P-93/2025-8 · Općinski sud u Sisku

Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-93/2025-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja CZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupanju punomoćnici Danko Kovač i Ivan Borić, odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Siska, S. i A. Radića 15, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 140363338777 Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, Maksimirska 81, radi isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 3. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 16. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju CZ iznos od 2.229,82 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, računajući iste:

Na iznos od 3,75 € od 07.04.2008. do isplate

Na iznos od 9,19 € od 21.10.2008. do isplate

Na iznos od 11,71 € od 13.11.2008. do isplate

Na iznos od 4,41 € od 11.12.2008. do isplate

Na iznos od 12,51 € od 08.01.2009. do isplate

Na iznos od 13,70 € od 09.02.2009. do isplate

Na iznos od 10,25 € od 17.03.2009. do isplate

Na iznos od 11,71 € od 16.04.2009. do isplate

Na iznos od 11,71 € od 13.05.2009. do isplate

Na iznos od 10,12 € od 10.06.2009. do isplate

Na iznos od 10,39 € od 15.07.2009. do isplate

Na iznos od 9,46 € od 17.08.2009. do isplate

Na iznos od 10,78 € od 23.09.2009. do isplate

Na iznos od 9,85 € od 07.10.2009. do isplate

Na iznos od 10,39 € od 17.11.2009. do isplate

Na iznos od 10,81 € od 15.12.2009. do isplate

Na iznos od 12,64 € od 11.01.2010. do isplate

Na iznos od 13,70 € od 11.02.2010. do isplate

Na iznos od 13,72 € od 16.03.2010. do isplate

Na iznos od 16,36 € od 06.04.2010. do isplate

Na iznos od 16,36 € od 19.05.2010. do isplate

Na iznos od 17,69 € od 09.06.2010. do isplate

Na iznos od 26,98 € od 07.07.2010. do isplate

Na iznos od 22,46 € od 06.08.2010. do isplate

Na iznos od 29,23 € od 07.09.2010. do isplate

Na iznos od 26,13 € od 18.10.2010. do isplate

Na iznos od 26,98 € od 16.11.2010. do isplate

Na iznos od 35,47 € od 15.12.2010. do isplate

Na iznos od 36,93 € od 19.01.2011. do isplate

Na iznos od 27,64 € od 17.02.2011. do isplate

Na iznos od 37,59 € od 17.03.2011. do isplate

Na iznos od 33,21 € od 18.04.2011. do isplate

Na iznos od 34,01 € od 17.05.2011. do isplate

Na iznos od 46,88 € od 17.06.2011. do isplate

Na iznos od 55,51 € od 18.07.2011. do isplate

Na iznos od 58,17 € od 29.08.2011. do isplate

Na iznos od 44,50 € od 16.09.2011. do isplate

Na iznos od 39,32 € od 14.10.2011. do isplate

Na iznos od 38,26 € od 16.11.2011. do isplate

Na iznos od 41,44 € od 28.12.2011. do isplate

Na iznos od 43,30 € od 16.01.2012. do isplate

Na iznos od 44,50 € od 16.02.2012. do isplate

Na iznos od 43,30 € od 19.03.2012. do isplate

Na iznos od 42,90 € od 16.04.2012. do isplate

Na iznos od 43,57 € od 16.05.2012. do isplate

Na iznos od 44,50 € od 18.06.2012. do isplate

Na iznos od 43,30 € od 16.07.2012. do isplate

Na iznos od 43,04 € od 16.08.2012. do isplate

Na iznos od 39,58 € od 17.09.2012. do isplate

Na iznos od 42,50 € od 15.10.2012. do isplate

Na iznos od 43,83 € od 15.11.2012. do isplate

Na iznos od 43,10 € od 14.12.2012. do isplate

Na iznos od 41,81 € od 15.01.2013 do isplate

Na iznos od 41,58 € od 19.02.2013. do isplate

Na iznos od 41,04 € od 15.03.2013. do isplate

Na iznos od 44,10 € od 16.04.2013. do isplate

Na iznos od 39,72 € od 16.05.2013. do isplate

Na iznos od 39,05 € od 17.06.2013. do isplate

Na iznos od 39,58 € od 19.07.2013. do isplate

Na iznos od 39,58 € od 13.08.2013. do isplate

Na iznos od 40,78 € od 10.09.2013. do isplate

Na iznos od 42,24 € od 10.10.2013. do isplate

Na iznos od 41,97 € od 20.11.2013. do isplate

Na iznos od 43,83 € od 12.12.2013. do isplate

Na iznos od 34,95 € od 20.01.2014. do isplate

Na iznos od 36,39 € od 13.02.2014. do isplate

Na iznos od 37,18 € od 11.03.2014. do isplate

Na iznos od 37,05 € od 15.04.2014. do isplate

Na iznos od 38,38 € od 14.05.2014. do isplate

Na iznos od 35,86 € od 17.06.2014. do isplate

Na iznos od 36,12 € od 14.07.2014. do isplate

Na iznos od 37,58 € od 18.08.2014. do isplate

Na iznos od 11,69 € od 11.09.2014. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju CZ zakonsku zateznu kamatu na iznos od 459,49 eur po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, računajući iste:

