Supreme Court allows appeal, quashes lower rulings on dismissal legality due to lack of reasoning and passive standing issues.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court accepted the employer's appeal against a final judgment that had dismissed her claim regarding the legality of her dismissal. The lower courts erred by failing to provide reasons for their decision and incorrectly concluding the employer lacked passive standing, despite the employer having signed the termination order. Consequently, the Supreme Court quashed both lower judgments and remanded the case for a new trial to properly assess the dismissal's justification and standing.
Legislator headnote
AI generatedčl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku; čl. 106. st. 1. alineja 1. Zakona o radu: A court must accept an appeal when lower courts fail to reason their decisions on decisive facts or incorrectly determine passive standing, requiring remand for proper examination of dismissal legality.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 198/04-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. P. iz J., koju zastupa punomoćnik Z. S., odvjetnik iz B. M., protiv tuženika B. d.d. D., kojeg zastupa punomoćnik I. Z., dipl. iur., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2506/03 od 20. studenoga 2003., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Belom Manastiru poslovni broj P-747/98 9. svibnja 2003., u sjednici održanoj 14. studenoga 2007.
r i j e š i o j e:
Prihvaća se revizija tužiteljice, ukida se presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2506/03 od 20. studenoga 2003. i presuda Općinskog suda u Belom Manastiru poslovni broj P-747/98 9. svibnja 2003. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu tužiteljice od strane tuženika i poništenje odluke o prestanku radnog odnosa na određeno vrijeme od 12. svibnja 1998., za vraćanje tužiteljice na rad i uspostavu neprekinutosti radnog odnosa od 1. travnja 1998. do vraćanja na rad, za isplatu naknade plaće za vrijeme od 1. travnja 1998. do povratka na rad u iznosu od 2.500,00 kn mjesečno, te zahtjev za određivanje prestanka radnog odnosa sa 31. prosinca 1998. temeljem čl. 116. Zakona o radu, za isplatu naknade štete od 18 prosječnih plaća u visini od 45.000,00 kn, za isplatu naknade plaće za vrijeme od studenog 1997. do siječnja 1999. sa zateznim kamatama, za isplatu otpremnine u visini 10 prosječnih plaća zaposlenika u posljednja tri mjeseca u iznosu od 25.000,00 kn, kao i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova. Ujedno je tužiteljici naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 352,00 kn.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda.
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.
Revizija je osnovana.
Tužiteljica općenito navodi da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, dok su oni koji su navedeni proturječni i proizvoljni. Time ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje: ZP), koja prema ocjeni ovog suda nije učinjena. Osnovano se, međutim, u reviziji ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a zbog čega sve relevantne činjenice nisu utvrđivane.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je tužiteljica u razdoblju od 13. ožujka 1992. do 01. travnja 1997. bila zaposlena kod DP P. K. koje poduzeće se referendumom od 31. listopada 1989. organiziralo kao samostalna pravna osoba od RO P. „K.“ p.o. K. koja je bila u sastavu „B.“ P. S. D.,
- da je od 01. travnja 1997. do 08. listopada 1997. tužiteljica bila zaposlena kod tzv. „B. H.“ d.o.o. B. M.,
- da je „B.“ d.d. D. „P. „K.“ dana 12. svibnja 1998. donio Odluku broj 113/98 kojom utvrđuje da je tužiteljici prestao radni odnos na određeno vrijeme s danom 01. travnja 1998.,
- da je u povodu zahtjeva za zaštitu prava „B.“ d.d. D. - P. „P. K.“ dana 22. srpnja 1998. odlučio da se odluka o prestanku radnog odnosa na određeno vrijeme (od 12. 05. 1998.) poništava (uz obrazloženje da je izdana od nenadležnog tijela).
Polazeći od utvrđenja da je tužiteljica u vrijeme donošenja sporne odluke o prestanku radnog odnosa bila zaposlena kod „B. H.“ d.o.o. B. M. koji joj je i otkazao ugovor o radu, a koje poduzeće nije nikada ustanovljeno kao pravna osoba prema propisima Republike Hrvatske, odnosno nije bilo upisano u registar nadležnog Trgovačkog suda u Osijeku, nego je faktički djelovalo na okupiranom području koristeći protupravno oduzetu imovinu tuženika, koji je u procesu povratka iz progonstva 1997. istu vratio u svoj posjed, nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženik nije pravni slijednik tzv. „B. H.“, slijedom čega su odbili tužbeni zahtjev zbog promašene pasivne legitimacije.
