Revr-264/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 264/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak-Radej kao predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, Gordane Gasparini, Jasne Guštek i mr. sc. Jadranka Juga kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. K. iz K., zastupanog po D. Š., dipl. pravniku iz Sindikata metalaca Hrvatske, Z., protiv tuženika E. d.d. iz Z. B., zastupanog po D. B., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zlataru broj IV Gž-1328/07-2

od 5. ožujka 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru broj P-120/07 od 31. kolovoza 2007., u sjednici održanoj 10. ožujka 2010.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja, te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim se traži da se utvrdi nedopuštenost otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom o otkazu od 28. veljače 2007. te da se naloži tuženiku vratiti tužitelja na rad.

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizija bude prihvaćena i pobijana presuda preinačena.

Tuženik je podnio odgovor na reviziju kojim se predlaže „da se prijedlog tužitelja u reviziji tužitelja odbaci te potvrdi presuda Županijskog suda u Zlataru od 5. 3. 2008.“.

Revizija je neosnovana.

U ovoj parnici tužitelj ostvaruje sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa zahtjevom za utvrđenje nedopuštenosti redovitog otkaza ugovora o radu danog mu tuženikovom odlukom o otkazu od 28. veljače 2007.

Ugovor je otkazan na temelju odredbe čl. 113. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", pročišćeni tekst broj 137/04 – dalje: ZR) zbog gospodarskih i organizacijskih razloga.

Jedini revizijski materijalnopravni prigovor tužitelja tiče se ocjene sudova da tužitelj kao sindikalni povjerenik kod tuženika ne uživa zaštitu od otkazivanja u smislu odredbe čl. 190. st. 1. ZR.

Prema toj odredbi sindikalnom povjereniku za vrijeme obavljanja te dužnosti i šest mjeseci nakon njezinog prestanka nije moguće otkazati ugovor o radu, a prema odredbi st. 4. navedenog članka tu zaštitu uživa najmanje jedan sindikalni povjerenik, a najveći broj sindikalnih povjerenika koji kod određenog poslodavca uživaju zaštitu određuje se odgovarajućom primjenom odredbi ovoga Zakona o broju članova radničkoga vijeća.

S obzirom na nespornu činjenicu da je u vrijeme donošenja odluke o otkazu kod tuženika bilo pet članova radničkog vijeća koji su izabrani prema broju radnika zaposlenih kod tuženika, u skladu s odredbama čl. 141. ZR, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je zaštitu od otkazivanja mogao imati isti broj sindikalnih povjerenika. Međutim, glavni sindikalni povjerenik tuženiku je dostavio obavijest o izabranim članovima sindikalnog povjereništva, u kojoj je navedeno 10 članova povjereništva, među kojima je i tužitelj koji je na tom popisu stavljen na šesto mjesto.

Budući da na sastavljenoj listi članovi povjereništva nisu navedeni abecednim redom, već po rednim brojevima, prvostupanjski sud je zaključio da zaštitu od otkazivanja uživa samo prvih pet sindikalnih povjerenika.

Ocjenjujući žalbene navode tužitelja drugostupanjski sud je zaključio da je u vrijeme otkazivanja tužitelj bio samo član povjereništva sindikalne podružnice, a ne i sindikalni povjerenik koji uživa zaštitu od otkazivanja ugovora o radu prema odredbi čl. 141. ZR, te da je status sindikalnog povjerenika tada imao samo glavni sindikalni povjerenik i da stoga nije postojala tuženikova obveza tražiti suglasnost sindikata za otkazivanje ugovora o radu tužitelju.

Obrazlažući postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, tužitelj osporava ocjenu drugostupanjskog suda da tužitelj nije bio sindikalni povjerenik navodeći da ZR ne daje definiciju sindikalnog povjerenika, a tko se smatra sindikalnim povjerenikom da je određeno Statutom Sindikata metalaca Hrvatske kojim je određeno i što se smatra povjereništvom podružnice, da je u smislu odredaba Statuta tužitelj bio sindikalni povjerenik sindikalne skupine koja djeluje u podružnici, da povjerenici skupina čine povjereništvo sindikalne podružnice i da stoga povjerenici skupina, a ne samo glavni povjerenik sindikata podružnice uživaju zaštitu od otkazivanja iz čl. 190. st. 1. ZR. Iz sadržaja odredbe čl. 190. st. 4. ZR proizlazi da je ograničen broj sindikalnih povjerenika koji uživaju zaštitu propisanu spomenutom odredbom, tako da najveći broj sindikalnih povjerenika koji uživaju tu zaštitu mora odgovarati broju članova radničkog vijeća koji se utvrđuje prema broju radnika zaposlenih kod određenog poslodavca.

To u konkretnom slučaju znači da je u vrijeme otkazivanja ugovora o radu tužitelju zaštitu moglo uživati najviše pet sindikalnih povjerenika, pa se u reviziji neosnovano ističe da osim glavnog sindikalnog povjerenika zaštitu uživaju i svi povjerenici sindikalnih skupina, dakle ukupno 10 povjerenika.

Za ocjenu pitanja je li tužitelj uživa zaštitu od otkazivanja nije od značaja da li je on bio sindikalni povjerenik, već je bitno je li imao status sindikalnog povjerenika koji uživa zaštitu prema spomenutoj odredbi ZR.

To pitanje pravilno je ocijenio prvostupanjski sud kada je zaključio da tužitelj nije imao status zaštićenog sindikalnog povjerenika, temeljeći takovo zaključivanje na činjeničnom utvrđenju da je taj statut imalo prvih pet sindikalnih povjerenika navedenih u spomenutoj obavijesti glavnog sindikalnog povjerenika, a među njima nije tužitelj. Tužitelj niti ne tvrdi da netko od njih ne uživa zaštitu, već neosnovano smatra da zaštitu ima svih 10 članova Povjereništva.

Slijedom izloženog proizlazi da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da tužitelj ne uživa zaštitu prema odredbi čl. 190. st. 1. ZR i da stoga nije postojala obveza tuženika tražiti suglasnost sindikata za donošenje odluke o otkazu.

Pobijana presuda ispitana je samo u granicama revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava zbog kojeg je izjavljena, sukladno nenoveliranoj odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 – dalje: ZPP) koja se u ovom slučaju primjenjuje, pa budući da taj revizijski razlog ne postoji, na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija je odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 10. ožujka 2010.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v.r.