I Kž-1245/2007-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1245/07-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić, Žarka Dundovića, Miroslava Šovanja i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. S. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 2. i dr. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. B. S. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 11. srpnja 2007. broj K- 32/06, u sjednici održanoj dana 24. rujna 2009., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. B. S. kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zadru opt. B. S. je proglašen krivim zbog dva kaznena djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01) i silovanja iz čl. 188. st. 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04 i 84/05; u nastavku: KZ) pa mu je na temelju tih propisa i primjenom čl. 57. st. 1. i 2. toč. c) KZ za svako djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine i sedam mjeseci i na temelju čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine.

Na temelju čl. 63. st. 1. KZ u jedinstvenu kaznu zatvora optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 13. travnja 2006. do 13. svibnja 2006.

Istom presudom opt. B. S. i opt. M. B., na temelju čl. 354. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06; u nastavku: ZKP), oslobođeni su od optužbe da bi počinili kazneno djelo zadovoljenja pohote pred djetetom ili maloljetnom osobom iz čl. 194. KZ.

I Kž 1245/07-7

Na temelju čl. 122. st. 4. ZKP opt. B. S. je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka, dok na temelju čl. 123. st. 1. ZKP trošak kaznenog postupka u odnosu na oslobađajući dio presude pada na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik, u odnosu na oslobađajući dio presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a zbog odluke o kazni za osuđujući dio presude. Žalbeni je prijedlog da se u oslobađajućem dijelu prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a da se u ostalom dijelu pobijana presuda preinači i opt. B. S. izrekne stroža kazna zatvora.

Opt. B. S. je putem branitelja A. K., odvjetnika iz Z., podnio žalbu na osuđujući dio presude zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi se predlaže prvostupanjsku presudu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinačiti i osloboditi optuženika od optužbe, a stavljen je i zahtjev u smislu čl. 374. ZKP da se optuženika i branitelja izvijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Nakon što je spis u skladu s čl. 373. st. 1. ZKP dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u pisanom je mišljenju predložio da se prihvati žalba državnog odvjetnika, a odbije kao neosnovana žalba opt. B. S..

Sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić, a u odsutnosti uredno izviještenog opt. B. S. i branitelja A. K., odvjetnika iz Z. (čl. 374. st. 4. ZKP).

Žalbe državnog odvjetnika i opt. B. S. nisu osnovane.

U odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona

Ispitujući pobijanu presudu iz osnova i u dijelu iz kojih se pobija žalbama stranaka, te sukladno čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nije našao da su ostvarene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti.

Nije osnovana žalba opt. B. S. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka kada tvrdi da je izreka presude proturječna sebi i razlozima presude, odnosno da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i da je sud povrijedio identitet optužnog akta u odnosu na kaznena djela pod toč. 1) i 2) izreke presude, upirući time na povrede iz čl. 367. st. 1. toč. 9. i 11. ZKP. Žalitelj smatra da se ove povrede očituju u pogrešnom zaključivanju prvostupanjskog suda o postojanju kaznenopravne odgovornosti opt. B. S., što je u stvari prigovor činjenične naravi. S obzirom da izreka presude nije sama sebi proturječna, sadrži opisane radnje kojima je opt. B. S. ostvario bitne elemente kaznenih djela nasilnog spolnog odnošaja s djetetom i silovanja maloljetne osobe, a o utvrđenju tih odlučnih činjenica je prvostupanjski sud dao jasne, određene i potpune razloge koji nisu u proturječju sa izrekom, to nije ostvarena povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP. Prvostupanjski je sud ostao gotovo u

I Kž 1245/07-7

cijelosti u okviru činjeničnog supstrata optužnice državnog odvjetnika i prvostupanjska se presuda odnosi upravo na djelatnost za koju je opt. B. S. terećen optužnim aktom pa optužba nije prekoračena i nije učinjena povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 9. ZKP.

