I Kž-580/2009-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 580/09-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića, kao predsjednika vijeća te Dražena Tripala, dr. sc. Zdenka Konjića, Damira Kosa i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. B. i opt. A. B. zbog kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 14. svibnja 2009. broj K91/09, u sjednici održanoj 31. ožujka 2010., saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe opt. Z. B. i opt. A. B. kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. Z. B. i opt. A. B. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04. i 84/05.) u vezi s člankom 41. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 71/06.), na temelju kojih propisa je opt. Z. B. osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine, a opt. A. B., uz primjenu članka 57. stavka 1., stavka 2. i stavka 4. točke c) Kaznenog zakona, osuđen je na kaznu zatvora u trajanju dvije godine.

Na temelju članka 63. stavka 1. Kaznenog zakona opt. Z. B. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme uhićenja, zadržavanja i vrijeme provedeno u pritvoru od 21. veljače 2008. do 21. ožujka 2008. i od 11. prosinca 2008. do 1. travnja 2009. godine.

I Kž 580/09-3

Na temelju članaka 76. Kaznenog zakona prema opt. Z. B. primijenjena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o opojnim drogama koja može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Na temelju članka 80. st. 1. Kaznenog zakona prema opt. Z. B. primijenjena je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta - droge heroin, noža, rukavice, papira, metalnih žlica i šprica - te je određeno njihovo uništenje.

Na temelju članka 82. Kaznenog zakona i članka 468. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.) od opt. A. B. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu 300,00 kuna.

Na temelju članka 122. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku opt. Z. B. i opt. A. B. oslobođeni su od naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbe su podnijeli opt. Z. B. i opt. A. B..

Opt. Z. B. žalbu je podnio putem branitelja R. V., odvjetnika iz Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, „pogrešne primjene materijalnog prava“ i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda „ukine i predmet vrati na ponovno postupka ili preinači i I. optuženika blaže kazni“.

Opt. A. B. žalbu je podnio putem braniteljice D. P., odvjetnice iz Z., „iz svih žalbenih razloga“, a iz obrazloženja žalbe proizlazi da presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom „da II-stupni sud preinači I-stupnu odluku“.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje se podneskom očitovalo o žalbama na način da iste smatra neosnovanima te je predložilo njihovo odbijanje, a kod tog prijedloga ostao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nazočan na sjednici drugostupanjskog vijeća.

Žalbe nisu osnovane.

Iako opt. A. B. u žalbi ističe da prvostupanjsku presudu pobija „iz svih žalbenih razloga“, dakle, i zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, ne ističe niti jednu od tih povreda navedenih u članku 367. Zakona o kaznenom postupku, pa je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao pobijanu presudu u skladu s odredbom članka 379. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku, te je našao da nije počinjena niti jedna povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Opt. Z. B. presudu pobija „zbog pogrešne primjene materijalnog prava“, pri čemu očigledno misli na žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona (članak 368. Zakona o kaznenom postupku), ali iz navoda žalbe prema kojoj je sud prvog stupnja „primjenom načela in dubio pro reo (…) I. optuženika trebao proglasiti krivim za kazneno djelo iz čl. 173. st. 1.

I Kž 580/09-3

KZ“ proizlazi da ovaj optuženik ističe tzv. posrednu povredu kaznenog zakona jer smatra da je sud na ono činjenično stanje koje po stajalištu žalitelja proizlazi iz provedenih dokaza - a ne na one činjenice koje je sud utvrdio - trebao primijeniti drugu pravnu normu. Međutim, postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 368. točke 4. Zakona o kaznenom postupku ocjenjuje se samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud i kako je ono opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje, po ocjeni žalitelja, proizlaze iz provedenih dokaza. Dakle, ovi žalbeni navodi u suštini se svode na pobijanje ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja, pa su u ovoj odluci i cijenjeni kod obrazlaganja te žalbene osnove.

