Legislator Case Law & Legislation
Revr-469/2011-3 AI generated

Court partially allows appeal, overturning lower rulings to dismiss employee's claim for reinstatement due to lack of suitable vacant position.

Case Number Revr-469/2011-3
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court partially accepted the employer's appeal against a lower court order reinstating an employee. While the lower courts found the dismissal unlawful, the Supreme Court determined the employer correctly acted because no suitable vacant position existed matching the employee's qualifications. Consequently, the court overturned the lower judgments to dismiss the employee's request for reinstatement and awarded the employer the litigation costs.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o radu čl. 8.; Zakon o radu čl. 116. st. 2.; Zakon o parničnom postupku čl. 395. st. 1.; Zakon o parničnom postupku čl. 393.; Zakon o parničnom postupku čl. 166. st. 2.; Zakon o parničnom postupku čl. 154. st. 3. u vezi sa čl. 155. st. 1.; If no suitable vacant position exists matching an employee's qualifications, dismissal for organizational reasons is lawful, and the employee cannot claim reinstatement.

Keywords

AI generated
dismissal for organizational reasons vacant position requirement reinstatement claim dismissal employee qualifications mismatch labor law appeal

Cited Legislation

AI generated
čl. 382. a st. 1. Zakona o parničnom postupku
Prema odredbi čl. 382. a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 12/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) koje odredbe se u ovom postupku primjenjuju na temelju odredbe čl.
čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
čl. 8. Ugovora o radu od 29. ožujka 1996.
čl. 159. Statuta
Odredbom čl. 159. Statuta tuženika-protutužitelja propisano je da u slučaju razrješenja ravnatelja sukladno čl.
čl. 395 st. 1 ZPP
Stoga su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo prihvaćajući tužbeni zahtjev, pa je preinačenjem nižestupanjskih presuda uz pravilnu primjenu materijalnog prava valjalo odbiti tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 395 st. 1 ZPP.
čl. 116. st. 1. ZR
čl. 116. st. 2. ZR
Polazeći od naprijed navedene odredbe čl. 116. st. 2. ZR sud nije utvrdio da bi otkaz ugovora o radu bio nedopušten, pa stoga nisu niti ispunjene pretpostavke za primjenu navedene odredbe.
čl. 393. ZP
Slijedom navedenog valjalo je odbiti reviziju kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZP.
čl. 166. st. 2. ZPP
čl. 154. st. 3. ZPP
čl. 155. st. 1. ZPP

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Broj: Revr 469/11-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutužene V. C. iz R., zastupane po punomoćniku D. M., odvjetniku u R., protiv tuženika-protutužitelja Pomorske škole Bakar, zastupanog po punomoćnici S. B., odvjetnici u R., radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-626/2010-2 od 3. studenoga 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. Prs-153/09-70 od 7. listopada 2009., u sjednici vijeća održanoj 16. srpnja 2013.,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se prihvaća se revizija tuženika-protutužitelja pa se presuda Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-626/2010-2 od 3. studenoga 2010. i presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. Prs-153/09-70 od 7. listopada 2009. preinačuju tako da se odbija tužbeni zahtjev radi poništenja Odluke o otkazu ugovora o radu tuženika-protutužitelja od 28. rujna 2000. i vraćanja tužiteljice-protutužene na radno mjesto koje odgovora njezinoj stručnoj spremi i radnom iskustvu kao neosnovan.

Nalaže se tužiteljici-protutuženoj naknaditi tuženiku-protutužitelju parnične troškove u iznosu 9.247,50 kn u roku od osam dana.

U ostalom dijelu revizija tuženika-protutužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom poništena je Odluka o otkazu ugovora o radu tuženika- protutužitelja od 28. rujna 2000. kao nezakonita (toč. I), naloženo je tuženiku vratiti tužiteljicu-protutuženu na radno mjesto koje odgovora njezinoj stručnoj spremi i radnom iskustvu (toč. II), odbijen je protutužbeni zahtjev radi raskida ugovora o radu s danom 25. siječnja 2002. uz obvezu tuženika-protutužitelja da tužiteljici-protutuženoj naknadi štetu u visini tri prosječne plaće (toč. III). Naloženo je tuženiku-protutužitelju da tužiteljici- protutuženoj naknadi parnične troškove u iznosu 8.456,25 kn (toč. IV).

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda (toč. I), i odbijen je zahtjev tužiteljice-protutužene za naknadu troškova žalbenog postupka (toč. II). Protiv drugostupanjske presude tuženik-protutužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev ili preinačiti i prihvatiti protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je djelomično osnovana.

