Rev-1834/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Z A G R E B

Broj: Rev 1834/1994-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej i Ilije Čuljata, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika Z. i A.P. iz M., zastupani po punomoćniku S.B., odvjetniku u D. protiv tuženika - protutužitelja Fonda za stambenu oblast i komunalno gospodarstvo u Dubrovniku, zastupanog po punomoćniku A.K., odvjetniku u D., radi utvrđenja i uknjižbe i radi stjecanja bez osnove, odlučujući o reviziji tuženoga - protutužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku od 27. prosinca 1993. broj Gž-516/93, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 29. lipnja 1993. broj P-228/93, u sjednici održanoj dana 16. listopada 1997.,

p r e s u d i o j e:

Revizija u odnosu na odluku o protutužbi odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija u odnosu na odluku o tužbi odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, koju je sud drugog stupnja potvrdio suđeno je:

"I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja - protutuženika koji glasi:

"Utvrđuje se da su tužitelji temeljem kupoprodajnog ugovora stekli u vlasništvo stan u Mokošici, niz R-2, stan broj 29, kat IV, površine 57,14 m5, što je tuženik dužan trpjeti i u roku od 15 dana izdati tužiteljima ispravu podobnu za uknjižbu njihova prava vlasništva na navedenom stanu, ili će u suprotnom takovu ispravu zamijeniti ova presuda."

II. Odbija se tužbeni zahtjev tuženika - protutužitelja koji glasi:

"Dužni su protutuženici isplatiti tužitelju iznos vrijednosti 80% tržišne vrijednosti stana u Mokošici, u nizu II, lamela 181, stan 29, u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja."

III. Dužan je tuženik - protutužitelj naknaditi parnični trošak tužiteljima - protutuženicima u iznosu do 2.235.800 HRD u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja."

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja tuženik - protutužitelj izjavio je reviziju zbog bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku (ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Revident predlaže da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija u odnosu na tužbeni zahtjev nije dopuštena, a u odnosu na protutužbeni zahtjev revizija nije osnovana.

Prema odredbi st. 2. čl. 382. ZPP koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe (25. ožujka 1993.g. "Narodne novine", broj 91/92), revizija nije dopuštena, ako vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi ne prelazi iznos od 3,000.000 ondašnjih HRD (3.000,00 kn).

Kako vrijednost predmeta spora koju su tužitelji naznačili u tužbi iznosi 50.000 HRD (50,00 kn - dakle, ne prelazi iznos od 3.000,00 kn), revizija nije dopuštena i zato je u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu revizija temeljem odredbi čl. 392. ZPP odbačena.

Revizija tuženog - protutužitelja u odnosu na njegov protutužbeni zahtjev nije osnovana.

Protutužbeni zahtjev za isplatu tuženik - protutužitelj temelji na tvrdnji da tužitelji - protutuženi nisu isplatili 80% od vrijednosti stana i da je na njihovoj strani u njihovu korist a na njegovu štetu došlo do sticanja bez osnove (neosnovanog obogaćenja).

Tuženik zapravo protutužbenim zahtjevom traži ispunjenje ugovorne obveze iz zaključenog ugovora o udruživanju sredstava za stambenu izgradnju koji je zaključen s tužiteljima dana 9. svibnja 1988.

U postupku je utvrđeno da su tužitelji odmah prilikom zaključenja ugovora isplatili 20% od ugovorene cijene i da su bili voljni platiti i ostatak ugovorene cijene od 80% kako je to ugovorom bilo predviđeno, ali da to nisu učinili jer je tuženik ustao s tužbom na utvrđenje da je ugovor raskinut, a s tim zahtjevom tuženik je odbijen pravomoćnom presudom Općinskog suda u Dubrovniku od 12. prosinca 1990. broj P-101/90 (što i sam tuženik u svojoj protutužbi izričito navodi).

Kako je u tom postupku utvrđeno da su tužitelji bili voljni isplatiti i ostatak cijene i da su imali osigurana sredstva, međutim, to nisu učinili jer je tuženik - protutužitelj inzistirao i ustrajao da se utvrdi da je ugovor raskinut, pa su tužitelji - protutuženi s razlogom odložili plaćanje ostatka cijene do okončanja postupka za raskid ugovora na čemu je inzistirao tuženik - protutužitelj (kako je to utvrđeno uvidom u spis broj P-101/90).

Utvrđeno je da su tužitelji - protutuženi nakon što je tuženik - protutužitelj pravomoćnom presudom odbijen sa zahtjevom za raskid ugovora uplatili ostatak cijene za stan u iznosu kako je bio ugovoren. Ako tuženik - protutužitelj trpi štetu zbog inflacije koja je obezvrijedila iznos koji je plaćen nakon okončanja postupka za raskid ugovora, za to nikako nisu odgovorni tužitelji - protutuženi, već sam tuženik - protutužitelj.

Dakle, u postupku je utvrđeno da su tužitelji - protutuženi u cijelosti ispunili svoju ugovornu obvezu onako kako ona glasi i da tuženik - protutužitelj prema njima nema nikakvog potraživanja u svezi zaključenog ugovora pa je na tako utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je protutužbeni zahtjev odbijen.

U postupku nije učinjena ni bitna povreda iz toč. 10. st. 2. čl. 354. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Dakle, nije se ostvario ni jedan revizijski razlog i zato je revizija temeljem odredbe čl. 393. ZPP u odnosu na protutužbeni zahtjev odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 16. listopada 1997.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković v.r.