenik (…) pregledao vozilo (…) i sam je zaključio kako se radi o predmetu male vrijednosti, ispod 1.000,00 kuna koji ne podliježe postupku carinjenja robe“. Optuženi M. navodi da je na video-snimci jasno vidljivo „da je u cijelom događaju sudjelovala i djelatnica carine Z. G.“, a i da „sud pogrešno tumači izjave sudionika koji govore o sređivanju uvoza“, jer da je „njihovo ponašanje profesionalno i zakonito, ali da isti razgovaraju neopterećeno, prijateljski i u žargonu“ te da je „očigledno da je kazneni postupak prema okr. pokrenut jer je trebalo opravdati visoke troškove tajnog nadzora i krim obrade“. Optuženi S. tvrdi i da je „pogrešno utvrđena činjenica pribavljanja, a napose i visina imovinske koristi“ jer da je „jedino pravna osoba mogla steći imovinsku korist“, kao i da je „Ministarstvo financija (…) carinski nadzor provelo na način da je vrijednost predmetne stvari utvrđenja putem podataka sa Interneta“, ali da je „jedini pouzdan način utvrđivanja vrijednosti predmetne stvari bila provedba vještačenja“ na čiju potrebu u žalbama upiru i optuženici C. i M..

Žalbene tvrdnje prema kojima je vozilo optuženog S. prilikom ulaska u Republiku Hrvatsku bilo pregledano i od carinskih službenika opovrgnute su ne samo iskazom svjedokinje Z. G., koja je navela da u kritično vrijeme, iako je bila u službi, nije postupala prema osobama koje su uvozilo dijelove za motocikl, nego i iskaznom optuženog Z. S.

I Kž-Us 139/13-7

iznesenim u istrazi, kada je taj optuženik naveo da je pregled njegovog vozila u čijem prtljažniku se nalazio blok motora obavio policijski službenik, koji ga je nakon tog kratkog pregleda i pustio u Republiku Hrvatsku. Ova utvrđenja potpuno su sukladna izvješću o pratnji PU osječko-baranjske za 31. svibnja 2012. iz kojega također proizlazi da je samo optuženi T.

C. obavio pregled vozila optuženog S..

Osim toga, svjedok L. C., suprotno žalbenim tvrdnjama optuženog C., nije carinski, nego policijski službenik koji je predmetnog dana zaustavio vozilo kojim je upravljao optuženi S. nakon što je ono već ušlo u Republiku Hrvatsku te je pregledom prtljažnika utvrdio da se u njemu nalazi blok motora za motocikl.

Slijedom iznesenog, a imajući na umu i iskaz svjedokinje Z. G. koja je opisala pokušaj utjecaja optuženog C. da opis predmetnog događaja uskladi s njegovom obranom, koji iskaz je prvostupanjski sud u cijelosti ispravno prihvatio istinitim, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je pregled vozila optuženog S. prilikom njegovog ulaska u Republiku Hrvatsku obavio samo policijski službenik, optuženi T. C., koji je nakon toga i propustio to vozilo u Republiku Hrvatsku bez da je nad istim obavljen carinski pregled. Neosnovano optuženici C., M. i S. tvrde i da je bilo potrebno provođenje strojarskog vještačenja radi utvrđenja stvarne tržišne vrijednosti bloka motora za motocikl kojega je predmetne zgode optuženi S. unio u Republiku Hrvatsku. Naime, ispravno je prvostupanjski sud, na temelju rezultata carinskog nadzora provedenog od strane Ministarstva financija, Carinske uprave, utvrdio da je porez na dodanu vrijednost na uvoz tog bloka motora trebao biti naplaćen u iznosu od najmanje 300,00 kuna, pri čemu je za osnovicu korištenu za obračun tog poreza uzeta najniža vrijednost koja se, prema procjeni tog Ministarstva, kretala u rasponu od 1.200,00 do 3.600,00 kuna, pa je očigledno da takav obračun ostvarene imovinske koristi nije učinjen na štetu optuženika, već u njihovu korist.

Neutemeljena je i tvrdnja ovih optuženika da je blok motora bio kupljen za pravnu, a ne fizičku osobu – optuženog Z. S. – jer je on sam u obrani koju je iznio prilikom prvog ispitivanja iskazao da je imao defekt na motociklu, zbog čega je i kupio – očigledno za sebe, a ne za neku pravnu osobu – blok motora u Republici Srbiji za 100,00 EUR-a kojega je kasnije i ugradio u svoj motocikl.