Prema odredbi čl. 382. a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 12/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) koje odredbe se u ovom postupku primjenjuju na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13) u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ovoga Zakona.

Tuženik-protutužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba paničnog postupka, ali kako u reviziji nije naveo određeno razloge, to je u smislu odredbe čl. 382.a st. 1. ZPP presuda ispitana samo u odnosu na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po služenoj dužnosti. Prema ocijeni ovog suda nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.

Predmet spora je poništenje odluke tuženika-protutužitelja o otkazu ugovora o radu od 28. rujna 2000., vraćanje na rad na radno mjesto koje odgovara stručnoj spremi i radnom iskustvu tužiteljice-protutužene, te sudski raskid ugovora o radu.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica-protutužena na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 29. ožujka 1996. radila na radnom mjestu na poslovima ravnateljice s punim radnim vremenom od 42 sata,

- da je nakon provedenog natječaja Ministarstvo prosvjete i školstva rješenjem od 13. rujna 2000. ravnateljem tuženika-protutužitelja imenovalo F. B.,

- da je tuženik-protutužitelj donio odluku o otkazu ugovora o radu od 28. rujna 2000. zbog organizacijskih razloga, a tužiteljica je prije toga proglašena tehnološkim viškom,

- da je tuženik-protutužitelj donio program rada za školsku godinu 2000/2001 prema kojem nije mogao zaposliti tužiteljicu-protutuženu prema svojim organizacijskim potrebama na odgovarajuće poslove profesora fizike i matematike, kao niti preraspodjelom unutar aktiva profesora matematike i fizike jer na tom radnom mjestu bila zaposlena dva profesora na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme koji su bili obuhvaćeni godišnjim programom rada,

- da je tuženik-protutužitelj imao mogućnosti rasporediti tužiteljicu na radno mjesto stručno-pedagoškog voditelja izobrazbe odraslih, jer je na tom radnom mjestu radio zaposlenik koji nije ispunjavao propisane uvjete.

Polazeći od naprijed navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev i utvrdili da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena jer tuženik-protutužitelj nije razmotrio sve mogućnosti da tužiteljicu trajno premjesti na odgovarajuće poslove u skladu s Ugovorom o radu i čl. 159. Statuta. Isto tako nižestupanjski sudovi su odbili protutužbeni zahtjev jer razlozi koje je naveo tuženik za sudski raskid ne opravdavaju prihvaćanje protutužbenog zahtjeva.

U ovom postupku i dalje je sporno je li dopušten otkaz ugovora o radu i s tim u vezi je li osnovan zahtjev tužiteljice-protutužene za vraćanje na rad, odnosno jesu li ispunjene pretpostavke za sudski raskid ugovora o radu na zahtjev poslodavca.

Prema odredbi čl. 106. st. 1. t. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 38/95, 54/95, 65/95 - dalje: ZR) poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

Polazeći od navedene odredbe čl. 106. ZR pogrešno su nižestupanjski sudovi prihvatili tužbeni zahtjev uz ocjenu ovog suda nije prestala potreba za radom tužiteljice-protutužene zbog organizacijskih razloga pri čemu su izrazili shvaćanje da tuženik- protutužitelj nije razmotrio sve mogućnosti da tužiteljicu trajno premjesti na odgovarajuće poslove u skladu s Ugovorom o radu i čl. 159. Statuta.

Naime, tužiteljica je na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 29. ožujka 1996. bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu ravnateljice, s time da je člankom 7. Ugovora određeno da će se taj ugovor otkazati ako ravnateljica bude razriješena prije isteka vremena na koje je imenovana za ravnateljicu ili ako ne bude ponovno imenovana, a ako bude razriješena na temelju odredbe čl. 44. st. 2. t. 1. i 2. Zakona o ustanovama („Narodne novine“, broj: 76/93) ili ne bude ponovno imenovana po isteku mandata, da će se ugovor redovito

čaju redovitog

otkazati, dok je člankom 8. Ugovora o radu bilo ugovoreno da će se u slu otkaza tužiteljici ponuditi ugovor pod izmijenjenim uvjetima na drugom radnom mjestu u školi, u skladu sa zakonom, propisima donesenim temeljem zakona i općim aktom škole.

Odredbom čl. 159. Statuta tuženika-protutužitelja propisano je da u slučaju razrješenja ravnatelja sukladno čl. 158. Statuta, škola je dužna raspisati natječaj za ravnatelja u roku od 30 dana od dana imenovanja v.d. ravnatelja, a ako je razriješeni ravnatelj imenovan iz redova djelatnika škole, prestankom vršenja dužnosti ravnatelja, škola mu je dužna osigurati radno mjesto u okviru škole, prema njegovoj stručnoj spremi.

