Rev-1432/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1432/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miljenke Vraničar, kao predsjednice vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, mr. Olge Jelčić, Ljubice Munić i Gordane Matasić-Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. i mldb. M. P., koju zastupa otac i zakonski zastupnik M. P. iz D. S., a ovog punomoćnik M. E., odvjetnik iz D. S., protiv tuženika C. o. d.d. Z., Filijala Z., kojeg zastupa punomoćnik R. H., odvjetnik iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu (sada Županijskog suda u Zagrebu) od 16. prosinca 1997. godine broj Gž-8008/96, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Donjoj Stubici od 6. studenog 1995. godine broj P-284/95, u sjednici održanoj dana 31. srpnja 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se djelomično revizija tuženika, djelomično se preinačuje presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 16. prosinca 1997. godine broj Gž-8008/96 i presuda Općinskog suda u Donjoj Stubici od 6. studenog 1995. godine broj P-284/95 u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, kao i dijelu kojim je odlučeno o parničnim troškovima, te sudi:

Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja M.P.1 u iznosu od 22.283,28 kn, a tužiteljice M.P.2 u daljnjem iznosu od 1.710,00 kn, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Tuženik je dužan naknaditi tužiteljima troškove cijelog postupka u iznosu od 3.557,00 kn u roku od 15 dana.

U ostalom dijelu revizija tuženika se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je tuženik obvezan platiti tužitelju M.P.1 74.277,26 kn, a tužiteljici mldb. M.P.2. 700,00 kn, s kamatom po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate počev od 6. studenog 1995. godine do isplate i naknaditi im troškove postupka u iznosu od 13.532,00 kn, dok je ostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice mldb. M.P.2 odbijen.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude, kao i odluke o troškovima postupka, tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se nižestupanjske presude preinače i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, ili podredno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelji nisu odgovorili, a nadležni državni odvjetnik se nije izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 386. ZPP.

Ne postoji ni bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, na koju ukazuje revident, jer pobijana presuda (a ni rješenje o parničnim troškovima) nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogli ispitati i sadrže potpune i dovoljne razloge o žalbenim prigovorima.

Nasuprot tome, djelomično je osnovan prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev za naknadu štete iz prometne nezgode nastale sudarom dvaju motornih vozila u pokretu.

Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta utvrđenja je kao pravilna prihvatio i sud drugog stupnja:

- da se prometna nezgoda dogodila 25. srpnja 1984. godine na putu između D. i L., izvan naseljenog mjesta, na suhoj asfaltnoj cesti širine 3,5 m, na kojoj brzina nije bila posebnim znakom ograničena,

- da su u nezgodi sudjelovali tužitelj M.P.1 svojim osobnim vozilom u kojem je tužiteljica mldb. M.P.2 bila suputnica i M.P.3 koji je upravljao teretnim vozilom, krećući se jedan drugom u susret,

- da je širina osobnog vozila tužitelja 1,7 m, a teretnog vozila 2,4 m,

- da se osobno vozilo kretalo brzinom 47 km/h, a teretno 33 km/h,

- da je preglednost iznosila 40 m, a do sudara je došlo u desnom zavoju gledano u smjeru kretanja tužitelja,

- da se u času sudara vozilo tužitelja nalazilo cijelom širinom na svojoj desnoj polovici kolnika,

- da bi vožnja na tom dijelu kolnika bila sigurna pri brzinama od 20 do 25 km/h, jer bi se tada vozila mogla zaustaviti i poduzeti određene manevre radi mimoilaženja,

- da je šteta na vozilu tužitelja iznosila 4.461,00 CHF, a da to prema tečaju na dan presuđenja iznosi 20.639,11 kn,

- da izgubljena zarada tužitelja iznosi 9.649,20 kn kao protuvrijednost iznosa od 2.193,00 CHF,

- da je teretno vozilo bilo osigurano kod tuženika za štete uzrokovane trećim osobama do iznosa od 10,000.000,00 tadašnjih dinara (sada je to iznos od 1,00 kn),