Konačno, ispravno je prvostupanjski sud ocijenio i sadržaj snimljenih telefonskih razgovora optuženika T. C. i M. M. iz kojih proizlazi njihov dogovor o omogućavanju optuženog C. optuženom S. da unese u Republiku Hrvatsku blok motora bez plaćanja dužnih davanja, kao i kasniju njihovu komunikaciju o prelasku granice optuženog S., ali i učestale telefonske kontakte optuženika M. i S. upravo u vrijeme prije i nakon njegovog prelaska granice, kao i njihovu komunikaciju u vrijeme kad je optuženog S. zaustavila policijska kontrola. Pravilno prvostupanjski sud, na temelju sadržaja tih razgovora i vremena te učestalosti međusobnih kontakata ovih optuženika otklanja obrane optuženika prema kojima su oni razgovarali samo o carinskoj proceduri te zaključuje da se radilo o konkretnom dogovaranju vremena i mjesta unošenja bloka motora u Republiku Hrvatsku bez provođenja carinskog postupka, i to nakon što je optuženi S. ranije pokušao uvesti taj motor na drugom graničnom prijelazu, ali mu je to zbog neposjedovanja valjane dokumentacije bilo onemogućeno.

I Kž-Us 139/13-7

Optuženi G. K., pobijajući pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 2. izreke pobijane presude, u žalbi tvrdi da nije utvrđeno da bi on „prije kritičnog dana 30.05.2012. god. poznavao M. Ž. (…) pa nije imao nikakvog razloga istome eventualno pogodovati“, da taj sud „nije utvrdio da li je predmetu robu tj. drvene motke pratila kakva faktura ili kakav drugi komercijalni dokument (…) pa tako nije utvrđeno ni kome bi takva roba bila namijenjena“, a da, ako je robu prevozila fizička osoba, „carinski službenik ima pravo dopustiti unos robe (…) ako ocijeni da nije riječ o komercijalnoj robi za daljnju prodaju (…) i ako vrijednost robe ne prelazi vrijednosni cenzus“, zbog čega da je bilo „nužno provesti dokaz vještačenjem radi utvrđivanja vrijednosti odnosno carinske osnovice navedenih drvenih stupova“. Ističe i da „materijalni dokazi – zapisnik te izdana potvrda o privremenom oduzimanju predmeta (…) kao i fotoelaborat – upućuju da je bilo 40 stupova/motki“ čija vrijednost je mogla iznositi najviše 500,00 kuna, a, ako ih je i bilo 60, najviše 750,00 kuna, pa zaključuje da, s obzirom „da se ipak radi o nekomercijalnoj robi, manje vrijednosti ispod 1.000,00 kn, a za potrebe fizičke osobe (…), terećenog kaznenog djela nema“, a „ako bi se pristalo i na stav da se radi o komercijalnoj robi (…), tada bi (…) pribavljena korist bila najviše 600,00 kn, a šteta za državni proračun s osnova PDV-a 150,00 kn“.

Međutim, iz sadržaja telefonskih razgovora optuženog G. K. s M. K. jasno proizlazi da je optuženom K. bio najavljen dolazak M. Ž. na granični prijelaz s predmetnim teretom (upravo u vrijeme njegovog dolaska ovaj optuženik naziva K. i govori mu da je „došao ovaj s kombijem“, nakon čega mu i opisuje okrugle drvene stupove koje je uočio pregledom) pa je očigledno i da je optuženom K., iako nije poznavao M. Ž. (niti je njemu osobno na bilo koji način i pogodovao), bilo poznato da su ti stupovi bili namijenjeni trgovačkom društvu E. M.. M. d.o.o. M. M., a to proizlazi i iz iskaza ispitanog svjedoka M. Ž. koji je naveo da je carinskom službeniku na graničnom prijelazu – nesporno upravo optuženom K. – pokazao dokument prema kojemu je konjički klub iz N. S. poklonio drvene motke konjičkom klubu u M. M.. Osim toga, dio stupova je kasnije i pronađen u prostoru trgovačkog društva E. M..M. d.o.o. M. M., a i iz kasnijeg snimljenog razgovora optuženog K. i M. K., u kojem mu optuženi K. govori da će mu, ako se nešto dogodi, dati što god imaju konja u konjičkom klubu da „kompenzira minus“, nedvojbeno proizlazi da je optuženom K. bila poznata namjena tih stupova.

