I Kž-148/2010-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 148/10-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja, Melite Božičević Grbić, Damira Kosa i mr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. C. zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1., 2. i 5. Kaznenog zakona i dr. (NN 110/97 i 129/00 u daljnjem tekstu KZ), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 04. prosinca 2009. br. K 7/09, u sjednici održanoj dana 09. rujna 2010., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mirte Kuharić i branitelja optuženika, odvjetnika A. B. iz V.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. M. C. te se preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o kazni tako da se optuženiku, za kazneno djelo iz čl. 188. st. 1., 2. i 5. KZ-a, za koje je pod toč. 3. izreke prvostupanjske presude oglašen krivim, utvrđuje kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, dok mu se prihvaćaju kao utvrđene po sudu prvog stupnja utvrđene kazne i to za kazneno djelo iz čl. 218. st. 1. KZ-a (toč. 1.) kazna zatvora u trajanju od jedne godine, za kazneno djelo iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ-a (toč. 2. izreke) kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i za kazneno djelo iz čl. 173. st. 5. i 6. KZ-a (toč. 4. izreke) kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine pa se, primjenom čl. 60. st. 1. i 2. toč. c., opt. M. C. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina, u kojemu se, temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 10. travnja 2003. do 30. lipnja 2003. te od 11. studenog 2008. pa nadalje.

II. U ostalom dijelu, žalba optuženika odbija se kao neosnovana i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, pod toč. 1. izreke, oglašen je krivim opt. M. C. zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ-a za koje mu je utvrđena kazna u trajanju od 1 godine, pod toč. 2. izreke zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ-a za koje mu je

I Kž 148/10-5

utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine, pod toč. 3. izreke zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1., 2. i 5. KZ-a za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 godina te pod toč. 4. izreke zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 5. i 6. KZ-a za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 godine, pa je opt. M. C., uz primjenu odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 9 godina, uz uračunavanje vremena provedenog u pritvoru, sukladno čl. 63. st. 1. KZ-a.

Temeljem čl. 82. st. 1. i 3. KZ-a, od optuženika je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u ukupnom iznosu od 877,72 kn.

Optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka, sukladno čl. 122. st. 4. ZKP-a.

Protiv te presude žali se optuženik po dva branitelja.

Po branitelju Z. R., odvjetniku iz O., optuženik podnosi žalbu u odnosu na kazneno djelo pod toč. 2. izreke prvostupanjske presude zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u odnosu na kaznena djela pod toč. 2., 3. i 4. izreke prvostupanjske presude zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine u odluci pod toč. 2. izreke te presude, a podredno da se preinači u pogledu visine izrečenih pojedinačnih kazni te blaže jedinstvene kazne zatvora.

Po branitelju A. B., odvjetniku iz V., optuženik se žali u odnosu na kaznena djela pod toč. 3. i 4. izreke prvostupanjske presude zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Ujedno je stavljen prijedlog da se optuženik i njegov branitelj obavijeste o sjednici drugostupanjskog vijeća.

Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP-a, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje i vraćen je s prijedlogom da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, a prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi.

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočila je zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mirta Kuharić, koja je ponovila navode pismenog prijedloga, te branitelj optuženika, odvjetnik A. B., koji je ostao kod navoda podnesene žalbe. Budući da se optuženik nalazi u pritvoru, a ima branitelja, to je vijeće ocijenilo da njegova nazočnost sjednici nije svrsishodna, sukladno čl. 374. st. 2. ZKP-a.

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

Uvodno treba reći da je ovo treća osuđujuća presuda protiv optuženika, time što je presuda Županijskog suda u Vukovaru br. K 24/02 od 25. travnja 2003. ukinuta od strane ovog Vrhovnog suda rješenjem br. I Kž 612/03 od 08. prosinca 2004. zbog nepravilnog sastava sudskog vijeća, dok je presuda Županijskog suda u Vukovaru br. K 35/03 od 04.

I Kž 148/10-5

prosinca 2007., koja je donesena u odsutnosti optuženika, ukinuta rješenjem ovog Vrhovnog suda br. I KŽ 386/08 od 22. siječnja 2009. zbog naknadno stečene mogućnosti da se optuženiku sudi u njegovoj nazočnosti.

U odnosu na kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ-a pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude, žalba nije podnesena pa je nastupila tzv. relativna pravomoćnost. U odnosu na kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ-a (toč. 2. izreke), žalitelj neosnovano tvrdi da je zapisnik o prepoznavanju optuženika po svjedoku A. D., nezakonit dokaz u smislu čl. 9. st. 2. ZKP-a.