Stoga ovdje valja odgovoriti da sud prvog stupnja nije počinio povredu kaznenog zakona iz članka 368. točke 4. Zakona o kaznenom postupku, kao i da nije na štetu optuženika počinio neku drugu povredu kaznenog zakona na koju drugostupanjski sud, prema odredbi članka 379. stavka 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku, pazi po službenoj dužnosti.

Pobijajući ispravnost utvrđenih činjenica, opt. Z. B. i opt. A. B. ustraju u navodima obrana koje su iznijeli na glavnoj raspravi, tvrdeći da opojna droga heroin koja je oduzeta od opt. Z. B. nije bila namijenjena prodaji, već da su je optuženici zajedničkim sredstvima nabavili i pripremili za vlastitu konzumaciju. Opt. Z. B. tvrdi i da je zaključak o namjeri prodaje te droge pretpostavka koja nije utemeljena na činjenicama, da je takvo utvrđenje moglo biti utemeljeno samo u slučaju da je sud utvrdio osobu ili osobe kojima je droga bila namijenjena, a da su optuženici ovisnici, ili je to barem jedan od njih, pa je logično da je i droga bila namijenjena vlastitoj uporabi, a ne prodaji. Smatra i da brojevi na paketićima droge označavaju iznose novca za koje je droga kupljena, a ne iznose za koje je trebala biti prodana. Opt. A. B. u žalbi navodi da je, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, logično da su optuženici „odnijeli drogu negdje daleko izvan dosega svoje majke, sestara, supruge i djeteta, a koji su živjeli u istom stanu kao i optuženi“, kao i da se raniji iskaz opt. Z. B. da mu je on (opt. A. B.) prodao drogu za 300,00 kuna, „odnosi na novac koji su zajedno prikupljali za tu svrhu, a ne radi se o odnosu kupnje-prodaje“.

Protivno ovim žalbenim tvrdnjama, sud prvog stupnja ispravno je utvrdio da je opt. A. B. neutvrđenog dana unutar inkriminiranog razdoblja prodao opt. Z. B. određenu količinu heroina za 300,00 kuna te da je u stanu čuvao 3,82 grama heroina namijenjenog prodaji i osobnoj konzumaciji, kao i da je opt. Z. B. kritičnog dana tu drogu, na traženje opt. A. B., uzeo kako bi mu je donio u naselje P., ali su ga djelatnici policije zatekli s tom drogom. Sud prvog stupnja ispravno je zaključio da je ova droga, osim za osobnu konzumaciju optuženika, bila namijenjena i daljnjoj prodaji te da je i opt. Z. B., kada je pristao prevesti tu drogu, bio svjestan namjere opt. A. B. da je proda.

Činjenica da se radilo o prodaji opojne droge heroin opt. Z. B. od strane opt. A. B. proizlazi iz takve izričite tvrdnje opt. Z. B. sadržane u obrani koju je on iznio prilikom prvog ispitivanja pred istražnim sucem (listovi 36-37 spisa), kod koje tvrdnje je ostao i prilikom kasnijeg ispitivanja (list 45 spisa). Opt. Z. B. tada je iskazao i da on i njegov brat, opt. A. B. „žive svaki svoj život“ te da on ne zna gdje i kako opt. A. B. nabavlja heroin. Iz ovakvih navoda prvih obrana opt. Z. B., koje je sud prvog stupnja opravdano prihvatio jer taj optuženik nije dao uvjerljivo i logično obrazloženje izmjene iskaza, nedvojbeno proizlazi ne samo da je opt. A. B. svom bratu prodao opojnu drogu heroin za 300,00 kuna, nego i činjenica da oni nisu, kako su to kasnije tvrdili, zajedničkim sredstvima nabavljali tu drogu radi vlastite

I Kž 580/09-3

konzumacije. Konačno, i iz iskaza ispitane svjedokinje K. M. jasno proizlazi da je droga heroin koju je njen izvanbračni drug, opt. Z. B., uzeo prilikom izlaska iz stana, pripadala opt. A. B. iz čije sobe ju je opt. Z. B. tada uzeo, dakle, nedvojbeno je utvrđeno da se nije radilo o njihovoj zajedničkoj drogi.

