Kžm-31/2013-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 31/12-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. sc. Marijana Svedrovića, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća, i višeg sudskog savjetnika Nikše Stolića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. N., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. Kaznenog zakona (NN 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – u daljnjem tekstu: KZ/97) odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj KMP-12/11 od 23. svibnja 2012., u sjednici održanoj dana 27. lipnja 2013. godine, u nazočnosti branitelja optuženika, odvjetnika Z. V. iz Z.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, temeljem čl. 354. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku (NN 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 i 115/06 – u daljnjem tekstu: ZKP/97), oslobođen je od optužbe opt. M. N. da bi počinio kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ/97, činjenično i pravno opisano u izreci te presude.

Optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka koji su pali na teret proračuna.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred izmijenjeno sudsko vijeće.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po svom branitelju Z. V., odvjetniku iz Z., u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi. Ujedno je stavljen prijedlog da se branitelj optuženika izvijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP/97, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočio je branitelj optuženika, odvjetnik Z.

V., koji je ostao kod navoda podnesenog odgovora na žalbu, dok zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, iako uredno obaviješten, nije pristupio pa je sjednica održana u njegovoj nenazočnosti, sukladno čl. 374. st. 4. ZKP/97.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Suprotno tvrdnji žalbe, činjenično stanje nije ostalo nepotpuno niti pogrešno utvrđenim te je, i po ocjeni ovog Vrhovnog suda, oslobađajuća presuda protiv optuženika u svemu zakonita i pravilna.

Naime, državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio iskaz ošt. T. S. pa kako je njezino svjedočenje dijelom potvrđeno iskazima svjedoka T. P. i U. Š., te iskazima njezinih roditelja i sestre, to je u nedostatku motiva oštećenice za lažno terećenje optuženika trebalo njezin iskaz ocijeniti vjerodostojnim.

Međutim, iako oštećenica tvrdi da ju je optuženik silovao na način opisan u izreci prvostupanjske presude, sud prvog stupnja s pravom uočava da njezin iskaz nije dosljedan niti konzistentan u opisivanju brojnih drugih detalja, a dijelom je proturječan i sa iskazima saslušanih svjedoka, kojima sud prvog stupnja s pravom vjeruje. Naime, u situaciji kada nema očevidaca kritičnog događaja niti postoje bilo kakvi materijalni tragovi o učinu kaznenog djela, a optuženik dosljedno tvrdi da je spolni odnošaj bio obostrano dragovoljan, terećenje oštećenice doista treba podvrgnuti kritičkoj analizi te ga usporediti s drugim provedenim dokazima, kao kontrolnim činjenicama koje mogu pomoći pri ocjeni vjerodostojnosti njezinog iskaza.

S tim u vezi, odlučno je reći da oštećenica u istrazi i na glavnoj raspravi različito opisuje tko je inicirao da se ona i optuženik odvoje od ostatka društva, o čemu su tijekom šetnje razgovarali, a posebno je njezin iskaz proturječan u pitanju kakav je bio njezin odnos s optuženikom prije kritičnog događaja o čemu svjedoči ispis stranice s optuženikovog profila na Facebooku. Također, oštećenica je mijenjala svoj iskaz i u odnosu na činjenicu da je za vrijeme ljubavne veze sa svjedokom M. P. održavala veze i s drugim dečkima. Upozorena na nedosljednosti i proturječja, oštećenica je na glavnoj raspravi davala nesigurna objašnjenja, ponovno mijenjala svoj iskaz, a naročito kada su joj predočeni dijelovi iskaza svjedoka M. P. te D. O., kao i već spomenut ispis sa optuženikovog profila na Facebooku.

Iako državni odvjetnik u žalbi ukazuje da se radi o nebitnim odstupanjima koja se mogu pripisati alkoholiziranosti oštećenice u vrijeme događaja te prirodnom procesu zaboravljanja, treba reći da u konkretnoj situaciji, kada je terećenje oštećenice jedini neposredni dokaz o nasilnom spolnom odnošaju, takva proturječja zaslužuju posebnu pažnju pri utvrđivanju relevantnog činjeničnog stanja, kako pravilno uočava i sud prvog stupnja. Ovo posebno i zato jer su optuženik i oštećenica inače u odnosu prijateljstva, kakvo je vidljivo iz razmijenjenih poruka te su, prema tvrdnji optuženika, već ranije održavali dragovoljno spolne odnose.

S druge strane, prvostupanjski sud s pravom ocjenjuje da primjena sile od strane optuženika, onako kako ju opisuje oštećenica, nije životno uvjerljiva. Naime, oštećenica tvrdi da joj je optuženik s leđa držao za bokove i istovremeno sa sebe i nje skinuo donje dijelove odjeće, a ona se nije mogla otrgnuti iako se nalazila u slobodnom prostoru. Usprkos verbalnom protivljenju, optuženik joj je ukrućeno spolovilo otraga ugurao u anus, a potom i u vaginu. Međutim, ginekološkim pregledom oštećenice koji je obavljen u okviru dva dana od događaja, kod nje nisu nađene nikakve ozljede u genitalnom predjelu pa niti u regiji anusa, što bi bilo za očekivati ako se cijeni da je svjedoku T. P. i M. P. rekla da ju je optuženik silovao u anus zbog čega su tragovi krvi ostali na njezinim gaćicama. Međutim, majka oštećenice J. S., koja je oprala gaćice oštećenice, ne spominje da bi iste bile krvave.

Slijedom toga, a budući da i optuženik poriče da bi kritične prilike, osim dragovoljnog vaginalnog odnosa, sa oštećenicom imao i analni odnos, očito je ovaj dio terećenja oštećenice u suprotnosti s drugim provedenim dokazima.

U žalbi isticani iskazi roditelja i sestre oštećenice nemaju potreban značaj s obzirom da ovi svjedoci prepričavaju ono što su čuli od oštećenice protekom jednog, odnosno dva dana od događaja. Pri tome, nije nevažno reći da se oštećenica, prema iskazu njezinog tadašnjeg dečka M. P., protivila tome da on pozove djelatnike policije, a isti su obaviješteni tek na inicijativu oca oštećenice, svjedoka D. S. čemu se optuženik, koji je tada bio nazočan u stanu oštećenice, nije protivio, dapače, majka oštećenice iskazuje da je i optuženik „želio da se to riješi“.

Slijedom navedenog te imajući u vidu da se optuženik dosljedno brani iako je u postupku ispitan u četiri navrata (a ne samo jednom kako pogrešno tvrdi žalba), dok se oštećenici, iz naprijed navedenih razloga, ne može sa sigurnošću pokloniti vjera, to je prvostupanjski sud, kada je ostao u dvojbi glede počinjenja predmetnog kaznenog djela, osnovano primijenio načelo „in dubio pro reo“ i optuženika oslobodio od optužbe.

Budući da državni odvjetnik navodima svoje žalbe nije s uspjehom doveo u sumnju pravilnost utvrđenih činjenica niti se u žalbi predlaže izvođenje novih dokaza, dok ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede na koje ovaj Vrhovni sud, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP/97, pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu državnog odvjetnika trebalo odbiti i temeljem čl. 387. ZKP/97 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 27. lipnja 2013.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Nikša Stolić, v.r.

mr. sc. Marijan Svedrović, v.r.