Na iznos od 26,02 € od 11.09.2014. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 38,38 € od 21.10.2014. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 24,82 € od 21.10.2014. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 39,17 € od 13.11.2014. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 39,44 € od 11.12.2014. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 44,35 € od 26.01.2015. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 39,71 € od 18.02.2015. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 39,71 € od 17.03.2015. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 33,87 € od 17.04.2015. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 39,71 € od 20.05.2015. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 39,71 € od 18.06.2015. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 39,71 € od 15.07.2015. do 30. 9. 2015.

Na iznos od 39,71 € od 28.08.2015. do 30. 9. 2015., sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja CZ u dijelu radi isplate iznosa od 459,49 eur, kao neosnovan.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja CZ u dijelu radi isplate zakonske zatezne kamate preko iznosa dosuđenog toč. II. izreke presude, kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju CZ parnični trošak u iznosu od 1.721,96 eur sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana donošenja ove presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj CZ podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika Addiko bank d.d., radi isplate.

2. U tužbi tužitelj navodi da je ugovorom o kreditu broj 406-40/2025 ugovorenim 14.3.2025. sklopljenim između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora tužitelju odobren kredit za kupnju stana u visini kunske protuvrijednost iznosa od 22.300,00 CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Ugovorena je redovna kamata od 5,25 godišnje "promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama" kredita. Ugovor naveden u točki I. je izmijenjen dodatkom ugovora kojim je utvrđena glavnica u valuti euro koja je na dan 30.9.2015. iznosila 6.069,01 EUR.

Predmetni kredit se i dalje redovno vraća. No, ova tužbe se ne odnosi na bilo koje plaćanje u trenutku i nakon učinjene konverzije. Navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, je ništetna, jer tuženik kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) a što proizlazi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošač u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljen na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i da je time tuženik postupio suprotno odredbama u odnosno vrijeme važećih Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

Ništetna je i odredba predmetnog ugovora o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi (kamata) a što također proizlazi iz spomenute presude Trgovačkog suda u Zagrebu koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13, a takav pravni stav je dodatno potvrđen i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od lipnja 2015. povodom revizije. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženika za vraćanjem onog što je primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak te ugovorio promjenjivu stopu ugovorne kamate.

Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Da je tuženik jednostranim odlukama tijekom trajanja kredita mijenjao kamatne stope proizlazi iz naprijed navedenih otplatnih planova, a i kao dokaz dostavlja se otplatni plan tuženika od 2011.g Isto tako, da su se mijenjale uplate sukladno ništavoj odredbi o valutnoj klauzuli proizlazi npr. iz simuliranog otplatno plana u Eur, uspoređivano s početnim otplatnim planom. S obzirom da se kamatna stopa tijekom ugovornog odnosa uslijed ništetnih ugovornih odredaba mijenjala na više, a i tečaj CHF do konverzije, došlo je do preplate početno ugovorenih iznosa, tužitelj tužbom zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 406-40/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, 14. ožujka 2005. (dalje: ugovor o kreditu). Također, tužitelj je predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu 13. svibnja 2016. (dalje Aneks). Tuženik je bio obvezan ponuditi tuženiku sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15).

