I Kž-83/1991-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 83/1991-5

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. Novoselec Petra, kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, mr. Frančula Rudolfa, Potrebica Ante i Husinec Augusta, kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. D., zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. u vezi s čcl. 163. st. 1. KZ RH, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Bjelovaru od 29. listopada 1990. K 80/90, u sjednici održanoj 23. listopada 1991, u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Delić Zvonimira, optuženika i njegovog branitelja K. B., odvjetnika iz B.,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se uvažava žalba opt. M. D., preinačuje se prvostepena presuda u odluci o kazni, te se opt. M. D., za krivično djelo iz čl. 168. st. 2. KZRH u vezi s čl. 163. st.

1. KZRH zbog kojeg je prvostepenom presudom oglašen krivim, po čl. 168. st. 2. KZRH, primjenom čl. 42. toč. 2. i 43. st. 1. toč. 1. Krivičnog zakona SFRJ (preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ, "Narodne novine" br. 53/91, kao Zakona Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: KZJ), osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

II. U ostalom dijelu žalba opt. M. D. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrdjuje presuda prvostepenog suda.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Okružni sud u Bjelovaru oglasio je krivim opt. M. D. zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. KZRH u vezi s čl. 163. st. 1. KZRH pa ga je temeljem čl. 168, st. 2. KZRH, a primjenom čl. 42. st. 2. i 43. st. 1. t. 1. KZJ osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Temeljem čl. 68. KZJ optuženiku je izrečena i mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije za vrijeme od jedne godine.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik putem svog branitelja B. K., odvjetnika iz B., zbog: povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog

I Kž 83/1991-5

stanja, odluke o kazni i mjeri sigurnosti. Predložio je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno preinači u odluci o kazni i njemu izrekne blaža kazna. Optuženik je ujedno zatražio da njegov branitelj i on, temeljem čl. 371. st. 1. Zakona o krivičnom postupku (koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku "Narodne novine", br. 53/91, kao zakon Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZKP), budu obaviješteni o sjednici vijeća, što je i učinjeno, pa su optuženik i njegov branitelj i prisustvovali sjednici vijeća.

Odgovor na žalbu nije podnijet.

Javni tužilac Hrvatske, izjašnjavajući se temeljem čl. 370. st. 2. ZKP-a, predložio je da se žalba optuženika odbije, kod kojeg prijedloga je zamjenik javnog tužioca Hrvatske ostao i u sjednici vijeća.

Žalba optuženika je djelomično osnovana i to zbog odluke o kazni.

Prije razmatranja žalbenih razloga, ovaj drugostepeni sud ispitao je po službenoj dužnosti, temeljem čl. 386. st. 1. toč. 1. ZKP, da li postoji povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364.st. 1. toč. 1, 5, 6. 8-11. ZKP i utvrdio da navedene postupovne povrede nisu učinjene.

Prvostepeni je sud, po ocjeni ovog Vrhovnog suda, kao drugostepenog, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, pa iz tog osnova nije osnovana žalba optuženika.

Naime, sud prvog stupnja je izvedenim dokazima i njihovom kritičkom i pažljivom analizom i ocjenom utvrdio sve odlučne činjenice (navedene u opisu krivičnog djela iz izreke presude), te odredjeno i potpuno izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dao je takodjer ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio prijedlog optuženika (kojeg ponavlja i u žalbi) da se izvrši rekonstrukcija dogadjaja i provede novo prometno vještačenje, kojim se razlozima rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito postoji li krivično djelo i krivična odgovornost optuženika.

Prvostepeni je sud, prvenstveno nalazom i mišljenjem prometnog vještaka, ali i izvodjenjem drugih dokaza – zapisnika o uvidjaju, skice lica mjesta, fotoelaborata, toksikološkog vještačenja i vještačenja Centra za kriminalistička ispitivanja vještačenja - utvrdio odlučne činjenice (koje optuženik osporava i u žalbi) kao što su: brzina kretanja osobnog automobila neposredno prije kočenja i u času naleta na motorkotač, da li je ošt. Z. Ž. sa motorkotačem bila u skretanju ulijevo istovremeno kada je optuženik započeo sa preticanjem, da li je na motorkotaču, u fazi skretanja, bio uključen lijevi pokazivač smjera, kojom brzinom automobila bi optuženik izbjegao nalet, te da li je alkoholiziranost optuženika u uzročnoj vezi sa načinom njegove vožnje i nastankom prometne nezgode.

I Kž 83/1991-5

Sud prvog stupnja za svoja stanovišta i zaključke, kada je riječ o navedenim odlučnim činjenicama, daje u svemu prihvatljive i logične razloge.

