Rev-552/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-552/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić, kao predsjednika vijeća, te Tome Gložinića, Damira Mratovića, mr. sc. Olge Jelčić i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. L. i M. P., oboje iz V., zastupani po punomoćniku I. J., odvjetniku iz V., protiv tuženika J. M. iz Z., i S. M.-J. iz Z., zastupane po staratelju za poseban slučaj R. M. iz Z., radi utvrđenja, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 29. svibnja 1998. godine, br. Gž-93/98., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici od 16. travnja 1997. godine, br. P-134/96., u sjednici održanoj dana 26. lipnja 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da su kupnjom 1963. godine i dosjelošću stekli vlasništvo na kat. čest. br. 250/5 oranica B. površine 700 čhv i kat. čest. br. 2057/27 oranica B. površine 100 čhv upisanih u zk.ul. br. 6141 k.o. V., te da su tuženici dužni trpjeti da tužitelji na temelju presude ishode upis nekretnina u zemljišnim knjigama na svoje ime, kao zahtjev za nadoknadu parničnog troška u iznosu od 2.962,00 kn.

Odlučujući o žalbi tuženika drugostupanjski sud je žalbu kao neosnovanu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju su izjavili tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu ukidanje pobijane presude i presude suda prvog stupnja.

Tužitelji nisu podnijeli odgovor na reviziju, niti se o reviziji izjasnio nadležni državni odvjetnik.

Revizija nije osnovana.

Sporno je jesu li tužitelji od majke tuženika kupili sporne nekretnine 1963. godine, te tuženici odobrili tu kupnju kao i slijedom toga tužitelji dosjelošću stekli sporne nekretnine posjedujući ih od kupnje, pa sve do podnošenja tužbe 1989. godine, kojom traže uknjižbu spornih nekretnina, odnosno do vremena dok se tuženici nisu usprotivili tužbi.

Nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Iako reviziju izjavljuju i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, navodeći da je čitav postupak proveden protiv svih propisa u reviziji ne navode određeno o kojim se povredama radi odnosno u čemu se povrede ogledaju.

Revizijski sud po službenoj dužnosti pazi na bitnu povredu odredaba parničnog postupka i čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP) dok je o ostalim povredama zbog kojih se može izjaviti revizija, ovlašten voditi računa samo ako revident određeno navodi u čemu se te povrede ogledaju (čl. 386. ZPP).

Kako tuženici u reviziji ne navode u čemu bi se ogledale bitne povrede odredaba parničnog postupka, to je ovaj revizijski sud po službenoj dužnosti pazio na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, te nije našao da je ta povreda učinjena.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno da su tužitelji negdje 1963. godine, od majke tuženika kupili sporne nekretnine plativši kupoprodajnu cijenu, te da se od tada nalaze u nesmetanom posjedu kao i da su se tuženici suglasili s prodajom, jer nisu polagali pravo na nekretnine sve do pokretanja ove parnice kada su se usprotivili tužbi tužitelja kojom tužitelji traže uknjižbu spornih nekretnina na svoje ime, te da su tako dosjelošću stekli vlasništvo spornih nekretnina.

Na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev (čl. 28. st. 4. tada važećeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima - “Narodne novine”, broj 53/91. – dalje: ZOVO ).

Naime, tužitelji su na temelju ugovora o kupnji spornih nekretnina sklopljenog s majkom tuženika bili u posjedu spornih nekretnina preko 20 godina, pa kako se posjed smatra poštenim dok se ne dokaže suprotno (čl. 72. st. 3. ZOVO-a), treba uzeti da su dosjelošću stekli vlasništvo spornih nekretnina.

Tuženici nisu pak dokazali da posjed tužitelja nije bio pošten, a u prilog toga da su tužitelji mogli smatrati da su nekretnine koje posjeduju njihove govori činjenica da im posjed nitko nije osporavao niti polagao pravo na sporne nekretnine sve dok nisu zatražili uknjižbu nekretnina na svoje ime.

Navodi revizije inače svode se na pobijanju utvrđeno činjeničnog stanja u svezi s prodajom i posjedom spornih nekretnina.

Revizijom se pak ne može pobijati utvrđeno činjenično stanje, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 3. ZPP).

Prema tome, nisu se ostvarili istaknuti revizijski razlozi.

Radi naprijed navedenog temeljem čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 26. lipnja 2003.

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić, v.r.