Rev-x-406/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 406/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. Ć. iz Z., koju zastupa punomoćnik B. K., odvjetnik u M. L., protiv tuženika N. s. M. L., kojeg zastupa punomoćnik B. S., odvjetnik u M. L., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 708/08-2 od 1. rujna 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Malom Lošinju poslovni broj P-318/99-29 od 7. listopada 2004., u sjednici vijeća održanoj 11. studenoga 2014.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je suđeno:

»I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Tuženi je dužan isplatiti tužiteljici iznos od 710.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom u visini od 18% godišnje tekućom od 1. veljače 1998.g. pa do 30. lipnja 2002.g. a od 1. srpnja 2002.g. pa do isplate u visini od 15% godišnje, a iznos od 319.952,36 kn sa zakonskom zateznom kamatom u visini od 15% godišnje počam od 1. rujna 2004.g. pa do isplate, te iznos od 257.060,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom u visini od 15% godišnje počam, od 1. rujna 2004.g. do isplate kao i nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u roku od 15 dana.“ (točka I. izreke). Tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 64.245,20 kuna u roku od 15 dana“ (točka II. izreke).

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud usvoji reviziju i pobijane ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Ovaj revizijski sud na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 – dalje: ZPP) ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti utvrđeno je da u istoj nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Navodi revizije u kojima tužiteljica drukčije ocjenjuje provedene dokaze i daje drukčije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju svoje odluke (interpretacija iskaza svjedoka, vrijednost inventara), predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značenja u ovom postupku. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Zbog navedenog nije ostvaren revizijski navod bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik plati iznos od 710.000,00 kuna na ime ulaganja u poslovni prostor, iznos od 257.060,00 kuna na ime naknade štete zbog nemogućnosti poslovanja i iznos od 319.952,36 kuna na ime naknade za opremu.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tuženik 16. veljače 1990. sklopio s tvrtkom G. d.o.o. ugovor o zakupu poslovnog prostora u zgradi kina u M. L.,

- da su tuženik i G. d.o.o. 11. prosinca 1991. sklopili aneks ugovora o zakupu kojim su ugovorili da zakup na određeno vrijeme od 10 godina,

- da su tuženik i G. d.o.o. 16. siječnja 1995. sklopili dodatak 2 ugovoru o zakupu kojim su utvrdili trajanje zakupa u trajanju od 13 godina te je tuženiku dozvoljeno da prostor dade u podzakup,

- da je G. d.o.o. izvršio ulaganja u predmetni poslovni prostor u iznosu od 300.000,00 DEM,

- da su G. d.o.o. i tužiteljica 19. svibnja 1997. sklopili ugovor o ustupanju ugovora o zakupu za poslovni prostor u zgradi kina u M. L. na temelju kojeg je tužiteljica preuzela sva prava i obveze tvrtke G. d.o.o. te dospjeli dug koji proizlazi iz osnovnog ugovora,

- da tužiteljica od G. d.o.o. nije preuzela pravo potraživati troškove investicijskog ulaganja u predmetni poslovni prostor,

- da tužiteljica nije plaćala tuženiku zakupninu.

Na temelju tako utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 710.000,00 kuna, jer iz sklopljenih ugovora ne proizlazi da bi zakupodavac bio dužan naknaditi tvrtki G. d.o.o. vrijednost investicijskih ulaganja, iznos od 257.060,00 kuna na ime naknade štete zbog nemogućnosti poslovanja, jer tužiteljica nije dokazala u čemu se sastoji šteta niti njezinu visinu te iznos od 319.952,36 kuna na ime naknade za opremu, jer tužiteljica nije dokazala koje pokretnine je otuđio tuženik i u kojem iznosu.

Tužiteljica u reviziji navodi da je faktički došlo do raskida ugovora o zakupu krivnjom tuženika pa da je svaka stranka dužna vratiti ono što je primila na ime ispunjenja, da je tužiteljici nezakonitim postupanjem tuženika onemogućeno daljnje poslovanje zbog čega je tužiteljica pretrpjela štetu u iznosu neamortiziranog dijela izvršenog ulaganja te da osnova za isplatu iznosa od 710.000,00 kuna može biti i stjecanje bez osnove, jer sud nije vezan pravnom osnovom.

Tvrdnja tužiteljice da je do raskida ugovora o zakupu došlo krivnjom tuženika je netočna, jer tužiteljica nije plaćala zakupninu niti režijske troškove, što je u svom iskazu potvrdio i svjedok R. Ć.

Vezano za navode tužiteljice da osnova za isplatu iznosa od 710.000,00 kuna može biti i stjecanje bez osnove, treba reći da u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet iz odredbe čl. 210. st. 1 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), a to je da dio imovine jedne osobe mora prijeći u imovinu druge osobe. Naime, investiciju u uređenje poslovnog prostora je izvršila tvrtka G. d.o.o., a ne tužiteljica što je vidljivo iz aneksa ugovora o zakupu sklopljenog između G. d.o.o. i tuženika pa kako niti ugovorom o zakupu niti aneksom niti dodatkom 2 ugovoru o zakupu koje su sklapali tuženik i G. d.o.o. nije propisana obveza zakupodavca da naknadi G. d.o.o. vrijednost investicijskih ulaganja, to navedeno pravo na potraživanje vrijednosti investicijskih ulaganja nije prešlo na tužiteljicu. Pri tome se napominje da i sama tužiteljica u reviziji čini nespornim da stranke nisu izričito ugovorile isplatu ulaganja zakupnika.

Budući da tužiteljica nije izvršila investicijska ulaganja niti je vrijednost tih ulaganja prešla na nju, ona ne može niti trpjeti štetu u vidu umanjenja imovine neamortiziranog dijela izvršenog ulaganja.

S obzirom da se nisu ostvarili revizijski razlozi, a ne postoje ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP presuditi kao u izreci.

Zagreb, 11. studenoga 2014.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.