Člankom 19. e Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 142/13,147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik morao postupati u skladu sa predmetnim zakonom, predložio je tužitelju sklapanje aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama.

Tako je tužitelj sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, člankom 3. Aneksa ugovora o kreditu. Aneks se promjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno od dana sklapanja ugovora o kreditu, a što proizlazi i iz otplatnog plana koji je tužitelj primio uz aneks gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako je visina otplate anuiteta (glavnice i kamata), određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu.

Stoga je nesporno da je Aneksom ugovora o kreditu izmijenjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, i to člankom 3. na način da je određena da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope dok se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni EURIBOR te se ista u skladu EURIBOR-om usklađuje odnosno mijenja. Odredbom članka 3. usklađena je sa čl.11. a ZPK, a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa. Kako bi predmetna odredba bila što jasnija korisniku kredita, termin EURIBOR (Euro Interbank Offered Rate) je obrazložen.

Isti predstavlja prosjek kamatnih stopa po kojima više od 50 europskih banaka međusobno posuđuje sredstva i kao takav se smatra najvažnijom referentnom kamatnom stopom europskog novčanog tržišta, a mijenja se sukladno promjenama na tržištu novca i na njegovu promjenu nema utjecaja tuženik. Navedene odredbe su zamijenjene s retroaktivnom primjenom, kao da je odredba čl.

3. Aneksa ugovorena na dan sklapanja osnovnog ugovora. Navedeno je u skladu sa ZPK kojim je određeno da se svi korisnici kredita sa valutnom klauzulom u CHF moraju izjednačiti sa korisnicima kredita sa valutnom klauzulom u EUR valuti. Isto je moguće ispuniti samo ako se ugovorna obveza izmjeni retroaktivno. Stoga je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu. Tuženik ističe da sukladno čl. 324. st.

1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači i ništetnost samog ugovora stoga se na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1 ZOO-a koja zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor. Člankom 19.e. ZPK 102/15 naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući je tuženik morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom isti je predložio tuženiku sklapanje aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje i odredbu o kamatnim stopama. Sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl.

2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl.

2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ista nije primjenjiva u ovom postupku. Stoga, tužitelj potpuno pogrešno tvrdi kako je pravna osnova njegovog tužbenog zahtjeva odluka u kolektivnom sporu, a za koju bi sud kao trebao biti vezan prilikom donošenja odluke. Također, ugovorom s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijem sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika.

Također, tuženik i tužitelj su izmijenili valutu obveze iz CHF u EUR, Aneksom, prije donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH u predmetu Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. stoga, tužitelj ne može isticati prigovor kako je Aneksom izmijenjena ništetna odredba. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima tužitelja obavijestio, kao i upozorio na rizike koje valutna klauzula nosi. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima.

Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima. Osim toga predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate predmetnog kredita od 15 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kune teko i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 15 godina.

Tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom ništetna odredba nije konvalidirala, odnosno nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema ugovora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom, i koje nisu ništetne.

Nadalje, tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva. Posebno je vidljivo da tužitelj zahtjeva isplatu u visini koja bi predstavljala razliku u odnosu na početno ugovorenu (promjenjivu) kamatnu stopu i to kao da se nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl.

2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio fiksnu kamatnu stopu na predmetni ugovor o kreditu. Samo u postupcima za naknadu štete parnična stranka se može pozvati a utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu. Kako se može vidjeti, ovdje je riječ o tužbi radi isplate na temelju stjecanja bez osnove. Naime, kod vraćanja uslijed ništetnosti ugovornih odredbi primjenjuju se pravila o stjecanju bez osnove. Dakle, kako ovdje nije riječ o naknadi štete, ZPP ne propisuje da bi u ovakvim situacijama sud bio vezan presudom u kolektivnom sporu.

Pored toga, pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužitelj nije dužan dokazivati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Tužitelj u tužbi ne navodi nikakve činjenice niti dokaze nego se samo paušalno poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 odnosno Pž-7129/13 i Pž- 6632/17 Visokog trgovačkog suda , te citira pojedine dijelove te presude. Međutim, to ne znači da je u ovoj konkretnoj situaciji doista povrijeđeno tužiteljevo pravo. Tuženik osporava da bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva.

Navedeno iz razloga jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to člankom 1021. koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik ističe kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32.