Činjenica da je droga heroin koja je oduzeta od opt. Z. B. kada ju je on nosio opt. A. B. bila namijenjena prodaji, a ne osobnoj konzumaciji, jasno proizlazi ne samo iz relativno velike količine te droge koja značajno premašuje dnevne potrebe ovisnika, nego i iz načina njenog pakiranja te oznaka na papirićima koji su s tom drogom pronađeni. Opt. Z. B. iskazao je (list 152 spisa) da su svu tu drogu kupili u jednom pakiranju, a da su sobi opt. A. B. njih dva prepakirali tu drogu u omote kako ih je policija kasnije od njega i oduzela. Pritom valja istaći da iz nalaza i mišljenja Centra za kriminalistička vještačenja „Ivan Vučetić“ (listovi 135-137 spisa), u kojem je prilikom vještačenja obavljeno precizno vaganje pojedinih paketića, proizlazi da su u vrećici u kojoj je pronađen papirić s natpisom „100“ nađena 4 paketića heroina težina od 0,08 g do 0,11 g; u vrećici s papirićem s natpisom „150“ pronađeno je 5 paketića heroina težina od 0,12 g do 0,14 g; pronađen je i u vrećici s papirićem s natpisom „200“ nađeno je 5 paketića heroina težina od 0,15 g do 0,21 g, a u vrećici u kojoj se nalazio papirić s natpisom „300“ pronađeno je 5 paketića heroina težina od 0,35 g do 0,40 g. Brojevi na papirićima odgovaraju novčanim vrijednostima za koje se pojedine pripadajuće količine droge heroin prodaju na ilegalnom narkomanskom tržištu, ali žalbena tvrdnja da „brojevi na paketićima (…) predstavljaju iznos novca za koji je predmetna droga kupljena“ proturječi obrani opt. Z. B. prema kojoj bi ta droga bila kupljena za 1.400,00 kuna. Naime, zbroj iznosa naznačenih na papirićima iznosi 750,00 kn, što ne odgovara iskazanoj cijeni, ali ako se broj paketića droge pomnoži s iznosima na papirićima pronađenima u istoj vrećici, zbroj njihovih vrijednosti iznosio bi 3.650,00 kn, što bi odgovaralo očekivanoj cijeni ukupne ove količine na ilegalnom narko-tržištu. Stoga ispravno sud prvog stupnja zaključuje da su ti papirići označavali iznose za koje su pojedini paketići, razvrstani po težini, trebali biti prodavani. Konačno, potpuno je nejasno zbog čega bi optuženici prilikom pakiranja droge u doze za pojedinačnu uporabu, da su imali namjeru sami ih konzumirati, uopće pisali njihovu cijenu, pa takvo njihovo ponašanje također nedvojbeno, suprotno navodima njihovih obrana i žalbenim tvrdnjama, upućuje na zaključak o namjeri prodaje ove droge.

Ispravno je sud prvog stupnja ocijenio neuvjerljivom i kasniju obranu opt. Z. B. da je on drogu heroin odnio iz stana jer ju je htio sakriti na savskom nasipu. Taj dio njegove obrane, osim što je nelogičan i neživotan, opovrgnut je i iskazom svjedokinje K. M. koja je navela da je taj optuženik uzeo drogu prilikom izlaska iz stana jer je opt. A. B. zatražio da mu je donese u P..

Slijedom svega iznesenog, sud prvog stupnja ispravno je utvrdio i da je opt. A. B. prodao opt. Z. B. drogu heroin za 300,00 kuna, kao i da je opt. A. B. 3,82 grama iste droge držao u stanu i radi prodaje, a da je opt. Z. B. prenosio tu drogu kako je to opisano u izreci presude, čime su opt. Z. B. i opt. A. B. počinili radnje u kojima se stječu svi subjektivni i objektivni elementi kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona za koje ih je i proglasio krivima.