Kako prvostepeni sud, temeljem nalaza i mišljenja prometnog vještaka (koji je dovoljno jasan, potpun i dat u skladu sa pravilima nauke i vještine, a temelji se na tragovima utvrdjenim na licu mjesta, list 3 i 4 presude), utvrdjuje da je brzina vozila kojim je upravljao optuženik neposredno prije naleta, a što je i naletna brzina, jer je do naleta došlo u trenutku započimanja kočenja, iznosila 97 km/s, što ukazuje da je optuženik upravljao vozilom skoro duplo većom brzinom od dopuštene, a koja iznosi do 50 km/s.

Sud prvog stupnja je, nadalje, utvrdio da je optuženik započeo sa preticanjem istovremeno kada je i oštećenica započela skretanjem ulijevo sa motorkotačem, a u tom momentu medjusobni razmak iznosio je 36 m. Da je optuženik tada reagirao kočenjem nalet na motorkotač bio bi izbjegnut da je brzina automobila iznosila 60 km/s, a ne 97 km/s. Optuženik je, medjutim, kočenjem reagirao kada se svojim vozilom nalazio udaljen od oštećenice svega 21,6 m i nalet bi bio izbjegnut samo pod uvjetom da je brzina osobnog automobila iznosila 44 km/s ili manja, tj. u stvari u granicama dopuštene brzine na toj ulici od 50 km/sat.

Neosnovani su i neprihvatljivi prigovori, koje optuženik iznosi u žalbi, u pogledu načina na koji je prvostepeni sud utvrdio brzinu osobnog automobila, jer da je brzina bila manja od one koja je utvrdjena po prvostepenom sudu. Sud prvog stupnja (strana 5 stavak 5 presude) obrazlaže zašto se ne može prihvatiti teza obrane, koju ponavlja i opširno obrazlaže u žalbi, da je vještak trebao brzinu kretanja osobnog vozila utvrditi samo temeljem tragova kočenja, a neuzimajući u obzir i predjeni put do konačnog zaustavljanja vozila. To zato jer ničim nije utvrdjeno da je vozilo stalo na kraju tragova kočenja i da bi kasnije bilo pomaknuto. Takvu tvrdnju optuženik iznosi tek sada u žalbi ali je ničim ne potkrepljuje. Tragovi krvi, plastike i dr. (koji se protežu i nakon završetka tragova kočenja do zaustavljenog vozila, pa i ispred njega) nadjeni na licu mjesta, konstatacija istražnog suca u zapisniku o uvidjaju da lice mjesta nije mijenjano (osim što je oštećenica otpremljena u bolnicu), u potpunosti opravdavaju stav vještaka i prvostepenog suda da se kod obračunavanja brzine osobnog vozila uzme u obzir sveukupni put od početka tragova kočenja do zaustavljanja vozila.

No, i kada bi se prihvatila sugestija optuženika, tj. da se brzina osobnog vozila izračunava samo temeljem tragova kočenja, onda i po toj njegovoj "računici" brzina bi iznosila 86,8 km/s tj. daleko iznad dozvoljene brzine.

Nisu, takodjer, prihvatljivi, niti osnovani, drugi prigovori optuženika o načinu kretanja oštećenice, tj. da nije dala na znanje da skreće ulijevo niti pokazivačem smjera ni rukom i si., da je naglo skrenula, kao ni o tome da je on blagovremeno (nakon što je uključio lijevi pokazivač smjera i dao zvučni signal) započeo preticanje, i to zato jer su ti prigovori neargumentirani, svode se na gole tvrdnje

I Kž 83/1991-5

optuženika i njegove "računice", odnosno zaključke, a što je sve suprotno, po prvostepenom sudu, utvrdjenom činjeničnom stanju.

Nadalje, prvostepeni sud je temeljem izvršenog vještačenja (list 24 i 25 spisa) utvrdio da su obje sijalice lijevog pokazivača smjera bicikla s motorom imale, u trenutku prometne nezgode, usijane žarne niti, što drugim riječima znači, a to je prvostepeni sud s pravom utvrdio, odnosno zaključio, da su lijevi pokazivači smjera na biciklu s motorom (kojim je upravljala oštećenica), u času skretanja u lijevo i naleta osobnog automobila na njega, bili uključeni. Tvrdnja optuženika, u obrani i žalbi, kako on nije vidio uključene žmigavce, nikako ne znači, čak ako ih doista i nije vidio, da oni nisu "radili". Kod ocjene ove njegove tvrdnje treba imati u vidu da je optuženik, u času preticanja vozilom upravljao velikom brzinom nepropisno, pod utjecajem alkohola, pa je i moguće da uključene žmigavce i nije vidio, što ga naravno ne opravdava, a pogotovo ne oslobadja od odgovornosti.