Po ocjeni ovog Vrhovnog suda, prvostupanjski je sud osnovano odbio izdvojiti citirani dokaz i za to je dao valjane razloge. Prepoznavanje je provedeno prije pokretanja istrage, kao hitna istražna radnja u smislu čl. 184. st. 1. ZKP-a, radi utvrđivanja identiteta počinitelja, što je u svemu zakonit postupak redarstvenih vlasti. Okolnost što spisu ne prileži zajednička snimka svih pokazanih osoba, kako to nalaže odredba čl. 243. a. st. 3. ZKP-a, ne čini taj dokaz nezakonitim, poglavito jer iz zapisnika o prepoznavanju i iskaza svjedoka A. D. jasno proizlazi da je optuženik pokazan zajedno s još pet svjedoku nepoznatih osoba, što je sukladno čl. 243. a. i 243. b. ZKP-a. Ostali prigovori vezano za tvrdnju o navođenju svjedoka od strane policijskih djelatnika, kao i odabir osoba koje su pokazane zajedno s optuženikom, ne čine dokaz nezakonitim, već se, eventualno, procjenjuju s aspekta vjerodostojnosti obavljenog prepoznavanja.

Stoga nije počinjena istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP-a.

Žalitelj, ustvari, pobija činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda smatrajući da je poricanje optuženika trebalo prihvatiti, jer je potvrđeno iskazima svjedoka alibija.

Nasuprot tome, prvostupanjski sud s pravom poklanja vjeru iskazu svjedoka A. D. koji je sukladan rezultatima provedenog prepoznavanja. Svjedokinja je, kao prodavačica u samoposluzi „S.“, očevidac događaja i kao takva najvrijedniji izvor saznanja o činjenicama. Prvostupanjski joj sud s pravom vjeruje, jer je svjedokinja, prije prepoznavanja, detaljno opisala fizički izgled počinitelja kaznenog djela te ga sa sigurnošću prepoznala u osobi optuženika. Svjedokinja je navela posebne znakove i to karakterističnu gornju usnicu te zaobljeni oblik noktiju desne ruke, a omogućeno joj je i prepoznavanje po glasu. U tom kontekstu, sve da je djelatnik policije D. J. i rekao svjedokinji da dobro pogleda osobu pod brojem 3 (optuženik), to ne bi imalo značaj zlonamjernog navođenja, jer je svjedokinja već prethodno, kako kaže, sama obratila pažnju na tu osobu i tražila da se ista približi ogledalu kako bi je bolje vidjela. Budući da je svjedok A. D. dosljedno ostala pri tvrdnji da je upravo optuženik kritičnog dana počinio kazneno djelo razbojništva uz uporabu noža, a nema razloga optuženika lažno teretiti, to je prvostupanjski sud, s obzirom na stupanj uvjerljivosti njezinog iskaza i sigurnost s kojom ga je prepoznala ubrzo nakon počinjenog djela, s pravom prihvatio njezin iskaz kao vjerodostojan.

Što se tiče svjedoka alibija, koje žalba ističe, treba reći da svjedok M. S., ispitan ubrzo nakon događaja (…) nije potvrdio navode obrane optuženika, dok su svjedoci K. Š. i J. B. ispitani tek protekom šest godina, pri čemu ovog potonjeg svjedoka optuženik do tada nije

I Kž 148/10-5

spominjao u svojim obranama. Zbog toga, imajući u vidu da se radi o osobama koje su u prijateljskim odnosima s optuženikom te cijeneći dulji protek vremena od događaja, prvostupanjski sud s pravom zaključuje da iskazi ovih svjedoka nisu vjerodostojni u mjeri da bi obezvrijedili terećenje svjedoka A. D.

Konačno, činjenično stanje nije ostalo niti nepotpuno utvrđenim time što je sud odbio izvršiti uvid u predmete oduzete kod pretrage stana optuženika i svjedoka J. B., jer značaj tih predmeta za ovaj postupak nije relevantan, niti žalba dokazuje suprotno.

Stoga je optuženik osnovano oglašen krivim za kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ-a.

Vezano za učin kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1., 2. i 5. KZ-a na štetu tada mlt. K. Č. (toč. 3. izreke), žalitelj nalazi počinjenom bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a tako što parafrazira zakonski tekst uz zaključak da je presuda „ostala nedorečena i proturječna sama sebi“.

Nasuprot tome, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude dao jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama te nije zamijećena znatna proturječnost između razloga presude i sadržaja dokaza izvedenih u postupku. Činjenica što je prvostupanjski sud odbio provesti „vještačenje vjerodostojnosti iskaza mlt. K. Č.“, za što je u presudi naveo prihvatljive razloge, ne predstavlja ovaj žalbeni osnov, već, eventualno, žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Također, ovdje treba reći da su promašeni prigovori žalbe o tendencioznoj interpretaciji obrane optuženika u obrazloženju presude, jer su optuženik i svjedok I. P. u svojim iskazima sami objasnili termine „trava“ i „popušiti“, osim toga radi se o uobičajenim izričajima u svakodnevnom govoru tako da nikakve dvojbe o značenju tih izraza nema.

Pobijajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda žalitelj ponavlja da je oštećenica dragovoljno, tj. bez ikakve prisile, kritične prilike izvršila „felatio“ njemu i svjedoku, I. P., pri čemu joj nitko nije prijetio, a ponajmanje metalnom šipkom kakva na licu mjesta nije nađena. Budući da je oštećenica višekratno mijenjala svoj iskaz te je inače osoba sklona uživanju opojne droge, žalitelj smatra nužnim provođenje psihijatrijskog vještačenja oštećenice radi ocjene vjerodostojnosti njezinog iskaza. Kako svjedok I. O., koji ju je vidio neposredno nakon događaja, nije uočio da bi oštećenica bila uplakana ili slično, smatra se da u postupku nema sigurnih dokaza o učinu terećenog kaznenog djela te da optuženika, primjenom načela „in dubio pro reo“, treba osloboditi od optužbe.

Nasuprot tome, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud, u zakonitom provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da je optuženik kriv za počinjeno kazneno djelo jer je kritične prilike nad maloljetnom oštećenicom izvršeno više nasilnih spolnih radnji izjednačenih sa spolnim odnošajem od strane više počinitelja.

Iako je ošt. K. Č. tijekom postupka, doista, mijenjala svoj iskaz, ona je za to dala uvjerljive razloge vezano za ozbiljne prijetnje upućene od strane optuženika, a što potvrđuje i svjedok Lj. R.. Oštećenica je u vrijeme događaja imala … godina, a kasnije tijekom

I Kž 148/10-5

iskazivanja bila je punoljetna (danas ima … godina), pa se ne radi o mlađoj osobi za ocjenu čijeg iskaza bi bila neophodna stručna pomoć. Okolnost što je oštećenici kasnije trebala psihijatrijska pomoć, dijelom je posljedica i traumatičnog doživljaja za kojeg optuženik ovdje odgovara, jer iz liječničke dokumentacije na dan događaja (...), proizlazi da je oštećenica hospitalizirana u Općoj bolnici u V. zbog slike akutne reakcije na stres s disocijalnim elementima. Ovakvo psihičko stanje neposredno nakon događaja jasno pokazuje da je oštećenica bila snažno traumatizirana postupkom optuženika, što ne bi bio slučaj da se radilo o dragovoljnom obavljanju sa spolnim odnošajem izjednačenih spolnih radnji. Kada se pri tome cijeni da je iskaz oštećenice potvrđen iskazom svjedoka S. O., koju je oštećenica odmah po događaju molila da obavijesti policiju „jer je silovana“, te da se i svjedoku u Lj. R. povjerila da su je silovali optuženik i svjedok I. P., tada doista nikakve dvojbe nema da je terećenje oštećenice iz istrage i s glavne rasprave (list 507. spisa) u svemu istinito i pouzdano. Konačno, kod tog terećenja oštećenica je ostala i prilikom posljednjeg ispitivanja na glavnoj raspravi.

Slijedom toga, a budući je samo sud ovlašten cijeniti istinitost i uvjerljivost svjedočkog iskaza, nikakve potrebe za provođenjem psihijatrijskog vještačenja oštećenice nema, pogotovo ne na okolnost vjerodostojnosti njezinog iskaza. Pri tome, nije nevažno reći da je ovaj dokazni prijedlog stavljen tek u trećem, ponovljenom suđenju i to nakon što je oštećenica izmijenila svoj iskaz i teretila optuženika. Nasuprot tome, u prethodnom postupku (glavna rasprava od 13. ožujka 2003.), obrana se izričito protivila vještačenju oštećenice, u situaciji kada ona nije teretila optuženika.

Činjenica što svjedok I. O. nije uočio zaplakanost oštećenice, ne umanjuje vjerodostojnost njezinog iskaza budući da je svjedok S. O., supruga tog svjedoka, potvrdila da je oštećenica bila uplakana, tresla se te ispod jakne nije imala nikakve odjeće, što je posve sukladno opisu same oštećenice.

Sa druge strane, obrana optuženika i iskaz svjedoka I. P. obiluju proturječnostima, što dodatno ukazuje da njihova teza o dobrovoljnosti spolne radnje nije istinita. Iako oni suglasno tvrde da ih je oštećenica dragovoljno oralno zadovoljila („popušila“), bitno se razilaze u opisu njezinog maltretiranja nakon toga, pri čemu jedan drugome pripisuju da je šamarao oštećenicu, udarao je nogom u stražnjicu, vrijeđao ju, tražio da se skine i trlja spolovilo drvenim štapom, da radi sklekove, penje se po zidu i tome slično. Stoga, a budući i sam optuženik priznaje da je bacio majicu oštećenice kroz prozor te upaljačem spalio njezin grudnjak (što odgovara tragovima utvrđenim zapisnikom o očevidu), niti za ovaj Vrhovni sud nikakve sumnje nema da optuženik i svjedok I. P. svojim iskazima samo pokušavaju umanjiti vlastiti doprinos fizičkom i psihičkom maltretiranju oštećenice, a optuženik i izbjeći svoju kaznenu odgovornost.

