Rev-499/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 499/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miljenke Vraničar, kao predsjednice vijeća, te Stanka Jesenkovića, mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. b. d.d. Z., protiv tuženika Ž. T. iz S., koga zastupa M. J., odvjetnik u S., radi naplate, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 26. ožujka 2004. godine, broj Gž-1064/01, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Supetru od 21. studenog 2000. godine, broj P-467/99, u sjednici održanoj dana 31. siječnja 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 869.490,21 kn, sa zateznom kamatom po propisanoj stopi od 11. kolovoza 1997. godine do isplate.

Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine u cijelosti.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni državni odvjetnik izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – u daljnjem tekstu ZPP), pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka. U pobijanoj presudi nema takvih nedostataka zbog kojih se ona ne bi mogla ispitati, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Sud drugog stupnja je u obrazloženju svoje presude u dovoljnoj mjeri ocijenio žalbene navode tuženika. Bio je to dužan samo u odnosu na one njegove žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a ti žalbeni navodi su ocijenjeni, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi namirenja dospjele tražbine, koju tužitelj potražuje od tuženika temeljem ugovora o kreditu.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu dana 12. srpnja 1991. godine na iznos od 40.000 DEM, prema kojem prva otplata dospijeva 01. rujna 1991. godine, a posljednja otplata kredita 01. kolovoza 1996. godine, te ugovor dana 15. srpnja 1991. godine na iznos od 80.000 DEM, sa jednakim načinom otplate i datumom dospijeća prve i zadnje otplate, kao u prethodnom ugovoru od 12. srpnja 1991. godine;

- da je tuženik za kredit od 12. srpnja 1991. godine vršio uplate neredovito do 08. travnja 1993. godine, te uplate 25. studenog 1997. godine (prodajom dionica) i 11. ožujka 1998. godine (iz dividende);

- da je za kredit od 15. srpnja 1991. godine zadnja uplata učinjena 05. svibnja 1993. godine, da je za prvi kredit tuženik platio iznos od 2.599,12 kn, a za drugi kreditni iznos od 3.641,10 kn;

- da su stranke dana 15. studenog 1994. godine sklopile sporazum radi osiguranja vraćanja duga, temeljem hipoteke na nekretninama;

- da je konačni obračun duga utvrđen dana 11. kolovoza 1997. godine.

Kraj takvog stanja stvari, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su prihvatili navedeni tužbeni zahtjev.

Osnovano je odbijen prigovor zastare, pa se protivni revizijski navodi ne mogu prihvatiti.

Prema, naime, odredbi čl. 387. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91 i dr. – dalje: ZOO), priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanja osiguranja.

Sve dok osoba dobrovoljno plaća dug, postoji priznanje duga, pa zastarni rok se prekida i ne teče, a to je upravo došlo u ovom slučaju. Tuženik je posljednju uplatu obavio 25. studenog 1997. godine, pa i kasnije za vrijeme ovog spora, tj. dana 11. ožujka 1998. godine (iz dividende), što je dovelo do prekida zastare, tek nakon prekida zastarijevanja počinje teći rok zastare iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok, pa se ne mogu prihvatiti protivni revizijski navodi (čl. 392. st. 1. ZOO).

Prema tome, do zastare u ovom slučaju nije došlo.

Tuženik prigovora i visini tužiteljevog zahtjeva, čime u stvari pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja sudova, što prema izričito zakonskoj odredbi čl. 385. st. 3. ZPP, u ovom revizijskom stadiju postupka nije dopušteno.

Utvrđeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP, revizija tuženika odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 31. siječnja 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Miljenka Vraničar, v.r.