Croatian Supreme Court dismisses appeals in robbery case, upholding conviction and sentence as legally sound.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appeal by defendant M.K. as unfounded and upheld the first-instance conviction for robbery, while rejecting M.U.'s appeal as inadmissible. The court found that the factual circumstances, including the coordination of actions and prior agreement between defendants, were correctly established by the lower court. Consequently, the court confirmed the conditional sentence and ruled that no procedural violations occurred requiring intervention.
Legislator headnote
AI generatedčl. 122. st. 1. i 4. ZKP; čl. 379. st. 1. ZKP: The Supreme Court may reject appeals as inadmissible or unfounded when the lower court correctly established facts and applied the law, ensuring the sentence is proportionate to the crime and mitigating circumstances.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 1081/04-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Hajrije Novoselec i Ante Potrebice, kao članova vijeća i sudske savjetnice Anamarije Pavičić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. G. P. i dr., zbog kaznenog djela otmice, iz čl. 125. st. 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama opt. M. K. i M. U., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj K-36/00 od 26. svibnja 2004. godine, u sjednici vijeća održanoj 31. siječnja 2006. godine u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića,
p r e s u d i o i r i j e š i o j e :
I. Odbija se žalba opt. M. K. kao neosnovana i u dijelu u kojem je taj optuženik proglašen krivim potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.
II. Odbacuje se žalba opt. M. U. kao nedopuštena.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijski je sud u Zagrebu proglasio krivom G. P., zbog pomaganja u izvršenju kaznenog djela otmice, iz čl. 125. st. 2. Kaznenog zakona (KZ) u svezi s čl. 38. st. 1. KZ-a, a D. P., M. K. i M. U., zbog kaznenog djela otmice iz čl. 125. st. 2. KZ-a. G. P. sud je, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, na koju je, temeljem čl. 67. st. 2. i 3. KZ-a primijenio uvjetnu osudu tako da joj je izvršenje kazne odgodio na vrijeme od dvije godine, dok je D. P., M. K. i M. U., uz primjenu propisa o ublažavanju kazne izrekao kazne zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci, na koje je, temeljem čl. 67. st. 2. i 3. KZ-a primijenio uvjetne osude tako da je svoj trojici optuženika izvršenje izrečenih kazni odgodio na vrijeme od tri godine, pod uvjetom da u tom roku ne počine novo kazneno djelo.
I Kž 1081/04-5
Temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u daljnjem tekstu ZKP) sud je optuženike G. i D. P. te M. U. obavezao da naknade troškove kaznenog postupka i to svaki po 1.500,00 kn na ime paušala, a M. K. temeljem čl. 122. st. 4. ZKP-a oslobodio je u cijelosti obaveze naknade troškova kaznenog postupka.
Protiv ove presude podnijeli su žalbe optuženici M. K. i M. U.
M. K. podnio je žalbu putem svoga branitelja M. P., odvjetnika iz Z., ne navodeći žalbene osnove, ali iz sadržaja žalbe proizlazi da presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se presuda preinači na način da ga sud oslobodi optužbe.
M. U. podnio je žalbu putem svoga branitelja Z. G., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se optužba odbije zbog nastupanja apsolutne zastare.
Ovaj je žalitelj podneskom od 14. veljače 2005. godine odustao od žalbe.
Odgovori na žalbe optuženika nisu podneseni.
Prije održavanja sjednice vijeća, u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen na dužno razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovan Šantek predložio je da se žalbe obojice optuženika odbiju kao neosnovane.
Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petar Pulišelić, koji je bio nazočan sjednici vijeća, predložio je da se žalba opt. M. K. odbije kao neosnovana, a da se žalba opt. M. U. odbaci kao nedopuštena.
Žalba opt. M. U. je nedopuštena, dok je žalba opt. M. K. neosnovana.
S obzirom da je opt. M. U. odustao od žalbe ta je žalba, u skladu s odredbom čl. 386. ZKP-a, postala nedopuštenom, radi čega ju je valjalo odbaciti, te je riješeno kao pod toč. II. izreke ove presude.
