Rev-2689/2018-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2689/2018-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. P. iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku S. Š., odvjetniku u S., protiv tuženika C. d.d., S., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Lj. & V. i p. d.o.o. u S., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-383/18-2 od 17. travnja 2018., kojom su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu broj Pr-93/2017 od 27. prosinca 2017., u sjednici održanoj 19. studenoga 2019.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

I. Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-383/18-2 od 17. travnja 2018. se odbija kao neosnovana.

II. Revizija tuženika protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-383/18-2 od 17. travnja 2018. se odbacuje kao nedopuštena.

III. Tužitelju se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-383/18-2 od 17. travnja 2018. potvrđeni su presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu broj Pr-93/2017 od 27. prosinca 2017. kojima je utvrđeno da su odluka tuženika od 2. srpnja 2014. kojom je tužitelju otkazan ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja i odluka tuženika povodom zahtjeva za zaštitu prava tužitelja od 8. kolovoza 2014. nedopušteni te je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na rad na poslove strojara I, odnosno drugo odgovarajuće radno mjesto sukladno njegovoj stručnoj spremi, kao i naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade plaće u razdoblju od 7. listopada 2014. do 31. srpnja 2017. iznos 180.316,74 kn s pripadajućim zateznim kamatama te je ujedno tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos 28.406,25 kn na ime troškova postupka i određena privremena mjera nalaganjem tuženiku vratiti tužitelja na rad na poslove strojara I, odnosno drugo odgovarajuće mjesto sukladno njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima.

Protiv drugostupanjske presude i rješenja tuženik je podnio reviziju pobijajući ih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njihovo preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja odnosno zahtjeva za određivanje privremene mjere, podredno ukidanje obih nižestupanjskih odluka i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj je odgovorio na reviziju predloživši njezino odbijanje.

Revizija protiv presude nije osnovana, dok revizija protiv rješenja o privremenoj mjeri nije dopuštena.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tuženika ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Osporavajući zakonitost pobijane presude tuženik u reviziji upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka počinjenu pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom propuštajući određeno navesti o kojoj se to bitnoj povredi odredaba parničnog postupka radi, a koju nalazi u činjenici da je prvostupanjski sud propustio donijeti rješenje o zaključenju prethodnog postupka, a koje pak da je nezakonito donio taj sud tek naknadnim raspravnim rješenjem od 14. prosinca 2017., zbog čega da nije bilo mjesta odbaciti naknadno iznesen prijedlog tuženika da sud zatraži podatke je li tužitelj u razdoblju za koji potražuje naknadu plaće radio kod drugog poslodavca.

Točno je, a što je ocijenio drugostupanjski sud da nije bilo mjesta na ročištu za glavnu raspravu održanu 14. kolovoza 2017. izvršiti nadopunu zapisnika s pripremnog ročišta održanog 30. travnja 2015. donošenjem rješenja kojim se zaključuje pripremno ročište sa retroaktivnim učinkom od 30. travnja 2015., jer takvu procesnu mogućnost ZPP ne poznaje.

Iz stanja spisa predmeta razvidno je da je prvostupanjski sud, suprotno odredbi čl. 292. st. 8. ZPP-a u ovom slučaju propustio po dovršetku pripremnog ročišta održanog 30. travnja 2015. donijeti formalno rješenje kojim se zaključuje prethodni postupak, premda je taj sud tada pripremno ročište faktično zaključio te ujedno na njemu zakazao ročište za glavnu raspravu 1. srpnja 2015., nakon kojeg je održano još pet ročišta (18. rujna 2015., 29. listopada 2017., 13. lipnja 2017., 26. listopada 2017., 14. prosinca 2017.) na kojima su izvedeni dokazi predloženi po strankama te je potpuno jasno da je prethodni postupak bio zaključen po održanom pripremnom ročištu.