Prema tome, prvostepeni je sud utvrdio da je optuženik kritične zgode, upravljajući automobilom nepropisnom brzinom od 97 km/s, (premda je na tom mjestu dopuštena maksimalna brzina do 50 km/s), kada je Z. Ž. na udaljenosti od 36 metara ispred njegovog vozila započela skretati svojim motorkotačem na lijevu stranu kolnika sa uključenim lijevim pokazivačem pravca, i on je svojim vozilom navedenom brzinom prešavši na lijevu stranu kolnika otpočeo preticati motocikl s motorom, ali je uvidjevši da u tome neće uspjeti, kada je oštećenica sa svojim vozilom bila u skretanju na središnjoj liniji, zakočio, ali zbog alkoholiziranosti, velike brzine vozila kojim je upravljao i zakašnjelog reagiranja, nije uspio zaustaviti vozilo, već je naletio na bicikl s motorom kojim je upravljala oštećenica a koja je pritom zadobila takve teške tjelesne povrede kojih je na putu do medicinskog centra u B. umrla.

Sud prvog stupnja, s pravom alkoholiziranost optuženika (1,01 promila apsolutnog alkohola u krvi u vrijeme prometne nezgode) dovodi u vezu sa ovom prometnom nezgodom i to zato jer su zbog takvog stanja njegove vozačke sposobnosti bile smanjene (uočavanje otežano, reakcije pogrešne, osjećaj lažne sigurnosti). On je, konzumirajući alkohol, bio svjestan da vožnjom u alkoholiziranom stanju može ugroziti javni promet, a znao je da mu predstoji vožnja, pa je (imajući u vidu način i okolnosti pod kojima se ova prometna nezgoda dogodila) pristao na ugrožavanje prometa. S pravom je stoga prvostepeni sud zaključio da je optuženik osnovno krivično djelo, kada je riječ o obliku krivnje izvršio sa eventualnim umišljajem.

Nije zato osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja.

Oglasivši krivim optuženika za krivično djelo iz čl. 168. st. 2. u vezi čl. 163. st. 1. KZRH sud prvog stupnja je, po ocjeni ovog drugostepenog suda, pravilno primijenio krivični zakon, pa je neosnovana žalba i zbog ovog osnova, tj. povrede krivičnog zakona.

I Kž 83/1991-5

Osnovana je djelomično žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Naime, kraj olakotnih okolnosti koje je prvostepeni sud optuženiku (temeljem čl. 41. st. 1. KZJ) kod izricanja visine kazne uzeo u obzir, tj. da se radi o mladom, neosudjivanom čovjeku, koji je izrazio iskreno žaljenje zbog smrti oštećenice, a otežavajućih okolnosti nije našao, trebao još imati u vidu i činjenicu da je oštećenica svojim skretanjem u lijevo, ispred vozila koji se kreće prevelikom brzinom, pokazala izvjesnu neopreznost i time doprinijela da dodje do prometne nezgode. Nadalje, svakako treba kao olakotno optuženiku uzeti u obzir i činjenicu što se, u vrijeme kada je na Republiku Hrvatsku izvršena agresija i kada se na njezinom području vodi obrambeni rat, dobrovoljno prijavio u Zbor narodne garde, te je aktivno sudjelovao na izvršavanju odredjenih zadataka (o čemu je priložio u spis odgovarajuću potvrdu).

Navedene olakotne okolnosti, u svojoj ukupnosti, takve su prirode da se radi o naročito olakotnim okolnostima i osnov su za ublažavanje kazne po čl. 42. toč. 2. KZJ, pa je optuženiku izrečena kazna zatvora ispod granice propisane zakonom, i to u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, tj. blaža od one koju mu je izrekao prvostepeni sud, pa je iz tog osnova djelomično uvažena njegova žalba.

S obzirom na okolnosti uz koje je krivično djelo učinjeno, tj. grubo kršenje prometnih propisa, a posebno da je optuženik vozilom upravljao u alkoholiziranom stanju, to mu je osnovano sud prvog stupnja izrekao mjeru sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom iz čl. 68. KZJ. Kako je trajanje te mjere od jedne godine relativno kratko, to nema osnova žalba optuženika kojom traži da se još više skrati trajanje izrečene mjere.

Temeljem čl. 387. st. 1. i čl. 384. ZKP, imajući u vidu naprijed navedene razloge, presudjeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 23. listopada 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Papeš Branka, v.r.

dr. Novoselec Petar, v.r.