Prije svega, ovaj sud je suglasan s ocjenom nižestupanjskih sudova da tuženik nije pravni slijednik tzv. „B. H.“ d.o.o. B. M., zbog čega nema pretpostavki za primjenu odredbe čl. 129. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95 i 65/95 - dalje: ZR), u smislu da bi tužiteljica kao radnica bila zaštićena u slučaju promjene osobe ili pravnog položaja poslodavca.
Međutim, činjenica nepostojanja pravnog sljedstva „B. H.“ i tuženika ne znači ujedno i nepostojanje pasivne legitimacije tuženika u ovom sporu, a kako to pogrešno smatraju nižestupanjski sudovi.
Naime, za ocjenu pasivne legitimacije tuženika u sporu u kojem je uz ostalo osporena zakonitost otkaza, odlučno je tko je donio odluku o otkazu.
Nije prihvatljiv zaključak nižestupanjskih sudova da je otkaz ugovora o radu tužiteljici dao „B. H.“, jer iz odluke o prestanku radnog odnosa tužiteljici od 12. svibnja 1998. (list 3 spisa), čija se zakonitost osporava u ovoj parnici, proizlazi da je istu (sukladno zaključku tuženika od 19. lipnja 1997. kojim se imenuju koordinatori za pogone i sektore s tim da im je zadatak obavljati kontakte, osigurati funkcioniranje i rad pogona i sektora na U. području u prijelaznom razdoblju) potpisao koordinator mr. S. K., iz čega se može zaključiti da je tu odluku donio koordinator u ime tuženika „B.“ d.d. D. (čiji se naziv i žig nalaze na istoj), pa je tuženik pasivno legitimiran u ovom sporu.
Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da tuženik nije pasivno legitimiran nižestupanjski sudovi nisu ni ispitivali je li postojao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu tužiteljice, štoviše, u situaciji kad je odluku o prestanku radnog odnosa poništio sam poslodavac (tuženik), nisu niti raspravljali o zahtjevu tužiteljice za vraćanje na rad. Valjalo je stoga temeljem čl. 395. ZPP prihvatiti reviziju tužiteljice i ukinuti nižestupanjske presude te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
U ponovnom postupku bit će potrebno ispitati je li otkaz ugovora o radu dopušten, pri čemu valja imati na umu da je u obrazloženju odluke o otkazu navedeno da je prestala potreba za radom tužiteljice iz razloga gospodarske, tehničke i organizacijske prirode, odnosno zbog potpune devastacije poduzeća i bitno smanjenog obujma proizvodnje, što upućuje na zaključak da je u pitanju redoviti poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu u smislu čl. 106. st. 1. alineja 1. ZR, pa je potrebno raspraviti jesu li te okolnosti postojale, kao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu. S obzirom na to da razlozi otkaza upućuju na to da je riječ o redovitom otkazu, tuženik treba razjasniti zbog čega je ugovor otkazan bez otkaznog roka te je li u pitanju ugovor o radu na određeno vrijeme (kako je navedeno u odluci) i ako jeste na koje je vrijeme zaključen, odnosno kada je to vrijeme isteklo.
Nadalje, valja ocijeniti i od kakvog je značenja u odnosu na zahtjev tužiteljice za vraćanje na rad okolnost da je sam tuženik povodom zahtjeva za zaštitu prava poništio odluku o prestanku radnog odnosa.
Također, bit će potrebno raspraviti i tvrdnju tužiteljice glede zabrane otkaza jer se nalazila na porodiljskom dopustu (čl. 70. st. 1. ZR), koju je iznijela još u postupku pred nižestupanjskim sudovima, a ponavlja ju i sada u reviziji.
Tek nakon toga prvostupanjski sud će biti u mogućnosti o cjelokupnom tužbenom zahtjevu tužiteljice donijeti novu, zakonitu odluku.
U Zagrebu, 14. studenoga 2007.
Predsjednik vijeća:
Petar Milas, v.r.