Obračun vrijednosti stupova kojega optuženi K. nudi u žalbi, a prema kojemu bi njihova vrijednost iznosila najviše 750,00 kuna, opovrgnut je već njegovim navodima iz spomenutog razgovora s M. K., kada je on sam rekao da se radilo o 60 stupova vrijednosti od oko 5.000,00 kuna.

U odnosu na djelo pod točkom 3. izreke prvostupanjske presude optuženi G. K. u žalbi navodi da je prvostupanjski sud „izveo pogrešan zaključak da je III-optuženik priznao terećeno kazneno djelo“ jer da je to bio „zaključak III-optuženog i to nakon što naknadno (…) utvrđeno da je IV-optuženik prevozio i dio robe koja podliježe veterinarskoj kontroli“, ali da „iz izvedenih dokaza (…) ne proizlazi“ da je on u trenutku kontrole znao “da je propustio na carinsko područje RH i dio robe koja podliježe veterinarskoj kontroli“ jer da „iz nadziranih telefonskih razgovora (…) ne proizlazi da bi IV-optuženik rekao III-optuženom da će prevoziti svježe meso (…), već se samo razgovara da će voziti nešto što je standardno i u dopuštenim količinama za potrebe svoje obitelji“, a da on „po dolasku na granični prijelaz (…) pristupa vozilu IV-optuženog te mu postavlja uobičajeno pitanje 'da li ima što prijaviti za

I Kž-Us 139/13-7

carinu', na što isti odgovara da nema ništa, a III-optuženik koristeći svoje diskreciono pravo propušta putnika bez posebne kontrole“.

Optuženi Z. Č. u ovome dijelu žalbe ponavlja navode obrane u kojoj poriče da bi potaknuo optuženog G. K. da zlouporabi svoj položaj i ovlasti te ističe da „nije imao nikakvu svijest, niti namjeru da čini kazneno djelo (…) jer najgore što mu se moglo dogoditi na granici (…) moglo je biti da se ne dopusti uvoz robe u Republiku Hrvatsku, odnosno da mu se roba oduzme“, a da je on „pri samoj carinskoj kontroli, (…) upitan od strane III-optuženika ima li što prijaviti, odgovorio da nema, iz razloga što nije smatrao da prevozi išta zabranjeno“.

Međutim, ovakve obrane optuženika G. K. i Z. Č. opovrgnute su sadržajem njihovih snimljenih telefonskih razgovora prije i nakon predmetnog događaja. Naime, u tim razgovorima optuženi Č. govori optuženom K. o namjeri njegovog oca da zakolje krmaču, a da ima i nešto pilića za njega, kasnije mu i najavljuje svoj dolazak te mu optuženi K. odgovara da mu javi kad krene kako bi on bio vani, optuženi Č. mu govori da će imati desetak pilića i nešto smrznutog svinjskog mesa, a na kraju ga i zove neposredno pred dolazak na granični prijelaz. Osim toga, optuženi Č. kasnije obavještava optuženog K. i o tome da ga je nakon prelaska granice zaustavila policija te mu govori što su ga pitali i što im je on rekao o porijeklu mesa, a kasnije i optuženi K. naziva optuženog Č. i ponovno razgovaraju o toj kontroli, što sve nedvojbeno upućuje na postojanje njihove svijesti o nedopuštenosti takvog postupanja.

Naime, takva njihova komunikacija, uz utvrđenje da je optuženi Č. neposredno nakon ulaska u Republiku Hrvatsku u prtljažniku automobila prevozio veću količinu smrznutog mesa i mesnih te mliječnih proizvoda i jaja, otklanja ne samo obranu optuženog Č. da nije bio svjestan da je prijevoz preko granice proizvoda životinjskog porijekla zabranjen, nego i obranu optuženog K. da nije znao da optuženi Č. prevozi te proizvode.

Zbog toga su neutemeljeni i žalbeni navodi ovih optuženika o prijevozu preko granice nečeg „standardnog“, jer ta riječ, s obzirom na kontekst njihovog razgovora u kojem je upotrijebljena, upućuje na zaključak da je njihovo takvo postupanje bilo učestalo te da ovo nije prvi put da je optuženi Č., uz pomoć optuženog K., postupao protivno propisima.