Okolnost da očevidom na licu mjesta nije nađena metalna šipka kojom je optuženik prijetio oštećenici, još ne znači da takva šipka nije postojala, kako oštećenica tvrdi. Međutim, sve da se i radilo o prijetnji drvenim štapom duljine 41 cm i širine 2,5 cm, kakav je očevidom enice, jer je za postojanje predmetnog pronađen, to ne bi dovodilo u sumnju iskaz ošteć

kaznenog djela dovoljno da je oštećenica zbog straha od fizičkog napada bila prisiljena na nešto što ne želi, a sigurno je da metalna šipka pa i opisani drveni štap, takvoj prijetnji mogu poslužiti.

I Kž 148/10-5

Konačno, neosnovano žalitelj pobija utvrđeno činjenično stanje u odnosu na kazneno djelo iz čl. 173. st. 5. i 6. KZ-a (toč. 4. izreke).

Iako se optuženik tijekom postupka nije tako branio, sada u žalbi tvrdi da, prema rezultatima toksihološkog vještačenja i iskazu svjedoka I. P., nije utvrđeno da bi materija koju je kritične prilike smotao u „joint“ sadržavala upravo opojnu drogu marihuanu.

Nasuprot tome, utvrđenja prvostupanjskog suda u tom dijelu su pravilna i potpuna. Iskazu svjedoka I. P. s glavne rasprave, kada tvrdi da se radilo o biljnoj materiji – origanu, ne treba pokloniti vjeru budući je isti svjedok tijekom istrage tvrdio da je sačinjeni „joint“ bio pravi tj. da je u svom sastavu imao opojnu drogu marihuanu i origano. Toksikološko vještačenje sumnjive materije nije provedeno, budući da su vještaku dostavljeni samo biološki uzorci krvi i mokraće izuzeti od optuženika i svjedoka I. P., a iz nalaza i mišljenja proizlazi da su obojica prethodno konzumirali hašiš ili marihuanu.

Budući da niti svjedok K. Č. ne osporava da bi se radilo o opojnoj drogi marihuani, to imajući u vidu način obrane optuženika tijekom postupka kada priznaje da je nabavio, pripravio i zajednički dao na uživanje opojnu drogu marihuanu dvjema maloljetnim osobama, to nikakve dvojbe nema da je počinio kazneno djelo iz izreke prvostupanjske presude.

Stoga se promašeno u žalbi tvrdi da se ovdje ne radi o kaznenom djelu zbog čega bi optuženika trebalo osloboditi od optužbe temeljem čl. 354. toč. 1. ZKP-a.

Nasuprot tome, u pravu je optuženik da mu je pobijanom presudom utvrđena prestroga kazna za učin kaznenog djela iz čl. 188. st. 1., 2. i 5. KZ-a, a time je i jedinstvena kazna prestrogo odmjerena.

Naime, optuženik je u vrijeme događaja bio mlađi punoljetnik, do tada neosuđivan, pa kada se cijeni njegovo obiteljsko stanje u vrijeme presuđenja, kao i činjenica da je ošt. K. Č. tijekom glavne rasprave više puta ponovila „da mu sve oprašta“, tada je za to kazneno djelo bilo dovoljno utvrditi kaznu zatvora u trajanju od pet godina, na način učinjen u izreci ove presude.

S tim u vezi, imajući u vidu i sve okolnosti koje je cijenio prvostupanjski sud, trebalo je optuženiku, uz prihvaćanje utvrđenih kazni zatvora za kaznena djela pod toč. 1., 2. i 4. izreke te presude, izreći jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. Naime, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da će se i tako odmjerenom sankcijom izraziti odgovarajući prijekor društva prema takvim i sličnim kaznenim djelima, a ujedno će ta kazna ostvariti ciljeve specijalne i generalne prevencije u smislu čl. 50. KZ-a.

Oduzeta imovinska korist u ukupnom iznosu od 877,72 kune u svemu je sukladna odredbi čl. 82. st. 1. i 3. KZ-a, jer nitko ne može sadržati imovinsku korist pribavljenu počinjenjem kaznenog djela.

Kako su time navodi žalbe optuženika djelomično osnovani, dok ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede na koje ovaj Vrhovni sud, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP-a, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 390 i čl. 387. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

I Kž 148/10-5

U Zagrebu, 09. rujna 2010.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Zlata Lipnjak Bosanac, v.r.