IV Kž-81/2011-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž 81/11-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Miroslava Šovanja i Zlate Lipnjak-Bosanac kao članova vijeća uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Ljevačić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osum. M. S. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 2. u svezi sa st. 1. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi oštećenika kao tužitelja TD K. d.o.o., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 5. listopada 2011. broj Kv I-274/11 (Kio-60/11), u sjednici održanoj dana 15. studenog 2011.,

r i j e š i o j e :

Odbija se žalba oštećenika kao tužitelja TD K. d.o.o. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem vijeća Županijskog suda u Rijeci, u povodu neslaganja istražnog suca, odbijen je kao neosnovan istražni zahtjev oštećenika kao tužitelja TD K. d.o.o. protiv osum. M. S., osum. T. D. i osum. V. P., zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 2. u svezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08 – dalje u tekstu: KZ).

Protiv tog rješenja žalbu je podnio oštećenik kao tužitelj TD K. d.o.o. putem punomoćnika M. P., odvjetnika iz N., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak ili da se preinači u smislu žalbenih navoda.

Žalba nije osnovana.

Protivno žalbenim navodima, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ocjenjuje ispravnim zaključak prvostupanjskog suda u pobijanom rješenju da iz podataka u spisu ne proizlazi dostatan stupanj osnovane sumnje da bi, postupajući na način opisan u istražnom zahtjevu, osum. M. S., osum. T. D. i osum. V. P. ostvarili obilježja kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ-a.

IV Kž 81/11-3

Žalitelj smatra neprihvatljivim navod pobijanog rješenja da osumnjičenici nisu ispitani zato što nisu pronađeni na novoj adresi sjedišta društva pa zaključuje da je, time što nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno što su ti razlozi nejasni, počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka. Međutim, ovaj žalbeni navod zapravo predstavlja prigovor činjenične naravi, koji također nije osnovan budući da je prvostupanjski sud ispravno utvrdio okolnosti na kojima je utemeljio svoj zaključak o nepostojanju osnovane sumnje za učin kaznenog djela koje se osumnjičenicima stavlja na teret istražnim zahtjevom, za što je dao jasne i dostatne razloge, koje u svemu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Stoga se žalitelj, zbog izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na okolnosti izložene u pobijanom rješenju.

Nije u pravu žalitelj niti kada navodi da neplaćanje avansa već na početku poslovne suradnje, a potom otezanje s plaćanjem i zatim neplaćanje preostalog iznosa duga, unatoč dobivanju kredita od banke C. d.d. u iznosu od 1.780.000,00 eura, upućuju na postojanje prijevarne namjere kod osumnjičenika. Naime, kako se ostvarenje bića kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju cijeni prema trenutku zaključenja pravnog posla, kao trenutku kada oštećenik, prethodno doveden u zabludu od strane odgovorne osobe u pravnoj osobi, koja tako postupa s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za tu ili drugu pravnu osobu, raspolaže na štetu svoje ili tuđe imovine, to je odlučno kaznenopravno razdoblje bilo postupanje osumnjičenika prilikom sklapanja ugovora o izvođenju građevinsko-obrtničkih radova s oštećenikom kao tužiteljem jer je tada ovaj potonji počeo raspolagati svojom imovinom, dok su osumnjičenici u tom trenutku trebali postupati s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za svoju pravnu osobu, za što iz podataka priležećih spisu ne proizlazi osnovana sumnja.

Naime, iz tih podataka proizlazi da je između oštećenika kao tužitelja kao izvođača i TD V.. d.o.o. (kojega su odgovorne osobe osumnjičenici) kao naručitelja sklopljen ugovor o izvođenju građevinsko-obrtničkih radova, prema kojem se izvođač obvezao izvesti, a naručitelj platiti radove izgradnje triju objekata po principu „ključ u ruke“ u ukupnom iznosu od 4.575.000,00 kn te je ugovorena isplata avansa u iznosu od 300.000,00 kn. Iz tih podataka nadalje proizlazi da su radovi u cijelosti izvedeni, da je avans plaćen, premda sa zakašnjenjem, odnosno tek nakon izgradnje prvog od triju objekata te da su potom sukcesivno uplaćivani iznosi na temelju ispostavljenih računa, dok je ostao neplaćen manji dio u iznosu od 675.524,99 kn, radi naplate kojeg iznosa je oštećenik kao tužitelj pokrenuo ovršni postupak protiv TD V.. d.o.o. i ishodio donošenje rješenja o ovrsi.

Iz opisanog tijeka poslovnog odnosa između oštećenika kao tužitelja i TD V. d.o.o. ne proizlazi da su osumnjičenici uporabili bilo kakav nenaplativi instrument osiguranja plaćanja niti da su lažno prikazali ili prešutjeli kakvu činjenicu i time oštećenika kao tužitelja doveli u zabludu ili ga održavali u zabludi s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za TD V. d.o.o. u kojem su u inkriminirano vrijeme bili odgovorne osobe, odnosno nema elemenata koji bi upućivali na dostatan stupanj osnovane sumnje da bi osumnjičenici počinili kazneno djelo iz čl. 293. st. 2. KZ-a, već se tu radi o nerazriješenom građanskopravnom odnosu.

Kada se ima u vidu cjelokupni tijek poslovne suradnje između oštećenika kao tužitelja i TD V. d.o.o., u kojem je to trgovačko društvo većim dijelom podmirilo svoje obveze, sama činjenica postojanja dugovanja inkriminiranog iznosa nije dovoljna za zaključak da su osumnjičenici u trenutku započinjanja poslovne suradnje s oštećenikom kao tužiteljem

IV Kž 81/11-3

postupali s prijevarnom namjerom. Naime, ta činjenica može biti predmetom rješavanja u građanskom, a ne u kaznenom postupku, i to stoga što, kao što je već prethodno navedeno, ne postoji relevantan stupanj osnovane sumnje o počinjenju kaznenog djela opisanog u istražnom zahtjevu.

Budući da osnovana sumnja da su osumnjičenici počinili kazneno djelo koje im se stavlja na teret istražnim zahtjevom mora proizlaziti iz dokumentacije priložene uz istražni zahtjev, a koju osnovanu sumnju oštećenik kao tužitelj nije u dostatnom stupnju dokazao, nisu ispunjene pretpostavke za provođenje istrage sukladno čl. 187. st. 1. ZKP/97.

Kako žalbenim navodima oštećenika kao tužitelja nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja niti su pobijanim rješenjem ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 398. st. 4. ZKP/97, pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju čl. 398. st. 3. ZKP/97, odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

U Zagrebu 15. studenog 2011.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Martina Ljevačić, v.r.

Damir Kos, v.r.