Bez osnova je i žalba opt. B. S. zbog povrede kaznenog zakona koja se ističe posredno kao posljedica pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. S obzirom da je prvostupanjski sud na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da je optuženik najprije tijekom zimskih praznika školske godine 2003./2004. sa oštećenom koja je tada bila životne dobi ispod četrnaest godina, u više navrata nasilno gurao prste u njeno spolovilo i anus, a potom tijekom zimskih praznika školske godine 2005./2006. kada je bila maloljetna višekratno, silom obavio spolne odnošaje te spolnom odnošaju izjednačene spolne radnje, to je navedena kriminalna djelatnost pravilnom primjenom materijalnih propisa označena kao realni stjecaj kaznenih djela iz čl. 192. st. 2. KZ i čl. 188. st. 4. KZ.

U odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje

Nije u pravu državni odvjetnik kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude, a niti opt. B. S. koji zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pobija osuđujući dio presude.

Nasuprot tvrdnjama žalitelja, prvostupanjski je sud na glavnoj raspravi proveo sve potrebne dokaze, njihovom je temeljitom, savjesnom i sveobuhvatnom ocjenom opravdano zaključio da je opt. B. S. kaznenopravno odgovoran za djelatnost opisanu pod toč. 1) i 2) izreke pobijane presude sa pravilnim zaključkom da nema dokaza za kaznenu odgovornost opt. B. S. i opt. M. B. glede kaznenog djela iz čl. 194. KZ.

Osporavajući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja opt. B. S. pogrešno tvrdi žalbom da se zaključak o njegovoj odgovornosti temelji jedino na nalazu i mišljenju vještaka psihologa dr. sc. G. B. F. i psihijatra dr. M. B., zanemarivši iskaz oštećenice koji je direktan, izravni dokaz u odnosu na terećenu djelatnost, a žalbeni su navodi naprosto ponavljanje obrane koju je iznio tijekom postupka i koju osnovano prvostupanjski sud otklanja ocijenivši je neuvjerljivom i stoga neprihvatljivom.

Opt. B. S. zanemaruje činjenicu da je oštećenica tijekom postupka ispitana u dva navrata, u istrazi i u fazi glavne rasprave pri čemu ustrajno, dosljedno i precizno tereti optuženika za kriminalne radnje iz izreke presude. Da je iskaz oštećenice istinit i vjerodostojan potvrđuje provedeno psihologijsko-psihijatrijsko vještačenje po dr. sc. G. F. B. i dr. M. B., ali isto tako i iskazi tzv. posrednih svjedoka, poglavito I. D. i A. M., te dr. N. Š. D.. Oštećenica je kako u svojstvu svjedoka, tako i tijekom psihologijsko-psihijatrijske obrade za potrebe vještačenja konzistentno i identično opisivala inkriminiranu djelatnost optuženika, a da se ne radi o izmišljenim, iskonstruiranim navodima potvrđuje provedeno vještačenje i iskazi posrednih svjedoka. Oštećenica se o proživljenoj traumi požalila svojoj prijateljici A. M., potom odgajateljici I. D., te je dajući anamnestičke podatke za potrebe ginekološkog pregleda isto u bitnome ponovila i svjedoku dr. N. Š. D.. Osobito je značajno da su stručne osobe, vještaci, uporabom odgovarajućih znanstveno utemeljenih metoda procijenili oštećenicu osobom koja je sposobna kvalitetno svjedočiti u postupku, neovisno o tome što ima ispod prosječne intelektualne sposobnosti. Upravo suprotno, njezine snižene kognitivne sposobnosti umanjuju mogućnost izmišljanja i maštanja u odnosu na dijete njezine kronološke