Nadalje iz stanja spisa razvidno je da je tužitelj zahtjev, a kojim je uz ostalo zatražio od tuženika naknadu mu plaće postavio u podnesku od 18. ožujka 2015., dakle prije održavanja pripremnog ročišta, a na kojem tuženik nije predlagao izvođenje dokaza na sada sporne okolnosti je li tužitelj u vrijeme, a za koje potražuje naknadu plaće bio zaposlen kod drugog poslodavca i ostvarivao primanja, već je takav prijedlog tuženik postavio tek u podnesku od 23. listopada 2017. Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi ocijenili da je tuženik u mogućnosti predlaganja tih dokaza prekludiran, sve u smislu odredbe čl. 299. ZPP-a.

Vezano uz revizijski prigovor tuženika da je sud sam trebao odlučiti o pribavljanju dokaza na okolnost rada tužitelja u promatranom razdoblju, treba tuženika podsjetiti da je izmjenom ZPP/03 ("Narodne novine", broj 117/03) napušteno načelo materijalne istine, a koje je zamijenjeno načelom tzv. stranačke istine (čl. 7. ZPP-a), zbog čega sud nije ovlašten po službenoj dužnosti izvoditi dokaze, a radi utvrđivanja relevantnog činjeničnog stanja, osim ako posumnja da se radi o nedopuštenim zahtjevima stranaka (čl. 7. st. 2. ZPP-a), a što ovdje međutim nije slučaj.

Stoga nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 292. ZPP-a, baš kao ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pošto pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama zbog čega je pravilnost iste moguće ispitati.

Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo. Naime obzirom na rezultate provedenog postupka i činjenična utvrđenja:

- da je tuženik odlukom od 2. srpnja 2014. tužitelju dao otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog postupanja tužitelja, stavljajući mu na teret otuđenje goriva i nezakonito raspolaganje sredstvima tuženika kao poslodavca, a sve vezano za otuđenih 91.000 litara goriva namijenjenih za rotacioni bager za koji je tužitelj bio zadužen na gradilištu M., a zbog čega

- da je tuženik protiv tužitelja podnio kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Sinju 13. lipnja 2009., zbog kaznenog djela teške krađe, a koju kaznenu prijavu - da je Općinsko državno odvjetništvo u Splitu rješenjem K-DO-2108/16 od 27. listopada 2016. odbacilo zbog nedostatka dokaza da bi tužitelj počinio kazneno djelo za koje je terećen,

- da na temelju provedenog dokaza u postupku nije dokazano da bi tužitelj bio taj koji bi otuđio gorivo namijenjeno za rad stroja za koji je on bio zadužen,

a polazeći od odredbe čl. 131. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 i 61/11 – dalje: ZR) pravilno su nižestupanjski sudovi prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja ocijenivši da tuženik, a na kome je bio teret dokaza, nije dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu tužitelju.

Prema odredbi čl. 131. st. 3. ZR u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac.

Kako na temelju rezultata provedenog postupka nije dokazano da bi tužitelj počinio povredu obveze iz radnog odnosa za koju ga je tuženik teretio i zbog koje mu je otkazao ugovor o radu, to je pravilno otkaz ugovora o radu ocijenjen nedopuštenim, a time i osnovan zahtjev tužitelja za njegovo vraćanje na rad.

Prema odredbi čl. 87. st. 3. ZR radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.

U skladu s tom odredbom, pravilno je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju utuženi iznos na ime naknade plaće za razdoblje za koje on nije radio, a zbog nedopuštenog otkaza ugovora o radu kojeg mu je tuženik dao.

Slijedom navedenog reviziju tuženika je protiv pobijane presude trebalo odbiti kao neosnovanu, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Tuženik je podnio reviziju i protiv drugostupanjskog rješenja kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje o izdanoj privremenoj mjeri. Kako se takvim rješenjem postupak pred sudom pravomoćno ne završava, to protiv istog, a u smislu odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a nije dopušteno izjavljivanje revizije, zbog čega je u tom dijelu reviziju tuženika trebalo odbaciti kao nedopuštenu, sve na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a.

Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tuženika.

Zagreb, 19. studenoga 2019.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.