I Kž-48/2005-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 48/05-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić kao predsjednice vijeća, te Lidije Grubić Radaković, mr. sc. Branka Brkića, Ileane Vinja i Miroslava Šovanja kao članova vijeća i sudske savjetnice Ivone Horvatić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. B. zbog kaznenog djela iz čl. 90 u vezi čl. 33 KZ, odlučujući o žalbama optuženika D. B. i državnog odvjetnika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 17. studenog 2004., br. K-5/04, u sjednici održanoj 27. ožujka 2007., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe optuženika D. B. i državnog odvjetnika kao neosnovane i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Bjelovaru proglašen je krivim optuženik D. B. zbog kaznenog djela iz čl. 90 u vezi čl. 33 KZ, te je primjenom čl. 57 KZ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

Po čl. 63 KZ optuženiku je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 5. veljače do 4. ožujka 2004..

Po čl. 75 KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja za vrijeme izvršenja kazne zatvora.

I Kž 48/05-3

Protiv ove presude podnijeli su žalbe optuženik D. B. putem branitelja D. V. odvjetnika iz B. i državni odvjetnik.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da preinači prvostupanjsku presudu „ u smislu žalbenih navoda“.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači prvostupanjsku presudu na način da optuženika osudi na strožu kaznu bez primjene odredaba o ublaženju kazne.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Žalbe nisu osnovane.

Nije u pravu optuženik kada u žalbi navodi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367 st. 1 t. 11 ZKP, s tvrdnjom da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni da su u znatnoj su mjeri nejasni. Pritom žalitelj ne obrazlaže u čemu bi se sastojala istaknuta bitna povreda, navodeći u razlozima žalbe koji slijede, ustvari, stajalište o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, no sud drugog stupnja u skladu s odredbom čl. 379 st. 1 t. 1 ZKP, ispitao je i po službenoj dužnosti ovu žalbenu osnovu. Ispitivanjem presude suda prvog stupnja u ovom dijelu, utvrđeno je da je prvostupanjski sud temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, izveo valjane zaključke, što je u presudi obrazložio jasno u svim odlučnim činjenicama, zbog čega nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se u žalbi poziva optuženik.

Optuženik, ustvari, u žalbi polemizira s utvrđenjima prvostupanjskog suda, ponavljajući i ističući iste prigovore koje je isticao u postupku prvog stupnja i na koje su dani odgovori u razlozima prvostupanjske presude. Na osnovi analize i ocjene provedenih dokaza, sud prvog stupnja pravilno je zaključio da se optuženik tempore criminis nije nalazio u nužnoj obrani, budući da je prema oštećeniku zamahnuo željeznom cijevi u trenutku kada je ovaj bio goloruk, a po iskazu svjedokinje M. K., kada je već pao na bok na kutnu klupu u lokalu. Pad oštećenika na kutnu klupu vidio je i svjedok D. S. i time je potvrdio vjerodostojnost iskazivanja u istrazi svjedokinje M. K.. Prema tome, dolazak oštećenika s metalnom cijevi u lokal, pa i eventualna njegova namjera da s njome napadne optuženika, koji je u tom času držao stolac s metalnim nogama, zbog vremenskog diskontinuiteta i činjenice da je s tom istom cijevi nakon toga, optuženik napao oštećenika i nanio mu ozljede, bez dvojbe isključuje situaciju u kojoj bi se optuženik nalazio u nužnoj obrani, pa niti u prekoračenju nužne obrane.

Tvrdnja u žalbi optuženika, kako je moguće da su ozljede na glavi oštećenika nastale od udarca stolcem, koji je prethodno držao u rukama, sasvim je promašena u odnosu na provedene dokaze i to ne samo na temelju svjedočkih iskaza, nego i provedenim vještačenjem materijalnih tragova, t.j. DNA analizom. S obzirom da je utvrđeno, da se jedan dio alela miješanog DNA profila podudara s alelima DNA profila optuženika, a brisovi vlasišta na

I Kž 48/05-3

cijevi u potpunosti se podudaraju s DNA profilom oštećenika, to nema dvojbe da je optuženik snažno udario po glavi oštećenika metalnom cijevi koja je pronađena na mjestu događaja i nanio teške i po život opasne ozljede.