Slijedom svega iznesenog, žalbenim tvrdnjama optuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i pouzdanost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda za koja je taj sud dao jasne i valjane razloge koje stoga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a žalbama optuženika ne ukazuje se niti na neke činjenice koje bi mogle biti odlučne za ocjenu njihove kaznenopravne odgovornosti, a koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi.

Zbog toga nisu osnovane niti žalbe optuženika podnesene zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08.).

U odnosu na žalbe USKOK-a i optuženika zbog odluka o kaznama i uvjetnim osudama, oduzimanju imovinske koristi i troškovima kaznenog postupka:

Žaleći se zbog odluka o kaznenim sankcijama izrečenima optuženicima T. C., M. M. i G. K., USKOK navodi da „smatra da primjena mjere upozorenja – uvjetne osude prema optuženicima (…) za počinjena kaznena djela, nije primjerena kazneno-pravnoj odgovornosti optuženika te da se istom neće postići svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11“. Ističe da su ovi

I Kž-Us 139/13-7

„optuženici službene osobe“ koje su „svojim postupanjem narušili povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, postupajući s izravnom namjerom za kršenje propisa radi pribavljanja koristi drugim osobama“, da je u njihovom postupanju „jasno izražena svijest i volja za zlouporabu službenih ovlasti (…), odnosno poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti“, da je „razvidna uključenost više osoba u pojedina nezakonita postupanja (…), njihovi dogovori o vremenu, mjestu i načinu izvršenja kaznenog djela“ te zaključuje da se „radi o izrazito društveno opasnom postupanju“ optuženika koje „stvara pogodan prostor za različite oblike kršenja zakona“ i kojim oni „obezvrjeđuju propise kojima se regulira režim granične kontrole“.

Optuženi T. C. u ovome dijelu žalbe samo navodi da je „sud trebao, umjesto uvjetne osude, (…) kaznu zatvora zamijeniti radom za opće dobro“.

Optuženi M. M. žalbom ne pobija izričito odluku o kaznenoj sankciji, ali je takva njegova žalba, u smislu odredbe članka 478. ZKP/08., sadržana u njegovoj žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, a na tu žalbenu osnovu ukazuju i žalbeni navodi prema kojima je on „policajac 18 god. i uvijek se isticao, od završene Policijske akademije pa do sudioništva u misiji Ujedinjenih naroda u I. T. za što je i odlikovan i ugledan je obiteljski čovjek“.

Optuženi G. K. u žalbi zbog odluke o kaznenoj sankciji ističe da je dragovoljac Domovinskog rata, odlikovan, neosuđivan i prekršajno nekažnjavan, da živi s nezaposlenom suprugom i dva maloljetna sina koji se školuju te da će mu prestati državna služba.

Optuženi Z. Č. u žalbi navodi da mu je „nezakonito izrečena kazna, imajući u vidu težinu djela te brojne olakotne okolnosti, od kojih sud istina neke navodi, ali ih ne vrednuje dovoljno“.

Optuženi Z. S. u žalbi navodi da su se „ostvarili uvjeti za primjenu instituta iz čl. 49. KZ-a te kako mu je kaznu trebalo ublažiti ispod zakonskog minimuma te ga osuditi na kaznu zatvora u kraćem trajanju, a zatim mu izreći uvjetnu osudu“.

Suprotno žalbenim tvrdnjama optuženika, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti koje, u smislu odredaba članka 47. KZ/11., odnosno članka 56. KZ/97., utječu na izbor vrste i mjere kazne. Pritom je u dovoljnoj mjeri cijenio sve olakotne okolnosti koje optuženici ponavljaju u svojim žalbama, a ne ukazuju na neke nove koje bi opravdale izricanje još blažih kazni, odmjerenih optuženicima koji su proglašeni krivima zbog počinjenja kaznenih djela iz članka 291. stavka 1. KZ/11. na donjoj granici kazne propisane za to kazneno djelo, a onima koji su proglašeni krivima zbog počinjenja kaznenih djela iz članka 337. stavka 1. KZ/97. bliže posebnom minimumu. Stoga nema uvjeta za izricanje optuženicima još blažih kazni, a, s obzirom na narav i vrstu počinjenih djela te svojstva službenih osoba pojedinih počinitelja tih djela, niti mjesta primjeni instituta ublažavanja kazne, a niti zamjeni izrečenih kazni radom za opće dobro.