Ova utvrđenja žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju, a optuženici u žalbama ne ukazuju niti na neke činjenice koje bi sud prvog stupnja propustio utvrditi, a koje bi mogle biti odlučne za utvrđenje njihove kaznenopravne odgovornosti, pa se žalbe optuženika zbog

I Kž 580/09-3

pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 369. Zakona o kaznenom postupku) ukazuju neosnovanima.

Nisu u pravu optuženici niti kada pobijaju presudu zbog odluke o kazni.

Opt. Z. B. u žalbi tvrdi da sud prvog stupnja prilikom odmjeravanja kazne nije vodio dovoljno računa o olakotnim okolnostima, posebno činjenici da je on otac dvoje djece, da je zaposlen i da je „praktički jedini hranilac četveročlane obitelji“, da se nakon počinjenja djela „u potpunosti socijalizirao, odbacio drogu i uklopio se u normalne životne tokove“.

Međutim, opisane obiteljske prilike opt. Z. B. sud prvog stupnja cijenio je olakotnima, ali mu je otegotnim našao i raniju osuđivanost zbog istovrsnog kaznenog djela. Imajući, uz to, u vidu i težinu počinjenog kaznenog djela koja proizlazi iz količine opojne droge koja je trebala biti stavljena u promet, valja zaključiti da otegotne okolnosti otklanjaju mogućnost primjene instituta sudskog ublažavanja kazne iz članka 57. stavka 2. Kaznenog zakona, pa se kazna zatvora u trajanju tri godine, dakle, na donjoj granici kazne propisane za kazneno djelo iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona, ni u kom slučaju ne ukazuje strogom.

Opt. A. B. u žalbi ističe da on do sada nije osuđivan, da je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio mlađe životne dobi, da je izrazio kajanje i da je započeo liječenje od ovisnosti.

Međutim, sud prvog stupnja je, cijeneći, osim okolnosti istaknutih u žalbi ovog optuženika, olakotnom i njegovu smanjenu ubrojivost, opt. A. B. ublažio kaznu do najniže moguće granice sudskog ublažavanja (članak 57. stavak 2. i stavak 4. točka c) Kaznenog zakona), a iz podataka u spisu ne proizlazi postojanje nekog od zakonskih razloga ublažavanja kazne, pa izricanje kazne blaže od kazne zatvora u trajanju dvije godine nije niti moguće.

Stoga i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra izrečene kazne zatvora primjerenima kako počinjenim djelima, tako i ličnostima počinitelja, te pogodnima da ostvare i opću svrhu kaznenopravnih sankcija iz članka 6. Kaznenog zakona - da svi građani poštuju pravni sustav i da nitko ne počini kazneno djelo, te da se počinitelji kaznenih djela ubuduće tako ponašaju - i svrhu kažnjavanja iz članka 50. Kaznenog zakona - da se izrazi društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utječe na počinitelje da ubuduće ne čine kaznena djela, utječe na sve ostale da ne čine kaznena djela i da se primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud ispitao je, sukladno odredbi članka 382. Zakona o kaznenom postupku, pobijanu presudu i u dijelu u kojem se ona odnosi na sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti, sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta i na oduzimanje imovinske koristi te je našao da su i ove odluke donesene na temelju utvrđenih činjenica, a u skladu s odredbama članka odnosno članka 76., 80. i 82. Kaznenog zakona.

Slijedom iznesenog, nisu osnovane niti žalbe optuženika zbog odluke o kaznenim sankcijama i oduzimanju imovinske koristi (članak 370. Zakona o kaznenom postupku).

I Kž 580/09-3

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženici pobijaju prvostupanjsku presudu, valjalo na temelju članka 387. Zakona o kaznenom postupku žalbe opt. Z. B. i opt.A. B. odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

U Zagrebu, 31. ožujka 2010.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivan Protković, v. r.

Žarko Dundović, v.r.