Isto tako, nije osnovana tvrdnja optuženika u žalbi, da se njegovo ponašanje može podvesti pod postupanje na mah. Naime, kako je to već istaknuto u prvostupanjskoj presudi, stanje smanjene ubrojivosti optuženika tempore criminis utvrđeno po vještaku psihijatru, nije bilo isprovocirano iznenadnim neočekivanim napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem. Naprotiv, inkriminirani događaj bio je samo nastavak dugotrajne svađe i prepirke dvojice pijanih ljudi u gostionici (optuženik kod koncentracije od 2,11 g/kg, a oštećenik 2,21 g/kg apsolutnog alkohola u krvi), pa se optuženik i pripremio na oštećenikov ponovni dolazak u gostionicu s metalnom cijevi, uzimajući u ruke stolac s metalnim nogama koje je uperio ispred sebe, zauzimajući na taj način obrambeni stav. Prema tome, stanje razdraženosti optuženika u kojem se nalazio bilo je sasvim sigurno u jednom dijelu isprovocirano ponašanjem oštećenika, no u velikom dijelu, ono je i posljedica strukture osobnosti zbog prekomjernog pijenja alkohola i neliječenog posttraumatskog stresnog poremećaja i akutnog pijanog stanja u kojem se nalazio tempore criminis.

Također, nije u pravu optuženik kada u žalbi navodi da je optuženo djelo valjalo podvesti pod obilježja kaznenog djela teške tjelesne ozljede, s tvrdnjom da to proizlazi iz konteksta događaja i činjenice da je oštećenik zadobio ozljedu od samo jednog udarca. Naime, ako se uze u obzir da je optuženik zamahnuo metalnom cijevi četvrtastog oblika 4 x 4 cm, duljine jednog metra prema glavi oštećenika, a po liječniku vještaku radilo se o jakom udarcu pri čemu je oštećenik zadobio teške i po život opasne ozljede do te mjere da se može očekivati trajno i teško narušenje zdravlja, a život mu je spašen zahvaljujući hitno pruženoj liječničkoj pomoći, onda nema dvojbe da je namjera optuženika u trenutku napada na oštećenika bila da ga usmrti. Stoga je osnovano sud prvog stupnja čin optuženika podveo pod obilježja kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90 u vezi čl. 33 KZ, pa ni u tom dijelu žalba nije osnovana.

Nisu osnovane žalbe optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, iz razloga što je prvostupanjski sud pravilno ocijenio sve olakotne i otegotne okolnosti, uključujući i zaista velik doprinos oštećenika cjelokupnom događaju i smanjenu ubrojivost optuženika.Naime, kao što je već naprijed istaknuto, smanjena ubrojivost kod optuženika kombinacija je više faktora, a ne samo posljedica njegove alkoholiziranosti u znatnom stupnju, zbog čega mu je na prijedlog liječnika vještaka psihijatra i izrečena sigurnosna mjera psihijatrijskog liječenja za vrijeme izdržavanja kazne zatvora. Osim toga, oštećenik je, najprije lupajući metalnom cijevi po automobilu optuženika, a zatim i dolaskom u gostionicu naoružan tom istom cijevi, nakon verbalnog okršaja s optuženikom, u velikoj mjeri doprinio događaju, što je također valjalo cijeniti kao olakotnu okolnost.

Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske stajališta da je izrečena kazna primjerena svim navedenim olakotnim i otegotnim okolnostima, te da je u ovom slučaju takvom kaznom, moguće ostvariti sve zakonom predviđene svrhe.

I Kž 48/05-3

Kako Vrhovni sud Republike Hrvatske, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 379 st. 1 t. 1 i 2 ZKP, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, a niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, to je po čl. 387 ZKP presuđeno kao u izreci.

U Zagrebu, 27. ožujka 2007.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivona Horvatić, v.r.

Ana Garačić, v.r.