I Kž 1245/07-7

dobi te je stoga i njihova procjena da je oštećenica vjerodostojno iskazivala opisujući proživljene događaje. Stoga, premda je ošt. A. M. B. seksualno zlostavljana i prije inkriminiranih radnji po M. V. štićeniku Caritasovog doma za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, bez opravdanja se u žalbi dovodi u pitanje istinitost njenog iskaza jer je prvostupanjski sud minuciozno, sveobuhvatno i povezano sa svim ostalim izvedenim dokazima ovaj personalni dokaz s pravom ocijenio vjerodostojnim, istinitim, objektivnim te nije konstrukcija oštećenice koju bi činila zlonamjerno. Opt. B. S. i ne nudi neki životno prihvatljiv i logičan razlog zbog kojeg bi oštećenica imala interesa njega neosnovano teretiti, poglavito kada se ima na umu privrženost i ljubav oštećenice prema majci opt. M. B. kojoj je život u zajednici sa opt. B. S. svojevrsna garancija osiguranog minimuma egzistencije.

Na temelju tako ispravnog vrednovanog iskaza oštećenice prvostupanjski sud je ispravno utvrdio postojanje svih bitnih elemenata terećenih kaznenih djela, da je optuženik nasilno, dok je ova bila dijete, a potom maloljetna, u više navrata ostvario spolnom odnošaju izjednačene spolne radnje i spolne odnošaje. Oštećenica sustavno tvrdi da se optuženiku odupirala protivljenjem i odbijanjem, načinom koji je njoj, s obzirom na intelektualni te psihofizički status uopće bio moguć, a što je opt. B. S. kao znatno starijoj i nadmoćnijoj osobi svakako bilo dostatno da shvati kako oštećenica dragovoljno ne pristaje i ne sudjeluje u terećenim radnjama. Osim iskrenog i plastičnog opisa oštećenice da je optuženikovo spolovilo nekad bilo u polutvrdom, a nekad mekanom stanju, iz iskaza stručnog svjedoka dr. N. Š. D. utvrđena je mogućnost početka prodiranja takvog spolovila u spolovilo oštećene, što posvema potvrđuje pravilnost zaključka iz pobijane presude da je optuženik ostvario više oblika seksualne zlostave koji imaju karakter spolnog odnošaja i spolnom odnošaju izjednačenih spolnih radnji sa ošt. A. M. B..

Premda je po prirodi stvari očekivani motiv činjenja kaznenih djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa zadovoljenje spolne pohote, za ostvarenje bitnih obilježja kaznenog djela silovanja iz čl. 188. KZ i spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. KZ nije nužno da počinitelj postupa u spomenutom cilju, jer ga ni Kazneni zakon ne propisuje bitnim elementom ovih kaznenih djela. Stoga, osim što nije osnovan, irelevantan je žalbeni prigovor opt. B. S. da nema dokaza za učin terećenih radnji s obzirom da njegovo zdravstveno stanje ukazuje na nedostatak spolnog nagona.

Prema tome, prvostupanjski je sud pravilnom ocjenom personalnih dokaza, napose iskaza oštećenice i prihvaćanjem stručno i znanstveno utemeljenih nalaza i mišljenja vještaka psihologa dr. sc. G. B. F. i psihijatara dr. M. B. te dr. V. K. (koja je vještačila optuženika) pravilno zaključio da je optuženik čineći radnje izjednačene spolnom odnošaju i spolne odnošaje, bio svjestan dobi i osobnosti oštećene, njenih smanjenih intelektualnih sposobnosti unatoč kojih je pokazala primjeren intenzitet protivljenja radnjama seksualne zlostave, čime je ostvario kaznena djela nasilnog spolnog odnošaja s djetetom i silovanja maloljetne osobe.

Dokazni materijal koji je izveden na glavnoj raspravi bio je dostatan za utvrđenje svih odlučnih činjenica za zaključak da je opt. B. S. počinitelj terećenih djela. Stoga nije bilo potrebe izvoditi druge dokaze, primjerice očevid na mjestu događaja ili pak medicinsko- urološko vještačenje na koje se, bez argumentacije iz čl. 365. st. 4. ZKP, upire u žalbi opt. B. S., dok na glavnoj raspravi isti nije predlagao dopunu dokaznog postupka.