Tužiteljica-protutužena nakon provedenog natječaja nije ponovno imenovana ravnateljicom, pa je tuženik-protutužitelj donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu, jer je tužiteljica proglašena tehnološkim viškom na temelju godišnjeg plana i programa za školsku godinu 2000/2001 koji je donesen prema Pravilniku o normi neposrednog odgojno- obrazovnog rada po nastavnim predmetima i načinu utvrđivanja broja izvršitelja na odgojno obrazovnim i drugim poslovima u srednjoj školi („Narodne novine“, broj: 52/95) i prema tom godišnjem planu tuženik-protutužitelj nije mogao tužiteljicu rasporediti na odgovarajuće poslove sukladno njezinoj stručnoj spremi na poslovima profesora fizike i matematike, jer su na tim poslovima već bili raspoređeni drugi zaposlenici.

Međutim, pogrešno nižestupanjski sudovi zaključuju da je tuženik-protutužitelj mogao je tužiteljicu-protutuženu, rasporediti sukladno Pravilniku o izobrazbi odraslih („Narodne novine“, broj: 21/98) na radno mjesto stručno-pedagoškog voditelja programa, jer je na tom radnom mjestu bio zaposlen radnik koji prema utvrđenju nižestupanjskih sudova nije ispunjavao uvjete propisane Pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada škole od 16. prosinca 1997.

Prema shvaćanju revizijskog suda zbog toga što je na radnom mjestu stručno- pedagoškog voditelja programa izobrazbe odraslih radio zaposlenik koji nije imao odgovarajuću stručnu spremu, ta činjenica ne znači da je to radno mjesto bilo slobodno. S obzirom da iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da tuženik nije imao slobodno radno mjesto na koje bi rasporedio tužiteljicu prema njezinoj stručnoj spremi, a niti radno mjesto voditelja izobrazbe odraslih nije bilo slobodno i da prema tome kod tuženika- protutužitelja nije postojalo slobodno odgovarajuće radno mjesto.

Stoga je prema shvaćanju revizijskog suda tuženik-protutužitelj postupio po članku 8. Ugovora o radu od 29. ožujka 1996. i čl. 159. Statuta i razmotrio je sve mogućnosti da tužiteljicu trajno rasporedi na odgovarajuće poslove. Kako takvog radnog mjesta u tom trenutku nije bilo, pravilno je tužiteljici-protutuženoj otkazan ugovor o radu zbog organizacijskih razloga.

Stoga su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo prihvaćajući tužbeni zahtjev, pa je preinačenjem nižestupanjskih presuda uz pravilnu primjenu materijalnog prava valjalo odbiti tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 395 st. 1 ZPP.

U odnosu na odluku nižestupanjskih sudova u dijelu u kojem je odbijen protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, valjalo je odbiti reviziju zbog toga što je odbijen tužbeni zahtjev.

Naime, prema odredbi čl. 116. st. 1. ZR ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a zaposleniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev zaposlenika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše 18 prosječnih mjesečnih plaća toga zaposlenika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete zaposlenika, a stavkom 2. propisano je da odluku iz stavka 1. ovoga članka sud može donijeti i na zahtjev poslodavca ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.

Polazeći od naprijed navedene odredbe čl. 116. st. 2. ZR sud nije utvrdio da bi otkaz ugovora o radu bio nedopušten, pa stoga nisu niti ispunjene pretpostavke za primjenu navedene odredbe.

Slijedom navedenog valjalo je odbiti reviziju kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZP.

S obzirom da je preinačena odluka tako što je odbijen tužbeni zahtjev, a u odnosu na protutužbeni zahtjev radi sudskog otkaza ugovora o radu nisu nastali posebni troškovi, valjalo je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. i čl. 154. st. 3. u vezi sa čl. 155. st. 1. ZPP odlučiti o troškovima cijelog postupka i tuženiku-protutužitelju dosuditi u cijelosti parnične troškove u iznosu 9.247,50 kn koji se odnose na troškove zastupanja tuženika-protutužitelja po punomoćniku odvjetniku prema Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 11/96, 91/04, 37/05, 59/07, 148/09 i 142/12 – dalje: OT) za zastupanja na ročištima, za sastavljanje podnesaka, žalbe i revizije uvećano za iznos PDV.

U Zagrebu,16. srpnja 2013.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.