- da je tuženik u mirnom postupku isplatio tužitelju na ime 50% materijalne štete iznos od 161.156,00 tadašnjih dinara (sada 0,016 kn) za štetu na autu i iznos od 108.898 tadašnjih dinara (sada to iznosi 0,01 kn) za izgubljenu zaradu,

- da je tužitelj M.P.1 u nezgodi pretrpio više ozljeda i to udarno-krvne podljeve glave i vrata, oguljotine i udarne ozljede lijevog koljena i prijelom eminencije interkondilike lijevog koljena,

- da je tuženik isplatio i dio naknade nematerijalne štete i to tužitelju M.P.1 u iznosu od 489.134,50 tadašnjih dinara (sada to iznosi 0,04 kn), te tužiteljici M.P.2 6.000,00 tadašnjih dinara (sada to iznosi 0,006 kn),

- da je zbog ozljeda tužitelj M.P.1 trpio jače bolove dva tjedna, bolove srednje jačine tri tjedna, a manje bolove oko tri mjeseca,

- da je tužitelj trpio i jak strah 2 do 3 dana, a kasnije sekundarni strah u obliku zabrinutosti za stanje zdravlja i uspjeh liječenja,

- da su posljedice ozljeđivanja smanjile opću životnu i radnu sposobnost tužitelja za 20%,

- da je u vrijeme prometne nezgode tužitelj M.P.1 imao 32 godine,

- da je tužiteljica M.P.2 u nezgodi zadobila udarno-krvne podljeve glave i udarne ozljede sa oguljotinom oba koljena,

- da je ova tužiteljica zbog tih ozljeda trpjela jače bolove tjedan dana, srednje jačine oko dva tjedna, a manje oko mjesec dana,

- da je tužitelj pristao na umanjenje naknade štete u iznosu od 0,34 kn zbog djelomične isplate u mirnom postupku tijekom 1984. i 1985. godine.

Neosnovana je tvrdnja revidenta da nižestupanjski sudovi nisu primijenili odredbu čl. 941. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99 – dalje ZOO), prema kojoj u slučaju osiguranja od odgovornosti oštećena osoba može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpjela događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osiguravateljeve obveze.

Naime, nižestupanjski sudovi su imali u vidu navedenu odredbu, jer su utvrdili ugovorenu osiguranu svotu, a visinu štete u mjerodavno vrijeme utvrdili su temeljem iznosa naknade koje je tuženik isplatio tužiteljima. Iako nisu određeno navedeni iznosi utvrđene naknade u vrijeme štetnog događaja (odnosno osiguranja) za svaki pojedini oblik štete, sud se pravilno pozvao na cijene, odnosno kriterije iz tog vremena i pravilno je zaključio da su iznosi naknade štete isplaćeni tužiteljima na ime 50% štete takvi da ukupna šteta nikako ne može prijeći iznos osigurane svote. Stoga nema osnove za razmjerno smanjenje naknade zbog limita, pa je tuženik dužan naknaditi punu štetnu neovisno o tome da li njena visina prema cijenama odnosno kriterijima u vrijeme donošenja sudske odluke prelazi iznos osigurane svote.

Ni prigovor revidenta glede primjene odredbe čl. 394. i čl. 395. ZOO nije osnovan. Tužitelju je materijalna šteta za uništeno vozilo i izgubljenu zaradu utvrđena u nespornom deviznom iznosu i tuženik je isplatu dijela od 50% utvrđenog iznosa izvršio u protuvrijednosti deviza. Radi se, dakle, o deviznom potraživanju, a vjerovnik koji ima pravo zahtijevati isplatu u devizama može uvijek tražiti isplatu u domaćoj valuti.

Pri tome su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili da se primjenom odredbe čl. 394. ZOO iznos prije isplaćene naknade štete uračunava u utvrđenu naknadu u nominalnom iznosu, neovisno o time koji proporcionalni dio štete je naknađen prema cijenama u vrijeme te ranije isplate. Kako su tužitelji predložili da se iznos sadašnje utvrđene naknade štete umanji za iznos od 0,34 kn, koji je veći od iznosa koji se dobije zbrajanjem isplaćenih iznosa na ime naknade štete od strane tuženika, sudovi su naknadu štete umanjili upravo za taj iznos. Djelomično je osnovan prigovor postojanja krivnje tužitelja za nastanak prometne nezgode.

