Rev-353/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 353/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Gordane Gasparini, Vladimira Drakulića i Miroslave Vekić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S.A. iz L., koga zastupaju M.Z. i I.Z. -B., odvjetnici u L., protiv tuženika T.A. iz Njemačke, koga zastupa A.Z., odvjetnik iz P., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Puli od 1. lipnja 1992. br. Gž-615/92-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Labinu od 19. prosinca 1991. br. P-142/91-36, u sjednici održanoj dana 14. prosinca 1993.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženik plati 142.409 HRD zajedno s kamatama i parničnim troškom.

Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije.

Tuženik je odgovorio na reviziju poričući njezine navode i predloživši da ona kao neosnovana bude odbijena.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Nije sporno da su stranke, i to tužitelj kao izvođač i tuženik kao investitor izvršile svoje obveze iz ugovora o građenju, što su ga zaključile 16. lipnja 1987. godine tj. da je tužitelj izveo ugovorene radove, a tuženik mu ih platio.

U ovoj parnici tužitelj od tuženika traži da mu ovaj plati radove, što je on izveo na njegovoj građevini izvan ugovora, a koji je tuženik odobrio.

Također nije sporno da su stranke postigle sporazum temeljem kojega je tuženik platio tužitelju pored ugovorene i isplaćene cijene radova još i 1.800 DEM na ime dodatnih radova, nakon čega mu je ovaj izdao potvrdu o primitku tog iznosa uz izjavu da prema njemu nema bilo kakvih potraživanja.

Na temelju tih činjenica sudovi nižega stupnja su pravilno zaključili da je tuženik platio tužitelju sporazumom utvrđenu cijenu za radove koje je ovaj izveo izvan ugovora.

Ti sudovi su ocijenili prigovor tužitelja, što ga ovaj ponavlja i u reviziji da je spomenutu potvrdu potpisao uz mane volje, te taj prigovor kao neosnovan odbili navodeći za to valjane razloge koje kao takve prihvaća i ovaj sud.

Tužitelj navodima svoje revizije, u kojoj ponovno tvrdi da je spomenutu potvrdu potpisao uz mane volje, ne dovodi u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude.

Iz navedenih razloga su sudovi nižega stupnja pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 630. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske).

Stoga je reviziju kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. Zakona o parničnom postupku, koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske).

U Zagrebu, 14. prosinca 1993.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

/Štefica Klepac/