ZPP-a. Primjena čl. 241. ZPP u ovom kontekstu dovela i u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. U konačnici, čak i kada bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, zastara za ona potraživanja koja su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe ne može ponovno početi teći ispočetka. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da obveže tužitelja tuženiku naknadi trošak postupka.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu broj 406-40/2005 (str. 4-7 spisa), zemljišnoknjižni izvadak (str. 8 spisa), Anex ugovora o kupoprodaji nekretnine (str. 9 spisa), ugovor o kupoprodaji nekretnina (str. 10 i 11 spisa), otplatni plan (str. 11-14, 49-50 spisa), aneks uz ugovor o kreditu (str. 14-16 spisa), specifikaciju uplata (str.38-41 spisa), izračun konverzije (str. 42-44), obavijest o promjenama kamatnih stopa (str. 45 spisa) obavijest o provedenoj konverziji (str. 47 i 48 spisa), otplatni plan (str. 50 spisa), pregled prometa za klijenta (str. 54-65 spisa), provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještaku Lidiji Jurković, te je saslušana svjedokinja ŽZ.

5. Svjedokinja ŽZ iskazala je da je u Hypo Alpe Adria bank do 31.7.2007. radila kao financijski savjetnik za građanstvo te je u sklopu tog radnog mjesta prodavala kredite i vodila kredite u smislu da je pratila urednu naplatu. Pod prodavanjem kredita smatra da je nudila standardizirane uvjete kreditiranje za građanstvo, odnosno to je bilo iznošenja ponuda "hoćeš, nećeš", provjeravala je kreditnu sposobnost osobe koja je zatražila kredit, zatim ukoliko je utvrdila da je osoba kreditno sposobna pisala je kreditne zahtjeve koji su išli na odobrenje kreditnoj komisiji, te ukoliko je komisija odobrila kredit u pravnom odjelu u Zagrebu se sastavljao tekst ugovora o kreditu. Ona je potom stranci predala ugovor da ga sama pročita i objašnjavala ga ukoliko stranci nije nešto bilo jasno te je potom išlo potpisivanje ugovora kod javnog bilježnika. Ne sjeća se niti tužitelja niti konkretnog ugovora o kreditu. Ona je sve klijente upozoravala da će doći do promjene kamatne stope i da će se ona usklađivati svakih 6.mjeseci, no nije pojašnjavala šta utječe na tu promjenu kamatne stope i pod kojim okolnostima se ona zapravo mijenja. Ističe da je pojašnjavala i valutnu klauzulu u smislu da je otplata kredita vezana za ugovorenu valutu, no znala je isticati da je CHF stabilna valuta, što je značilo da je tečaj stabilan i da nema oscilacija u samom tečaju, no ne može sa sigurnošću navesti koliko su ju stranke slušale obzirom da je njima cilj bio dobiti kredit. Ističe da se konkretno tužitelja ne sjeća, niti što je njemu točno ponuđeno od strane banke, no u to vrijeme su se ovisno o tome da li su klijenti zatražili stambeni krediti ili nenamjenski krediti, klijentima nudili krediti u valuti CHF i valuti EUR i to stambeni krediti, a nenamjenski samo u valuti euro. Ističe da mnogi klijenti nisu niti zadovoljili uvjete kreditiranja u valuti euro, s obzirom da je kamatna stopa u toj valuti bila viša, zbog čega nisu bili kreditno sposobni.

6. Podneskom od 2. 6. 2025. tužitelj je, nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja te sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/2022), konačno precizirao tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa 2.689,31 eur, za utuženi period od mjeseca travnja 2008. do mjeseca kolovoza 2015., sa zateznim kamatama, a prema navodima tuženika s ročišta za glavnu raspravu održanog 3. lipnja 2025. nije sporno da je tužbeni zahtjev tužitelja konvertiran u valuti eur sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka izraženom u valuti kn.

7. Prigovor preinake tužbenog zahtjeva nije osnovan jer je tužbeni zahtjev postavljen sukladno odredbama čl. 186.b Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) te je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Lidije Jurković na način da od tuženika zahtijeva isplatu određenog novčanog iznosa, u konačnici iznosa od 2.689,31 eur, sa zateznim kamatama.