I Kž 1245/07-7

Ispravnost zaključka iz pobijane presude nije dovedena u sumnju niti žalbenim tvrdnjama da je oštećenica u spis dostavila izjavu kojom tvrdi da je neistinito teretila opt. B. S., odnosno da se služila lažima. Što se tiče spomenute izjave, iz sadržaja spisa je razvidno da je u dva navrata dostavljen podnesak naslovljen „izjava“, u kojima je kao autor navedeno ime ošt. A. M. B.. No, kako spomenuti podnesci nisu ovjereni po javnom bilježniku, to njihov sadržaj, povezujući ga sa pratećom dokumentacijom na listu 285 do 289 spisa, ne dovodi ozbiljno u sumnju ispravnost i pouzdanost utvrđenja odlučnih činjenica iz osuđujućeg dijela pobijane presude.

Potpunim prihvaćanjem iskaza oštećenice prvostupanjski je sud opravdano zaključio da nema sigurnih i dovoljnih dokaza da su opt. B. S. i opt. M. B. počinili kazneno djelo iz čl. 194. KZ. Vrednujući ukupnost dokazne građe, pa tako i konfrontirajući iskaz svjedoka A. M. sa iskazom ošt. A. M. B. prvostupanjski sud ispravno prednost daje direktnom, izravnom dokazu naspram posrednog jer je izvorni svjedok najbliži izvor saznanja o činjenicama. Iz iskaza ošt. A. M. B. proizlazi da je u kontejneru bio mrak te nije vidjela je li njezina majka, opt. M. B., doista obavila felato opt. B. S. kako je ovaj tražio. Za ostvarenje kaznenog djela iz čl. 194. KZ nužno je da ga počinitelj vrši pred očima djeteta ili maloljetne osobe, dakle u prilici kada je dijete ili maloljetna osoba sposobna vidjeti, vizualno percipirati radnje koje su namijenjene zadovoljenju spolne pohote. Kako to u ovom konkretnom slučaju oštećenica nije svojim iskazom potvrdila, to je žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude neosnovana.

U odnosu na odluku o kazni

Bez osnova su i žalbe stranaka zbog odluke o kazni.

Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti osporavajući primjenu odredbi o ublažavanju kazne, naglašavajući značaj otegotnih okolnosti, poglavito da je optuženik ujedno i zlorabio svoj položaj očuha prilikom upornog seksualnog zlostavljanja oštećenice.

Ispitujući odluku o kazni u povodu žalbe državnog odvjetnika i opt. B. S., u smislu čl. 382. ZKP, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da su u pobijanoj presudi u potpunosti, ispravno i primjereno vrednovane sve okolnosti u kojima ovisi vrsta i mjera pojedinačno utvrđenih te odmjerene jedinstvene kazne zatvora optuženiku. Premda se radi o učinu dva izuzetno teška kaznena djela koja optuženik čini uporno i višekratno, potreba za individualizacijom kazne i postizanjem generalne, a posebice specijalne prevencije u konkretnom slučaju ukazuje da je s pravom prvostupanjski sud primijenio odredbe o ublažavanju kazne, posebice vrednujući visoku životnu dob opt. B. S. u kontekstu teškog narušenja zdravstvenog stanja, u mjeri da je ovisan o tuđoj njezi i pomoći. Stoga su utvrđene pojedinačne kazne zatvora u trajanju od jedne godine i sedam mjeseci za svako djelo i jedinstvena kazna zatvora u trajanju tri godine prava mjera kazne, primjerena

I Kž 1245/07-7

težini i posljedicama djela, stupnju krivnje i osobnosti optuženika, dok bi izricanje strože kazne prenaglasilo njen retributivni karakter.

Slijedom navedenog, kako nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. B. S., trebalo je na temelju čl. 387. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 24. rujna 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.