Legislator Case Law & Legislation
Rev-1599/2000-2 AI generated

Supreme Court allows partial revision rejecting interest on damages before debt maturity date.

Case Number Rev-1599/2000-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court partially allowed the revision, modifying the lower court's judgment regarding interest payments. The court found that the defendant's obligation to pay damages for care and assistance only matured on the date of the first-instance judgment, not earlier. Consequently, the court ruled that interest could not accrue on the principal amount prior to this maturity date, as the defendant could not be in default before knowing the debt's scope. The decision established that interest is only due after the principal debt becomes due and payable.

Legislator headnote

AI generated

čl. 277. st. 1. ZOO; čl. 395. st. 1. ZPP: Interest on monetary damages is only due after the principal debt matures; if the debt amount is determined by a court judgment, the obligation to pay arises only upon the judgment's finalization, precluding interest accrual prior to that date.

Keywords

AI generated
maturity of debt interest on damages default obligation judgment date ZOO article 277 ZPP article 395 partial revision

Cited Legislation

AI generated

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1599/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića kao predsjednika vijeća, te Vjere Delić, Katarine Buljan, dr. Ivana Kaladića i Gordane Matasić-Špoljarić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. V. iz K. G., koju zastupaju punomoćnik Ž. J., odvjetnik u Z. i punomoćnik I. T., odvjetnik u S., protiv tuženika C. o. d.d. Z., zastupan po punomoćnici I. P., dipl.iur., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika i tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 29. lipnja 1999. godine broj Gž-6871/98, kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 26. siječnja 1998. godine broj Pn-6148/95, u sjednici održanoj dana 27. studenog 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća revizija tuženika i djelomično se prihvaća revizija tužiteljice te se preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu od 29. lipnja 1999. godine broj Gž- 6871/98 i sudi:

a) Nalaže se tuženiku da tužiteljici, uz već dosuđeni iznos od 541.496,00 kn naknadi štetu u daljem iznosu od 52.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 26. siječnja 1998. godine u roku od 15 dana.

b) Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate na iznos od 784,00 kn mjesečno počevši od 1. svibnja 1993. godine pa do 26. siječnja 1998. godine.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici trošak postupka u ukupnom iznosu od 36.434,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 26. siječnja 1998. godine pa do isplate u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu revizija tuženika i revizija tužiteljice odbijaju se kao neosnovane.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik platiti tužiteljici iznos od 741.496,00 kn i naknaditi joj trošak postupka u iznosu od 50.661,00 kn sve sa zateznom kamatom koja teče od 26. siječnja 1998. godine pa do konačne isplate (st. 1.). U st. 2. izreke obvezan je tuženik isplaćivati tužiteljici mjesečnu rentu s osnove tuđe pomoći i njege u iznosu od 784,00 kn mjesečno i to od 1. svibnja 1993. godine pa nadalje s tim da je dospjele obroke dužan platiti odjednom zajedno sa zakonskom kamatom po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata i to počevši od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a dospjevajuće obroke do svakog 10-tog u mjesecu na ruke tužiteljice, dok je u st. 3. izreke odbijen dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 165.000,00 kn sa pripadajućom kamatom.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu za iznos od 165.000,00 kn, odbijena je i žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena navedena presuda u dijelu u kome je naloženo tuženiku tužiteljici isplatiti iznos od 541.496,00 kn te joj plaćati mjesečnu rentu s osnova tuđe pomoći i njege od 1. svibnja 1993. godine u mjesečnom iznosu od 784,00 kn. Istom presudom je djelomično preinačena navedena presuda i to u dijelu u kome je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice s osnova duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti preko iznosa od 350.000,00 kn do 500.000,00 kn, te s osnova naruženosti preko iznosa od 100.000,00 kn do 150.000,00 kn kao i u odluci o trošku postupka i odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 200.000,00 kn. Ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 25.400,00 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude u dijelu u kome je prihvaćen tužbeni zahtjev reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da revizijski sud usvoji reviziju, preinači pobijanu presudu ili ukine i vrati na ponovno suđenje i odlučivanje uz naknade tuženiku troška revizije.