8. Temeljem svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

9. Uvidom u ugovor o kreditu br. 406-40/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 14. 3. 2005. (dalje: Ugovor), koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita, CZU i JZ kao sudužnika i HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d., Podružnica Sisak, prednika tuženika, banke, utvrđeno je da banka CZ odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednost iznosa od 22.300,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupovine stana (čl. 2. Ugovora), zatim, da se na kredit u kunskoj protuvrijednost iznosa od 22.300,00 zaračunavaju kamate od 5,25 % dekurzivno godišnje (čl. 3. Ugovora), da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 179,26 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća odnoso na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukm o kamatnim stopama banke (čl. 3. Ugovora), da je ugovoreno trajanje kredita do 31. 3. 2020. (čl. 3. Ugovora), te je odredbom čl. 6. Ugovora ugovoreno da je banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., a korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama i sve njezine kasnije izmjene i dopune.

10. Nadalje, između stranka nije sporno, a također proizlazi iz priložene obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu, broj ugovora o kreditu 406- 40/2005, da je odlukom tuženika, izmijenjena visina kamatne stope, i to na način da od 31. 8. 2007. ista iznosi 5,50 %, od 29. 2. 2008. ista iznosi 6,20 %, od 30. 9. 2008. ista iznosi 6,750 %, od 30. 11. 2010. ista iznosi 6,50 %, od 30. 9. 2011. ista iznosi 6,30 % te da od 31. 12. 2013. ista iznosi 3,230 %.

11. Nije sporno niti da je između tužitelja, kao korisnika kredita i založnog dužnika te prednika tuženika kao banke, 13. 5. 2016. sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu br. 406-40/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Aneks o konverziji) te prema čl. 1. Aneksa o konverziji ugovorne strane suglasno utvrđuju da je zaključen Ugovor o kreditu br. 406-40/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a temeljem kojeg je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 22.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF. Nadalje, čl. 2. Aneksa o konverziji ugovoreno je da se sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita Aneksom o konverziji regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. 9. 2015. iznosi 6.069,01 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za EUR, da ugovorne strane suglasno utvrđuju da preplata na dan 30. 9. 2015. iznosi 3.462,00 HRK, da se iznos preplate utvrđen na dan 30. 9. 2015. može promijeniti u prijelaznom razdoblju te da se iznos preplate od 134.807,87 HRK koristi za namirenje budućih anuiteta, i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je prednik tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

13. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Addiko Bank d.d. (ranije HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d.) u razdoblju od 1. 6. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

14. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

15. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 3. i čl. 6. ugovora o kreditu br. 406- 40/2005 od 14. 3. 2005., u dijelu u kojem je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

16. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 5,25 % godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

17. U odnosu na odredbu čl. 6. ugovora o kreditu br. 406-40/2005 od 14. 3. 2005., u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., te uzimajući u obzir iskaz svjedokinje ŽZ za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, , dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.

18. Tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

19. Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 3. ugovora o kreditu br. 406- 40/2005 od 14. 3. 2005., u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te također imajući u vidu iskaz svjedokinje ŽZ, sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

20. Iz iskaza svjedokinje ŽZ jasno proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te tuženik koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

21. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

22. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe čl. 3. i 6. ugovora o kreditu br. 406-40/2005 od 14. 3. 2005., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

23. Nadalje, činjenica što je između stranaka sklopljen Aneks o konverziji kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu br. 406-40/2005 od 14. 3. 2005., konkretno u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva te u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP i ZZP/07. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. 2. 2019., Rev 18/2018-2 od 26. 5. 2020.).

24. Ujedno, u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 C od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača ( par. 43. navedene odluke).

25. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

26. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj, temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba ugovora o kreditu br. 406-40/2005 od 14. 3. 2005., u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva te da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, ima pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem takve odredbe.