Nije u pravu USKOK niti kada predlaže da se optuženici T. C., M. M. i G. K. osude na kazne zatvora. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud također smatra da je, usprkos okolnosti da su optuženici C. i K. kaznena djela počinili kao službene osobe, dok je optuženi M. iskoristio činjenicu da je kolega s optuženim C., s obzirom na ličnosti ovih počinitelja, njegov prijašnji život, obiteljske prilike, a posebno i okolnosti počinjenja kaznenih

I Kž-Us 139/13-7

djela kojima oni nisu ostvarili nikakvu korist te okolnost da za državni proračun nije nastupila šteta u značajnijem iznosu, opravdano zaključiti da ovi počinitelji i bez izvršenja izrečenih im kazni neće ubuduće činiti kaznena djela. Zbog svega toga ovaj drugostupanjski sud smatra da nema potrebe optuženicima T. C., M. M. i G. K. izreći niti sigurnosne mjere zabrane obavljanja policijske, odnosno carinske dužnosti i zvanja iz članka 71. KZ/11., kako to predlaže USKOK.

Optuženi G. K. navodi da se žali i zbog oduzimanja imovinske koristi, ali taj dio žalbe ne obrazlaže, a imovinska korist od njega pobijanom presudom niti nije oduzeta

Optuženi Z. S. u žalbi zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi i odluke o imovinskopravnom zahtjevu tvrdi da je „takvu korist jedino bilo moguće oduzeti od pravne osobe, te je istu jedino i bilo moguće obvezati na plaćanje imovinskopravnog zahtjeva“.

Međutim, ovaj optuženik zanemaruje da je prvostupanjski sud, kako je to ranije obrazloženo, ispravno utvrdio da je on blok motora motocikla kupio za sebe, a ne za neku pravnu osobu, pa je i imovinsku korist koju je neplaćanjem dužnih davanja prilikom uvoza tog bloka motora stekao, on dužan i platiti, sve u skladu s odredbama članka 77. stavka 1. KZ/11. i 4. stavka 1. i članka 5. stavka 1. ZPOIK-a. Pritom nikakav imovinskopravni zahtjev nije u ovom postupku postavljen niti dosuđen, pa je nejasna žalba koja bi se odnosila na odluku o imovinskopravnom zahtjevu.

Optuženi G. K. navodi da se žali i zbog oduzimanja predmeta, ali ni taj dio žalbe ne obrazlaže, a optuženi Z. Č. navodi da „nisu ostvareni uvjeti za primjenu čl. 79. KZ/11. o oduzimanju predmeta – mobitela marke S.“. Međutim, odluka o oduzimanju mobitela koji su bili uporabljeni prilikom učestalih komunikacija optuženika T. C. i M. M. te optuženika G. K. i Z. Č. radi poticanja na počinjenje kaznenih djela te dogovora i dojavljivanja o dolascima osoba koje su preko granice prenosile predmete bez naplate carina, odnosno predmete koji se nisu smjeli prenositi donesena je u skladu s odredbom članka 79. stavka 2. KZ/11.

Optuženi G. K. navodi da se žali i zbog odluke o trošku kaznenog postupka, ali taj dio žalbe ne obrazlaže.

Optuženi Z. Č. žali se zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, ukazujući na loše imovno stanje.

Suprotno ovim tvrdnjama, odluka o troškovima kaznenog postupka temelji se na odredbi članka 148. stavka 1. ZKP/08., a paušalna svota odmjerena u relativno malom iznosu od po 600,00 kuna čije plaćanje je naloženo optuženicima ukazuje se primjerenom složenosti i trajanju ovog postupka te njihovom imovnom stanju. Napominje se i da optuženici, u slučaju nemogućnosti plaćanja ovog iznosa, naknadno mogu predložiti sudu da ih oslobodi te dužnosti.

Zbog iznesenog, neosnovane su žalbe USKOK-a i optuženika T. C., M. M., G. K., Z. Č. i Z. S. podnesene iz osnova navedenih u članku 471. ZKP/08.

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih USKOK i optuženici pobijaju prvostupanjsku presudu, valjalo, na temelju članka 482. ZKP/08., žalbe USKOK-a i

I Kž-Us 139/13-7

optuženika T. C., M. M., G. K., Z. Č. i Z. S. odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

Zagreb, 20. svibnja 2015.

Zapisničar

Predsjednica vijeća

Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.

Vesna Vrbetić, v. r.