Prema odredbi čl. 178. st. 1. i 2. ZOO u slučaju nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu, koja je uzrokovana isključivom krivnjom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovi krivnje, a ako postoji obostrana krivnja svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli razmjerno stupnju svoje krivnje.

Po ocjeni ovog suda postoji obostrana krivnja imatelja motornih vozila za nastanak prometne nezgode. Naime, pri mimoilaženju vozači nisu postupili sukladno odredbi čl. 56. st. 4. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama ("Službeni list" SFRJ, broj 63/84 i 4/81), prema kojoj ako je zbog nedovoljne širine ceste ili zbog neke zapreke na cesti mimoilaženje onemogućeno, vozač kojem je to, s obzirom na osobine ceste i okolnosti prometa, lakše izvesti, dužan je prvi se zaustaviti i prema potrebi kretanjem unatrag ili na drugi način pomaknuti svoje vozilo i zauzeti na cesti položaj kojim se omogućuje mimoilaženje.

Osim toga, ni tužitelj M.P.1 kao vozač osobnog vozila, a niti vozač teretnog vozila M.P.3 nisu prilagodili brzinu kretanja svojih vozila prometnim uvjetima u smislu čl. 45. istog Zakona, tako da vozilo mogu pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju uz dane uvjete mogu predvidjeti.

Pri tome je vozač teretnog vozila bio dužan postupati s većom pažnjom s obzirom na širinu svog vozila i širinu kolnika, zbog kojih nije mogao postupati sukladno odredbi čl. 56. st. 1. navedenog Zakona i ostaviti razmak za mimoilaženje s drugim vozilom.

Stoga je, po nalaženju ovog suda, vozač teretnog vozila skrivio nezgodu sa 70%, a tužitelj 30%, pa svaki za štetu odgovara razmjerno stupnju svoje krivnje, a to znači da tužitelju pripada naknada štete umanjena za navedeni postotak.

Nižestupanjski sudovi su imali u vidu sve okolnosti slučaja, osobito jačinu i trajanje bolova i straha, stupanj smanjenja životne aktivnosti M.P.1 i trajne posljedice koje će taj tužitelj dugo trpjeti s obzirom na životnu dob od 32 godine, kao i jačinu i trajanje tjelesnih bolova tužiteljice M.P.2, te su pravilno ocijenili da pravična novčana naknada za pretrpljene fizičke bolove tužitelja M.P.1 iznosi 8.000,00 kn, za strah 7.000,00 kn, a za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti 30.000,00 kn, odnosno da za pretrpljene tjelesne bolove tužiteljice M.P.2 pravična novčana naknada iznosi 8.000,00 kn. Budući da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da tužitelj M.P.1 nije kriv za prometnu nezgodu i dosudili tužiteljima ukupnu štetu koju su pretrpjeli, o reviziji tuženika odlučeno je na temelju čl. 395. st. 1. ZPP tako da je djelomično prihvaćena i nižestupanjske presude su djelomično preinačene odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu koji predstavlja 30% utvrđene naknade materijalne i nematerijalne štete na ime umanjenja te naknade zbog postojanja suodgovornosti tužitelja.

U ostalom dijelu je o reviziji tuženika odlučeno na temelju čl. 393. ZPP, jer ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Odluka o parničnim troškovima donesena je na temelju čl. 166. st. 2. ZPP u svezi s čl. 154. st. 2. ZPP i čl. 155. ZPP. Tužiteljima su za zastupanje prema troškovniku, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, odmjereni troškovi razmjerno uspjehu u sporu u iznosu od 10.420,00 kn, a tuženiku za zastupanje i sudske pristojbe razmjerno njegovom uspjehu u sporu u iznosu od 6.863,00 kn. Nakon izvršenog prijeboja tuženik je obvezan naknaditi tužiteljima razliku u iznosu od 3.557,00 kn.

U Zagrebu, 31. srpnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Miljenka Vraničar, v.r.