27. Sud je na prijedlog stranaka izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji Lidiji Jurković te iz pismenog nalaza i mišljenja iste od 3. 7. 2020. proizlazi da je ukupna razlika anuiteta 20.826,68 kn, od toga negativna razlika anuiteta iznosi -1.351,56 kn, pozitivna razlika anuiteta iznosi 22.178,24 kn, razlika neotplaćene glavnice iznosi 5.617,99 kn te priznata preplata po konverziji -4.290,00 kn. Nadalje, vještakinja navodi da je u izračunu prikazana ukupna razlika anuiteta, i pozitivna i negativna ali kako nije naloženo da se izvrši prijeboj može se smatrati da je izračunata preplata anuiteta 22.178,24 kn. Zbog načina obračuna konverzije za preplatu u iznosu od 4.290,00 kn teško je odrediti kada je nastala jer je obračunata kao razlika ukupnog zaduženja EUR kredita i uplata koje je stranka izvršila pa je nemoguće izračunati i zakonsku zateznu kamatu, ali u slučaju priznavanja preplate i razlike neotplaćene glavnice može se izvršiti slijedeći prijeboj: razlika neotplaćene glavnice kredita 5.617,99 (30.9.2015.) - priznata preplata po konverziji od 3.462,00 (30.9.2015.) - priznata preplata nakon 30.9.2015. od 828,00 kn (18.5.2016.) = ostatak neotplaćene glavnice 1.327,99 kn + zz kamata od 30.9.2015. U ovom slučaju ukupno preplate po kreditu bi iznosile 22.178,24 kn sa zakonskim zateznim kamatama kako je nastala preplata za svaki anuitete i 1.327,99 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 30.9.2015. do dana isplate.

28. Tužitelj nije imao prigovora nalazu i mišljenju vještaka dok je tuženik prigovorio metodologiji izračuna ističući da je izračun izvršen na način kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu. .

29. Vještakinja je na ročištu za glavnu raspravu održanom 3. 6. 2025. iskazala da u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja te da pod pretpostavkom ništetnih odredbi ugovora o krediti korisnik kredita nije obeštećen u cijelosti

30. Nakon usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja tužitelj nije imao prigovora, a niti tuženik matematičkom izračunu te stoga sud kao stručan i obrazložen prihvaća izračun vještakinje Lidije Jurković.

31. Dakle, temeljem nalaza i mišljenja vještakinje Lidije Jurković utvrđeno je da razlika više plaćenih anuiteta nastala uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu (te u periodu od 1. 1. 2014. uz primjenu redovne kamatne stope od 3,23 % jer je predmet spora stambeni kredit) odnosno razlika više plaćenih anuiteta nastala uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita (preplata temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o kreditu br. 406-40/2005 od 14. 3. 2005., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama banke i u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak) iznosi, za utuženi period od mjeseca travnja 2008. do mjeseca kolovoza 2015. ukupno 2.689,31 eur (20.262,61 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450), te da preplata priznata tužitelju prilikom konverzije na dan 30. 9. 2015. iznosi 3.462,00 HRK (459,49 eur, fiksni tečaj konverzije 7,53450), a koji iznos je banka vratila tužitelju kroz zatvaranje 50 % iznosa anuiteta nakon potpisa konverzije do iskorištenja ukupne preplate, što proizlazi i iz odredaba čl. 2. Aneksa o konverziji.

34. Nadalje, tužitelj kao korisnik kredita ne može kumulirati preplatu koja je mu je priznata Aneksom o konverziji i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredaba ugovora o kreditu br. 406-40/2005 od 14. 3. 2005., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama banke i u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, do dana konverzije, nego ima pravo na razliku, te je stoga tužitelju, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO, dosuđena razlika između iznosa od 2.689,31 eur kojeg je zatražio tužitelj prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu (po osnovi preplate koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredaba ugovora o kreditu br. 406-40/2005 od 14. 3. 2005., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama banke i u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak) i iznosa preplate od 459,49 eur (3.462,00 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450, utvrđenog Aneksom o konverziji) i to u iznosu od 2.229,82 eur, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude, sve sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Lidije Jurković i prema redu uračunavanja temeljem odredbe čl. 171. st. 2. ZOO odnosno redom kako su obveze dospijevale, a zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos dosuđena je tužiteljici temeljem odredaba čl. 29. ZOO od datuma plaćanja svakog pojedinog anuiteta, također sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

35. Nadalje, tužitelj, sukladno odredbi čl. 29. ZOO, u vezi s odredbom čl. 1115. ZOO, ima pravo i na isplatu zatezne kamate na utuženi iznos glavnice od 459,49 eur i to od datuma plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do dana 30. 9. 2015. Ovo iz razloga što je tužbeni zahtjev tužitelja na ime preplate koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredaba ugovora o kreditu br. 406- 40/2005 od 14. 3. 2005., u dijelu radi isplate iznosa od 459,49 eur, iako utvrđen nalazom i mišljenjem vještakinje Lidije Jurkovć, odbijen kao neosnovan jer je u tom iznosu tužitelju već priznata preplata Aneksom o konverziji, dok Aneksom o konverziji nije obuhvaćena i zatezna kamata (od dana plaćanja do datuma konverzije).