Tužiteljica je izjavila reviziju protiv dijela pravomoćne drugostupanjske presude kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, zbog pretrpljenih tjelesnih bolova i duševnih bolova zbog naruženosti i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, preinači obje nižestupanjske presude te usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti uz nadoknadu razmjernog dijela troška postupka prema uspjehu u parnici sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate uključivši i trošak revizije.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju tuženika, tuženik nije odgovorio na reviziju tužiteljice, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o podnesenim revizijama.

Revizija tuženika i revizija tužiteljice su djelomično osnovane.

Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. ZPP. Tuženik u reviziji ocjenjuje dokaze koji su provedeni tijekom postupka i ukazuje za razloge zbog kojih se ne može vjerovati iskazu tužiteljice i preslušanog svjedoka no kako je odredbom čl. 8. ZPP propisano da izvedene dokaze prosuđuje sud po slobodnom uvjerenju, a nijednim zakonskim propisom nije omogućeno strankama da cijene provedene dokaze to se ovaj sud ne osvrće na dio revizije u kome tuženica daje svoju ocjenu provedenih dokaza.

Prvostupanjski sud ocijenio je da ne postoji doprinos tuženice nastupu štetnog događaja, jer u trenutku nesreće nije sjedila do vozača već na stražnjem sjedalu pa nije ni mogla biti vezana sigurnosnim pojasom koji ne postoji u vozilu marke Lada. Saslušanjem tužiteljice i svjedokinje A. Č. ove dokaze cijenio je savjesno i brižljivo i nije našao razloga da im ne povjeruje pa prema tome ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 7. i 8. ZPP počinjene pred sudom prvog stupnja, a drugostupanjski sud je žalbene navode o ovoj povredi, iako ponešto sumarno ipak ocijenio, pa ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi odredbe čl. 375. st. 1. ZPP na koju ukazuje revident.

Tuženiku je dostavljena dopuna nalaza vještaka N. H. od 10. studenog 1997. godine i ostavljen mu je primjereni rok za očitovanje, vještak je pozvan i na raspravu da svoj dopunski nalaz i usmeno iznese no tuženik nije dostavio primjedbe na dopunski nalaz, a na ročište za glavnu i javnu raspravu od 28. siječnja 1998. godine na kojoj je vještak iznio dopunu nalaza nije došao iako je bio uredno pozvan te ne postoji ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 260. ZPP u svezi odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u postupku pred sudom prvog stupnja na koju ukazuje tuženik pa se iz iznesenih razloga nije ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi štetu koju je pretrpjela u prometnoj nesreći od 11. siječnja 1993. godine vozeći se kao putnica u osobnom automobilu marke Lada 1300 reg. oznake … vlasništvo M. B. kojim je kritične zgode upravljao I. B.. U revizijskoj fazi postupka sporno je da li postoji doprinos tužiteljice nastupu štetnog događaja, sporna je visina naknade nematerijalne štete te zakonska zatezna kamata na rentu u mjesečnom iznosu od 784,00 kn od 1. svibnja 1993. godine pa do dana donošenja prvostupanjske presude dana 26. siječnja 1998. godine kao i odluka o trošku postupka.

Nakon provedenog postupka nižestupanjski sudovi polaze od utvrđenja da je tužiteljica u trenutku prometne nesreće od 11. siječnja 1993. godine bila putnica u automobilu, da nije mogla biti vezana sigurnosnim pojasom jer je sjedila na stražnjem sjedalu gdje nema sigurnosnih pojasa, jer se radi o automobilu marke Lada 1300.

U skladu s time niži sudovi cijene da ne postoji doprinos tužiteljice nastanku štetnog događaja ni u kojem omjeru. Odbijajući prigovor da je i tužiteljica doprinijela nastupu štetnog događaja niži sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 192. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje ZOO) jer su utvrdili da tužiteljica nije ni mogla biti vezana sigurnosnim pojasom jer je u trenutku prometne nesreće sjedila na stražnjem sjedalu u automobilu koji nema sigurnosni pojas na stražnjem sjedalu, pa i po ocjeni ovog suda nema doprinosa tužiteljice nastupu štetnog događaja ni u kom omjeru.