Nije u pravu opt. M. K. kada tvrdi da se pobijana presuda u dijelu u kojem je on proglašen krivim temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
Žalitelj prvenstveno prigovara ocjeni dokaza suda prvog stupnja jer nije prihvatio iskaze svjedoka S. B. i M. Z., koji potvrđuju obranu žalitelja i ostalih optuženika da nikakva sila nije primijenjena prema oštećeniku Ž. Č. kada su se nalazili pred bistroom "22", već da je on dragovoljno ušao u vozilo žalitelja, a smatra da je "upitna i činjenica primjene sile u stanu G. P. Osim toga tvrdi se da nema nikakvih dokaza o tome da je postojao prethodni dogovor između žalitelja i ostalih suoptuženika, već da su "sve radnje nastale ad hoc" pri tom misli na radnje koje su opisane u izreci presude.
I Kž 1081/04-5
Ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja temeljito proveo sve dokaze, pažljivo ih i s potrebnom kritičnošću ocjenjivao svakog za sebe i u međusobnoj povezanosti i osnovano zaključio da je žalitelj, zajedno s ostalim supočiniteljima, počinio kazneno djelo otmice iz čl. 125. st. 2. KZ-a, o čemu je u presudi naveo jasne i logične razloge, koje u cijelosti prihvaća ovaj sud.
Ocjenjujući, s jedne strane, obrane svih optuženika, dakle i žalitelja, koji su poricali da bi počinili djelo i tvrdili da nikakvu silu nisu primijenili prema oštećeniku, a s druge strane iskaz Ž. Č. koji je opisao događaj upravo na način kao što to proizlazi iz činjeničnog opisa izreke pobijane presude, osnovano je sud pošao od materijalnih dokaza, koji tijekom postupka nitko nije dovodio u sumnju, a to su podaci iz Biltena broj 29 operativnog dežurstva Uprave Vojne policije Ministarstva obrane. Iz tog dokumenta proizlazi da je Vojna policija 9. 5. 1993. godine u 19,40 sati obaviještena da je otet časnik HV-a, pukovnik Ž. Č. iz bistroa "22", nakon čega je uslijedila intervencija te policije.
Iz iskaza svjedokinje J. Č., supruge oštećenika, proizlazi da je došlo do intervencije policije i to i vojne i redovne, nakon što je policija saznala da je oštećenik otet, a o tome govori i svjedok I. J. koji je kritičnog dana bio voditelj operativnog dežurstva Uprave Vojne policije.
Konačno, kada se tome doda da iz obrane optuženika D. P. i M. U. proizlazi da se oštećenik, tijekom boravka u kući opt. G. P., rasplakao, osnovano sud zaključuje da je iskaz oštećenika potpuno prihvatljiv jer je potvrđen naprijed navedenim dokazima i utvrđuje da su ga optuženici D. P., M. K. i M. U. protivno njegovoj volji ugurali u vozilo žalitelja i odvezli u kuću opt. G. P., te ga držali do kasno u noć, za koje su mu vrijeme prijetili oružjem, fizički ga napadali, tako da ga je i žalitelj jednom ošamario, a sve u cilju da ga prisile da opt. G. P. preda 10.000,00 DEM.
Da su se optuženici, pa i žalitelj, ponašali prema oštećeniku na način kako je žalitelj tvrdio u svojoj obrani, a kod toga ostaje i u žalbi, ne bi bilo razloga da oštećenik reagira na način kako to opisuju D. P. i M. U., da se rasplače. Očigledno je takva reakcija uzrokovana velikom napetošću i strahom koji su uzrokovani postupkom žalitelja i ostalih suoptuženika. Dakle, ne radi se o situaciji "koja bi mogla izgledati kao otmica", kao što se tvrdi u žalbi, već se radi upravo o otmici, kao što je pravilno utvrdio sud prvog stupnja.
Iako su svjedoci, koje žalitelj imenuje u žalbi, iskazali da je oštećenik dobrovoljno i sam ušao u vozilo žalitelja, osnovano sud te iskaze nije prihvatio ocjenjujući da oni, zbog dugogodišnjih prijateljskih odnosa i to svjedok M. Z. sa žaliteljem i opt. U., a M. K. sa opt. G. P., nisu objektivno iskazivali, već s ciljem da olakšaju procesni položaj svojim prijateljima. To pogotovo vrijedi za iskaz svjedoka K. koji je tvrdio da je do sukoba između oštećenika i opt. D. P., tijekom kojeg je oštećenik navodno upotrijebio pištolj, došlo kada su se u ugostiteljskom objektu već nalazili žalitelj i opt. U. Iz svih ostalih provedenih dokaza proizlazi da su ova dvojica optuženika došli nakon sukoba i da im je opt. G. P. pričala o tome što se prethodno desilo o čemu izričito govori i žalitelj.
Ne može se prihvatiti ni tvrdnja žalitelja da je sud pogrešno utvrdio da su se optuženici prethodno dogovorili kako će postupati.
I Kž 1081/04-5
Da nije bilo prethodnog dogovora, kako bi se žalitelj odlučio voziti oštećenika u kuću opt. G. P., dok su istovremeno opt. G. i D. P. krenuli svojim vozilom u drugom pravcu vozeći nekog svog prijatelja kući, pa su tek nakon toga došli u kuću G. P. Nesporno je, osim toga, da je žalitelj, prije nego što je došao u bistro "22", telefonski razgovarao sa opt. D. P. i da je zajedno s opt. U. došao pred taj bistro vrlo brzo, te da su odmah nakon njegovog dolaska oštećenika ugurali u automobil.
Osnovano sud iz svih tih okolnosti zaključuje da su aktivnosti žalitelja i ostalih optuženika bile koordinirane, što nepobitno upućuje na zaključak da im je prethodio dogovor. Ovaj sud, stoga, smatra da je činjenično stanje, na kojemu se temelji odluka o odgovornosti žalitelja, pravilno utvrđeno i da je sud pravilno primijenio zakon kada je radnje, zbog kojih je žalitelja proglasio krivim pravno označio kao kazneno djelo iz čl. 125. st. 2. KZ- a.
Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP-a ovaj je sud utvrdio da na štetu žalitelja nije povrijeđen zakon ni u drugim elementima propisanim u čl. 368. ZKP-a.
Kako žalba optuženika uložena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja prema odredbi čl. 382. ZKP-a sadrži i žalbu zbog odluke suda o kazni ovaj je sud i u tom dijelu ispitao pobijanu presudu te je ocijenio da uvjetna osuda kojom je optuženiku izrečena kazna zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci, pri čemu je sud primijenio propise o ublažavanju kazne, a čije je izvršenje odgođeno na rok od tri godine, ni po izrečenoj kazni, a ni po roku kušnje nije prestroga, već je u cijelosti primjerena stupnju optuženikove krivnje i težini kaznenog djela koje je počinio i da su kroz takvu sankciju došle do izražaja u potrebnoj mjeri sve olakotne okolnosti koje su na strani žalitelja utvrđene, a to je da ranije nije bio osuđivan, da je oštećenik ne vraćanjem duga kroz duže razdoblje svojim ponašanjem znatno pridonio počinjenju djela kao i okolnost da je od počinjenog djela prošlo 12 godina.
Blažom se kaznenom sankcijom po ocjeni ovoga suda ne bi mogla postići opća svrha kažnjavanja propisana u čl. 6. i 50. KZ-a.
Ovaj je sud ispitao pobijanu presudu i u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a i utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu postupovnu povredu na koju sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti
Iz naprijed iznesenih razloga valjalo je žalbu opt. M. K. odbiti kao neosnovanu i u osuđujućem dijelu za tog optuženika potvrditi pobijanu presudu, a žalbu opt. M. U. odbaciti kao nedopuštenu (čl. 387. i 386. ZKP-a).
U Zagrebu, 31. siječnja 2006. godine
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Anamarija Pavičić, v.r.
Milan Gudelj, v.r.