36. Stoga je odlučeno kao u toč. I. i II.. izreke presude, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate odbijen je kao neosnovan (toč. III. i IV. izreke presude).

37. Konačno, iako iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da prema Aneksu o konverziji neotplaćena glavnica u CHF u prvotnoj ugovorenoj, početnoj kamatnoj stopi (te od 1. 1. 2014. i po kamatnoj stopi od 3,23 %) i tečaju na dan isplate kredita iznosi manje od neotplaćene glavnice konvertiranog kredita na dan konverzije, isto nije od utjecaja na ishod ovog postupka jer su tužitelj i tuženik sklapanjem Aneksa o konverziji utvrdili svoja prava i obveze, i ubuduće, pa tako i u odnosu na iznos preostale glavnice za otplatu, a koji Aneks je u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15) sklopljen i izvršen te izaziva pravne učinke.

38. Prigovor zastare kojeg ističe tuženik nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba radi isplate podnesena sudu 10. 6. 2019., te da je tužitelj tek provedenim vještačenjem utvrdio točnu visinu utužene razlike, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 255. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.

39. Konačno, prijedlog tuženika radi provođenja financijskog vještačenja na okolnost izrade izračuna primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK, odbijen je kao nepotreban i usmjeren prema odugovlačenju postupka. Naime, za odluku suda u ovom sporu, sukladno utvrđenoj ništetnosti ugovornih odredaba kojima se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak i ugovara promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke, relevantan je isključivo izračun iznosa anuiteta koji bi tužitelj plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF kakav je bio na dan korištenja kredita i primjenom početno ugovorene kamatne stope (te od 1. 1. 2014. primjenom stope od 3,23 %) te razlika između navedenog iznosa i plaćenog iznosa dok predmet spora nije konverzija ugovora sklopljenog u valuti CHF u ugovor u valuti HRK.

40. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP), odnosno obzirom na djelomičan uspjeh stranaka odlučeno je da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi dio parničnih troškova nakon određivanja omjera uspjeha u sporu na način da sud najprije utvrđuje postotak u kojemu je svaka od stranaka uspjela, zatim od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzima postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga utvrđuje iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te toj stranci odmjerava naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.

41. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Sukladno tome, tužitelj je po osnovi uspio 100%, a po visini 83 %, pa je u konačnici uspio u omjeru od 91,5 % (100%+83%=183%:2). Nastavno, tuženik je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 17 %, odnosno u konačnici 8,5 % (17%:2). Stoga uspjeh tužitelja iznosi 83 % (91,5%-8,5%).

42. Tužitelju su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te sukladno vrijednosti predmeta spora priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima 20. 11. 2019. i 3. 6. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr. 9. st.1.), za sastav podnesaka od 2. 10. 2019., 27. 7. 2020., 31. 7. 2020. i 2. 6. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svaki (Tbr. 8. st.1.), za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9. st.3.), PDV u iznosu od 375,00 eur, ukupno 1.875,00 eur, no obzirom na uspjeh tužitelja u sporu od 83 % dosuđen mu je parnični trošak u iznosu od 1.556,25 eur te trošak vještačenja u iznosu od 165,71 eur u cijelosti, sveukupno 1.721,96 eur.

43. Tužitelju nije dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu jer iz predmeta ne proizlazi da je tužitelj istu platio, a sukladno odredbi čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18 i 51/23) ne podliježe obvezi plaćanja iste, a nisu mu priznati niti troškovi podnesaka od 10. 1. 2020. i od 12. 3. 20205. jer isti nisu bili potrebni za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

44. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 16. srpnja 2025.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku