Rev-693/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 693/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Lucije Čimić, Viktorije Lovrić i Branka Medančića, članova vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja Z. P. i 2. tužiteljice A. P.1 , oboje iz Z., koje zastupa punomoćnik J. A., odvjetnik iz R., protiv tužene A. P. iz M., 40, koju zastupa M. H.1 , odvjetnik u Z. odvjetničkom uredu M. H. i M. H. , O., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-426/03-5 od 9. veljače 2005., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Opatiji poslovni broj P-363/97-54 od 18. rujna 2002. , u sjednici održanoj 21. siječnja 2010.,

p r e s u d i o j e:

I Djelomično se prihvaća revizija tužene i preinačavaju se presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-426/08-3 od 9. veljače 2006. i Općinskog suda u Opatiji poslovni broj P-363/97-54 od 18. rujna 2002. u pobijanom dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su tužitelji vlasnici predmetnog stana (opisanog u toč. 1. izreke), što je tužena dužna priznati i izdati ispravu podobnu za zemljišno-knjižni prijenos, kao i u odluci o parničnom trošku ( toč. 1. i 3. izreke prvostupanjske presude) i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da su tužitelji vlasnici stana koji se sastoji od tri sobe, lođe, kupaone, predsoblja, spremišta i kuhinje, ukupne površine 79,76 m², koji je u diobnom nacrtu nalaza sudskog vještaka od 20. veljače 2001. označen crvenom bojom, a koji stan čini 6/25 idealnog dijela grč. 133/1, kuća stanovanja, štala i dvor i k.č. 133/2, šterna, obje upisane u z.k.ul. 596. k.o. B., što je tužena dužna priznati, te tužiteljima izdati ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prijenos, u roku 15 dana, koju će u protivnom zamijeniti ova presuda, te da im je tuženica dužna naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu 55.922,00 kn.“

II U preostalom dijelu revizija tužene odbija se kao neosnovana.

III Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod t. 1. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da su tužitelji vlasnici stana opisanog u izreci, što je tužena dužna priznati, te tužiteljima izdati ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prijenos, u roku 15 dana, koju će u protivnom zamijeniti navedena presuda. Pod t. 2. naloženo je tuženoj da u roku od 15 dana preda tužiteljima u posjed navedeni stan slobodan od osoba i stvari. Pod t. 3. izreke naloženo je tuženoj naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka odmjerene u iznosu 55.922,00 kn, dok je tužitelju ostali dio zahtjeva za trošak odbijen.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužene kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužena iz svih razloga navedenih u čl. 385. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku. Tužena predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tuženoj.

Tužitelji nisu odgovorili na reviziju tužene, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija tužene djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da su vlasnici stana opisanog u izreci prvostupanjske presude. Tužitelji tvrde da su na temelju pravnog posla ugovora o prodaji od 1. listopada 1986. stekli vlasništvo predmetne nekretnine, da je isto tužena dužna priznati i tužiteljima izdati ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prijenos, koju će u protivnom zamijeniti navedena presuda, te da je tužena dužna tužiteljima predati navedeni stan u posjed. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da su stranke sklopile ugovor o prodaji spornog stana 1. listopada 1986., te da su tužitelji kao kupci uplatili prodajnu cijenu stana, odnosno u cijelosti ispuniti obaveze po ugovoru o prodaji. Utvrđeno da im je stan predan u posjed, da su u njemu vršili građevinske radove, tako da su ga adaptirali i povremeno su u istom boravili. Također je utvrđeno da je tužena naknadno promijenila ključ na ulaznim vratima spornog stana i time onemogućila tužiteljima ulazak u isti.

Na temelju tih utvrđenja sudovi nižeg stupnja su zaključili da predmetni ugovor o prodaji (1. listopada 1986.) nema potreban oblik (formu) za uknjižbu u zemljišnim knjigama, zbog čega su tužitelji bili prisiljeni na podnošenje ove vlasničke tužbe, pa su prihvatili tužbeni zahtjev.

Zahtjev tužitelja na utvrđenje vlasništva sporne nekretnine i izdavanja tabularne isprave temelji se, dakle, na ugovoru o prodaji kojeg su stranke sklopile 1. listopada 1986.. Zato se na predmet spora primjenjuju se odredbe Zakona o osnovnim vlasničkim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 9/92. i 77/92. – dalje: ZOVO, koji je na snazi od 1. rujna 1980.), tj. onog zakona koji je bio na snazi u vrijeme kada je sklopljen predmetni ugovor. Prema čl. 33. ZOVO na temelju pravnog posla pravo vlasništva na nekretninu stječe se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

Budući da tužitelji nisu uknjiženi kao vlasnici u zemljišnim knjigama, taj dio njihovog zahtjeva nije osnovan, jer se na temelju pravnog posla (ovdje ugovora o prodaji) stječe samo pravna osnova za stjecanje prava vlasništva, a kako navedena zakonska odredba propisuje da se vlasništvo nekretnina stječe upisom u zemljišnu knjigu, to tužitelji vlasništvo mogu steći na temelju valjanog ugovora o prodaji tek nakon što se uknjiže u zemljišne knjige.

Kada je riječ o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla, a predmet spora je zahtjev za izdavanje tabularne isprave, onda se radi o parnici za ispunjenje ugovora, dakle, obvezno-pravnoj tužbi, a ne o vlasničkoj tužbi, jer se vlasništvo nekretnina stječe upisom, kako je naprijed navedeno u zemljišne knjige, a ugovor o prodaji je samo osnov za stjecanje prava vlasništva.

Budući da je u konkretnom slučaju riječ o obvezno-pravnom zahtjevu, na pitanje zastare zahtjeva treba primijeniti odredbu čl. 371. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/05. – dalje: ZOO). Kako je ugovor o prodaji sklopljen 1986., a tužitelji tužbu podnijeli 26. kolovoza 1997., to je zahtjev tužitelja za izdavanje tabularne isprave zastario. Zato su sudovi nižeg stupnja pogrešno ocijenili da prigovor zastare tužene nije osnovan i prihvatili zahtjev tužitelja za izdavanje tabularne isprave.

O pobijanom dijelu odluke kojom je tužena obvezna u roku 15 dana predati tužiteljima sporni stan u posjed slobodan od osoba i stvari (toč. II. izreke prvostupanjske presude) valja reći slijedeće:

Nisu osnovani navodi tužene da je u pitanju obveznopravni zahtjev i da je slijedom toga nastupila zastara za predaju posjeda stana. Ovaj tužbeni zahtjev se ne temelji na ugovoru o kupoprodaji stana od 1. listopada 1986. zbog toga što je taj ugovor u cijelosti izvršen, jer je utvrđeno da su tužitelji platili ugovorenu kupoprodajnu cijenu i da su prodavatelji (pok. J. P. i tužena A. P.2 ) predali tužiteljima stan u posjed. Time su obveze iz tog ugovora prestale ispunjenjem.

Tužitelji zahtjev za predaju stana u posjed temelje na činjenici da im je stan prodan i predan. Oni su platili kupoprodajnu cijenu te su uselili u stan pošto im je od strane prodavatelja predan u posjed i slijedom toga u načelu imaju sva prava koja pripadaju vlasniku, osim što nisu upisali svoje pravo vlasništva u zemljišnu knjigu budući da ugovor o kupoprodaji ne sadrži sve što je potrebno pa da bi se temeljem njega moglo upisati pravo vlasništva.

Tužitelji su prema pravnom shvaćanju ovog suda predmnijevani vlasnici u smislu odredbe čl. 41. st. 1. ZOVO. Prema toj odredbi osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnoj osnovi i na zakonit način i pritom je savjesna, ima pravo zahtijevati njezin povrat od posjednika kod kojega se stvar nalazi bez pravne osnove ili po slabijoj pravnoj osnovi. Pravo na podnošenje ove tužbe ne zastarijeva (čl. 41. st. 3. ZOVO). Za ovu publicijansku tužbu traže se sve pretpostavke koje se traže i za pravu vlasničku tužbu (reivindikaciju) s tom razlikom što tužitelj umjesto prava vlasništva dokazuje svoje jače pravo na posjed. Tužitelji su stekli kvalificirani posjed stana (zakonit, istinit i pošten), pa je njihovo pravo na posjed jače u odnosu na posjed tužene čiji posjed nije zakonit jer nema pravo na posjed, budući je stan (zajedno s J. P.) prodala i predala tužiteljima, a njezin posjed nije ni istinit jer je pribavljen silom.

Zbog toga su prihvaćanjem tužbenog zahtjeva na utvrđenje vlasništva i izdavanje tabularne isprave sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.

Stoga je u tom dijelu osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP, kako to smatra revidentica.

Iz iznesenih razloga revizijski sud je primjenom materijalnog prava (čl. 33. ZOVO i 371. ZOO) prihvatio reviziju tužene i pobijanu presudu preinačio na način da je tužbeni zahtjev (toč. 1. i toč. 3. izreke prvostupanjske presude) odbio kao neosnovan, kao pod toč. 1. II izreke ove presude, a sve pozivom na odredbu čl. 395. st. 1. ZPP.

Međutim, u dijelu u kojem je tužena obavezna predati tužiteljima predmetni stan u posjed (toč. 2. izreke prvostupanjske presude), revizijski razlozi nisu osnovani. Naime, tužena je sukladno citiranoj odredbi čl. 41. st. 1. i 3. ZOVO obavezna isti stan predati tužiteljima zbog čega je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u toč. II izreke ove presude.

Kako su u konkretnom slučaju tužitelji u ovom postupku uspjeli u toč. II izreke a tužena u toč. I izreke ove presude, to je po ocjeni suda svaka od stranaka podjednako djelomično uspjela u sporu, pa sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP svaka stranka snosi svoje troškove.

Stoga je na temelju čl. 166. st. 1. i 2. u vezi čl. 154. st. 2. ZPP odlučeno kao u toč. III izreke ove presude.

U Zagrebu, 21. siječnja 2010.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.