Djelomično s razlogom ukazuju obje stranke na pogrešnu primjenu odredbe čl. 200. ZOO u dosuđenju naknade za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti od strane drugostupanjskog suda i to iz razloga što je drugostupanjski sud donoseći odluku o naknadi za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti tužiteljici dosudio suviše nisku naknadu za taj oblik nematerijalne štete, dok je za strah, za pretrpljene fizičke bolove te za duševne bolove zbog naruženosti dosudio suviše visoku naknadu.

Tužiteljica je u ovom štetnom događaju zadobila teške tjelesne povrede i to traumatski šok, potres mozga, udarno-razderotnu ranu glave, prijelom obje stidne kosti, prijelom oba acetabuluma, razmaknuće simfize zdjelice, prijelom vrata desne bedrene kosti i traumatsko prsnuće mokraćnog mjehura te su nakon dugotrajnog liječenja, fizikalne terapije i kontrolnih pregleda zaostale posljedice u vidu kontrakture desnog zgloba kuka uz artrotičke promjene, emocionalna inkontinencija, brojne psihičke tegobe, smanjenje obima natkoljenice desno, smanjenje snage desne noge, skraćenje iste, dizurija uz vegetativnu stigmatizaciju.

Tužiteljica je trpjela bolove jačeg intenziteta trajne naravi u trajanju od 14-16 dana, srednje povremene u trajanju od 20-22 dana te povremene slabe koji su prisutni i danas ali ih treba uvrstiti u pojačane napore. Doživjela je primarni jaki i kratkotrajni strah u trenutku ozljeđivanja, sekundarni jači 3 tjedna, srednji mjesec dana, dok kasni strah u vidu bojazni i zabrinutosti je prisutan i danas. Kod tužiteljice postoji teški stupanj naruženja zbog šepanja, keroida te skraćenja okrajine i slično. Kod tužiteljice je došlo do teških koštanih promjena na oba zgloba uz nemogućnost hoda bez uporabe štaka, a prema RTG nalazima postoji indikacija za ugradnju umjetnih proteza oba zgloba kuka. Došlo je do razvoja tzv. "stres-inkontinencije" pri kašljanju, kihanju, pri dizanju tereta, uspinjanju i nehotično istjecanje urina pri spavanju, te je posljedica svih ovih povreda smanjenje životnih aktivnosti u omjeru od 85%.

Uzevši u obzir teške povrede koje je tužiteljica zadobila u prometnoj nesreći, trajanje i jačinu pretrpljenih fizičkih bolova, straha te stupanj smanjenja životne aktivnosti od 85% kao i činjenicu da kod tužiteljice postoji naruženost jakog stupnja i imajući u vidu činjenicu da je tužiteljica ove povrede zadobila kada je bila u dobi od samo 24 godine, no vodeći računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada tada je po ocjeni ovog suda pravična novčana naknada za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 500.000,00 kn, za pretrpljeni strah u iznosu od 30.000,00 kn, za fizičke bolove zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 20.000,00 kn, te za duševne bolove zbog naruženosti u iznosu od 37.000,00 kn.

Kako je iz iznesenog razloga osnovana revizija tužiteljice glede visine dosuđene naknade za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, a osnovana je revizija tuženice za visinu naknade za pretrpljeni strah, pretrpljene fizičke bolove te duševne bolove zbog naruženosti to je primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP ovaj sud djelomično preinačio drugostupanjsku presudu te dosudio tužiteljici za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 500.000,00 kn, za strah iznos od 30.000,00 kn, za pretrpljene fizičke bolove 20.000,00 kn, te za duševne bolove zbog naruženosti iznos od 37.000,00 kn, dok je primjenom odredbe čl. 393. ZPP u preostalom dijelu za nematerijalnu štetu, odbio reviziju tuženika i tužiteljice kao neosnovanu.

Donoseći odluku o naknadi materijalne štete za tuđu njegu i pomoć za razdoblje od 26. veljače do 20. travnja 1993. godine niži sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 195. st. 1. ZOO kada su utvrdili da je za to vrijeme tužiteljici bila potrebna tuđa njega i pomoć u ukupnom trajanju od 464 sata, a visina naknade za 1 sat tuđe pomoći ne prelazi netto zaradu osobe koja bi bila u mogućnosti pružati takvu pomoć tužiteljici u vrijeme presuđenja. Niži sudovi nisu pogrešno primijenili navedenu zakonsku odredbu kada su tužiteljici dosudili rentu s naslova tuđe pomoći i njege u iznosu od 784,00 kn mjesečno od 1. svibnja 1993. godine pa nadalje, jer je takva odluka u skladu sa potrebama tužiteljice za tuđom njegom i pomoći u opsegu od 14 sati tjedno.

