Rev-813/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 813/09-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović Ivanišević, kao predsjednice vijeća, mr. sc. Jasne Brežanski, Đure Sesse, Mirjane Magud i mr. sc. Jadranka Juga kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. Š. iz Z., zastupane po punomoćniku M. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženika J. S. i M. S., oboje iz Ž., zastupanih po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. Š. i G. Š. iz V., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-2804/06-11 od 10. ožujka 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Županji broj P-500/04-18 od 4. ožujka 2005., u sjednici vijeća održanoj dana 28. prosinca 2010.,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika se prihvaća i ukidaju se presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-2804/06-11 od 10. ožujka 2009. i presuda Općinskog suda u Županji broj P-500/04-18 od 4. ožujka 2005. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-2804/06-11 od 10. ožujka 2009. odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda Općinskog suda u Županji broj P-500/04-18 od 4. ožujka 2005. kojom je raskinut Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen dana 1. ožujka 1994. između tužiteljice kao primateljice uzdržavanja i tuženika kao davatelja uzdržavanja.

Tuženici su obvezani naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 15.800,00 kuna.

Protiv citirane drugostupanjske presude reviziju su izjavili tuženici zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Protivna strana odgovorila je na izjavljenu reviziju predlažući da se odbije kao neosnovana.

Revizija je osnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 84/08 – dalje: ZPP).

Predmetom tužbom tužiteljica je zatražila raskid Ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je kao primateljica uzdržavanja sklopila 1. ožujka 1994. sa tuženicima kao davateljima uzdržavanja, obrazlažući to time da tuženici nisu ispunjavali svoje obveze iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju niti glede ugovorene obveze održavanja stana niti glede pružanja pomoći njoj i njezinom suprugu kroz vrijeme bolesti i nemoći, kako je to također predviđeno spomenutim ugovorom.

Drugostupanjski sud smatra da su ispunjene pretpostavke za raskid ugovora u smislu odredaba ranije čl. 125. st. 3. Zakona o nasljeđivanju odnosno čl. 119. st. 3. važećeg Zakona ("Narodne novine", broj 48/03 i 163/03), obrazlažući to time da tuženici nisu ispunjavali svoje ugovorne obveze niti u svezi s održavanjem stana a da tužiteljici nisu pružili niti pomoć i njegu u bolesti, na njezin zahtjev, iako među stankama nije bila ugovorena zajednica života, ali koja se međutim ukazala kao neophodnom.

Drugostupanjski sud nadalje zaključuje da ispunjavanje ugovora na kojem ustraju tuženici upućuje na postojanje izmijenjenih okolnosti a budući da tužiteljica ne predlaže izmjenu ugovora da joj ostaje pravo na raskid ugovora u kom je smislu stoga i udovoljeno tužbenom zahtjevu.

Ovaj revizijski sud, za sada ne može prihvatiti utvrđenje i zaključak prvostupanjskog i drugostupanjskog suda da su ostvarene pretpostavke za raskid spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Među strankama je nesporno da su tim ugovorom predviđene obveze tuženika da održavaju stan (radi se o stanu u Z., … u kojem stanuje primateljica uzdržavanja sa svojim suprugom) te da pružaju pripomoć u slučaju bolesti i nemoći.

Što se tiče održavanja stana, među strankama je također nesporno da su tuženici prilikom zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju tužiteljici isplatili određeni novčani iznos (5.000,00 DEM) nedvojbeno u svrhu ispunjavanja ugovornih obveza. Nadalje je utvrđeno, a i nesporno je, da je veći dio tog iznosa tužiteljica upotrijebila za otkup stana, a preostali manji iznos za radove na održavanju stana.

Međutim, okolnost da je tužiteljica dio tog iznosa upotrijebila u druge svrhe ne može ići na štetu tuženika. Što se tiče daljnjih zahtjeva s naslova održavanja stana, za koje tužiteljica tvrdi da ih je isticala prema tuženicima (primjerice se navode uvođenje plina, zamjena vodokotlića, zamjena parketa) opravdanost takvih zahtjeva treba cijeniti sa stajališta ugovorne obveze tuženika na „održavanje“ stana, što znači da se ispunjavanje obveze tuženika ne bi moglo ocjenjivati s obzirom na zahtjeve odnosno radove koji prelaze okvire održavanja stana (a što bi se također primjerice moglo odnositi na uvođenje plina).

U okviru navedenih okolnosti, navodi tužiteljice trebali bi biti konkretizirani da bi se moglo ocijeniti da li postoji neispunjavanje ugovornih obveza na način i u opsegu koji bi predstavljali razlog za raskid ugovora.

Što se tiče ugovorne obveze tuženika na pružanje „pripomoći“ u bolesti i nemoći na strani primatelja uzdržavanja, treba istači da stranke spomenutim Ugovorom o doživotnom uzdržavanju nisu ugovorile zajednicu života. U vrijeme sklapanja ugovora bilo je poznato da davatelji uzdržavanja ne stanuju u Z. odnosno nemaju boravište u Z. što je vidljivo iz samog ugovora, a pružanje pomoći ugovorena je za slučaj bolesti i nemoći, kako je to istaknuto. Pod pojmom pružanja takve pomoći treba podrazumijevati ne samo osobno pružanje pomoći, već i pružanje pomoći putem treće osobe, a upravo su takva očekivanja bila na strani primatelja uzdržavanja, kako to izričito proizlazi iz iskaza supruga tužiteljice a s druge strane i davatelji uzdržavanja tj. tuženici upućuju i na takvo pružanje pomoći, ustrajući na daljnjem ispunjavanju ugovornih obveza.

Stoga je s tog stajališta trebalo cijeniti pretpostavke ispunjavanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, jer su sve navedene odlučne okolnosti ili već postojale u vrijeme sklapanja ugovora ili bile poznate i predvidive pa se ne bi moglo zaključivati da su nastupile takve izmijenjene okolnosti koje bi bile razlog za raskid ugovora.

U svezi s ispunjavanjem ugovorne obveze „pružanja pripomoći u slučaju bolesti i nemoći“ za ocjenu postojanja takvih okolnosti nije dovoljno općenito pozivanje na medicinsku dokumentaciju na što je upućivalo i ukidno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-813/05 od 16. ožujka 2006., doneseno u ovom predmetu, a koji propusti nisu otklonjeni niti donošenjem pobijane presude.

Slijedom svega izloženog, ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je reviziju trebalo prihvatiti i pozivom na odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti obje nižestupanjske presude i odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 28. prosinca 2010.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović Ivanišević, v. r.