Na iznos od 6.496,00 kn tužiteljici je dosuđena zatezna kamata od donošenja prvostupanjske presude (26. siječnja 1998. godine) pa do isplate što je sukladno odredbi čl. 277. st. 1. ZOO no kada su dosudili zatezne kamate na iznos od 784,00 kn mjesečno od 1. svibnja 1993. godine pa do dana 26. siječnja 1998. godine niži sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo na što opravdano ukazuje tuženik u svojoj reviziji.

Tužiteljici je od 1. svibnja 1993. godine pa do donošenja prvostupanjske presude (26. siječnja 1998. godine) visina novčane naknade za tuđu pomoć i njegu utvrđena prema cijenama takve usluge u vrijeme donošenja prvostupanjske presude pa su niži sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev za isplatu kamata na mjesečni iznos od 784,00 kn koje bi tekle prije donošenja prvostupanjske presude.

Prema odredbama čl. 277. st. 1. ZOO dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom.

Zakašnjenje dužnika je prema tome bitna pretpostavka za nastanak obveze plaćanja zatezne kamate. U ovom predmetu visina naknade materijalne štete za troškove tuđe njege i pomoći određena je presudom suda prvog stupnja prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke pa je tada tuženik saznao za opseg svoje obveze zbog čega je njegova obveza tek tada i dospjela. Kako je u ovoj pravnoj stvari visina naknade materijalne štete na ime tuđe pomoći i njege određena prvostupanjskom presudom prema cijenama u vrijeme donošenja te sudske odluke slijedi stoga da je tuženik tog dana saznao za opseg svoje obveze pa je njegova obveza tek tada dospjela. Sukladno tome tuženik nije niti mogao biti u zakašnjenju s plaćanjem naknade materijalne štete na ime tuđe pomoći i njege prije donošenja odluke suda prvog stupnja.

Stoga su niži sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo (odredba čl. 277. st. 1. ZOO) kada su prihvatili zahtjev tužiteljice glede plaćanja zatezne kamate na dosuđenu rentu u iznosu od 784,00 kn mjesečno počevši od 1.svibnja 1993. godine pa do dana donošenja prvostupanjske presude (26. siječnja 1998. godine), jer sve do donošenja prvostupanjske odluke tuženik nije bio u zakašnjenju glede isplate novčane naknade za tuđu pomoć i njegu koja je tužiteljici dosuđena za navedeno proteklo razdoblje.

Iz iznesenih razloga je primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP u tom dijelu prihvaćena revizija, preinačene obje nižestupanjske presude i odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate na iznos od 784,00 kn mjesečno počevši od 1. svibnja 1993. godine do 26. siječnja 1998. godine, dok je u preostalom dijelu revizija tuženika odbijena kao neosnovana temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

Nakon što su nižestupanjske presude djelomično preinačene ovaj sud je primjenom odredbe čl. 166. st. 2., čl. 155. st. 1. i čl. 154. st. 2. ZPP odlučio o trošku cijelog postupka. Sukladno odredbama Tarife o naknadi troškova za rad odvjetnika tužiteljici je priznat trošak za sastav tužbe, za zastupanje na tri ročišta te sastav tri pismena podneska u ukupnom iznosu od 49.472,00 kn, a obzirom na uspjeh u postupku od 66% to čini 32.651,52 kn, kojem iznosu se valja pribrojiti PDV te trošak vještačenja od 900,00 kn, pa je tužiteljici ukupno obređen trošak u iznosu od 39.834,85 kn. Revident potražuje trošak pristojbe koja na reviziju iznosi 10.000,00 kn te mu je prema uspjehu obređen trošak pristojbe na reviziju u iznosu od 3.400,00 kn. Nakon prijeboja troška postupka koji je obređen tuženiku sa troškom postupka koji je obređen tužiteljici istoj je dosuđen trošak postupka u iznosu od 36.434,00 kn.

U Zagrebu, 27. studenog 2003. godine.

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v. r.