Rev-1862/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1862/1990-2

P R E S U D A

U IME NARODA!

i

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Dorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Stanka

Hautza, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja D. D. iz Z., koga zastupa punomoćnik I. S., odv. u Z., protiv tužene RO P. z. c. iz O., koju zastupa S. B., dipl. pravnik, radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 22.ožujka 1990. godine br. Gž-1269/89-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 19. prosinca 19888. godine broj P-974/88-21, u sjednici održanoj dana 13.prosinca 1990.

presudio i riješio je:

Djelomično se odbija revizija tužitelja kao neosnovana i to u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva u prvostepenoj presudi Općinskog suda u Osijeku od 19. prosinca 1988. godine broj P-974/88-21, za iznos od 3,23.2.990 pr. dinara (323,30 konv.dinara) i odgovarajući dio drugostepene presude Okružnog suda u Osijeku od 22. ožujka 1990.godine broj Gž-1269/89-2.

Djelomično se ukidaju prvostepena i drugostepena presuda i to u odbijajućem dijelu za iznos od 1,551.927 pr. dinara (155,20 konv. dinara) te se u tom ukinutom dijelu predmet vraća na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu.

O troškovima revizije odlučit će se konačnom odlukom prvostepenog suda.

Obrazloženje

Prvostepenom presudom obvezan je tuženi da isplati tužitelju za naknadu štete iznos od 3,103.855 pr. dinara (310,40 konv. dinara) sa kamatom i parnični trošak u iznosu od 423.494 pr.dinara (42,30 konv. dinara) dok je sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 4,784.917 pr. dinara (478,50 konv. dinara) tužitelj odbijen. Tužbeni je zahtjev glasio na iznos od ukupno pr. dinara 7,888.772 - 788,90 konv. dinara.

Žalbe obje parnične stranke odbio je drugostepeni sud.

Protiv drugostepene presude,reviziju je pravovremeno izjavio tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se obje nižestepene presude (prvostepena u odbijajućem dijelu) ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu ili da se preinače i da se u cijelosti udovolji tužbenom zahtjevu.

Odgovor na reviziju nije izjavljen.

Javni tužilac Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Tužitelj je pretrpio štetu na osobnom automobilu, prilikom sudara sa autobusom poduzeća Č. 2. ožujka 1986. godine. Do sudara je došlo na lijevoj kolovoznoj traci u pravcu kretanja tužitelja, na koju je skrenuo nakon kočenja,po mokroj i snijegom pokrivenoj cesti, a želeći izbjeći nalet na zaustavljeni osobni automobil SUP-a(milicije) iz D. M., koji je bio zaustavljen na njegovoj kolovoznoj traci.

Utuženi iznos od 7,888.772 pr. dinara, predstavlja štetu na automobilu tužitelja.

Sudovi su utvrdili da su za štetni događaj odgovorni:

a) tuženo P. z. c. – 40% jer nije očistilo cestu od snijega i leda ili je posipalo šljunkom i tako onemogućilo sigurno i nesmetano odvijanje prometa;

b) vozač milicijskog vozila SUP-a D. M. – 40%, zbog nepropisnog zaustavljanja automobila u zavoju i

c) sam tužitelj – 20% - jer da je kao prosječni vozač, obzirom na vremenske uvjete, širinu kolnika,trebao utvrditi da se može mimoići sa autobusom koji mu je dolazio u susret i proći između njega i zaustavljenog vozila SUP-a,bez kočenja.

Tužitelj u reviziji ističe da nema na njemu krivnje za štetni događaj, takodjer ni da je djelomični uzrok štete zaustavljeno vozilo SUP-a,već smatra da je za štetu isključivo odgovorno tuženo P. z. c., zbog neodržavanja kolovoza čistim, a takodjer tvrdi da šteta nije - kako su to utvrdili nižestepeni sudovi - samo 7,759.637 pr. dinara, već - koliko je utuženo - 7,888.772 pr. dinara.

Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi, da je vozilo SUP-a D. M. bilo zaustavljeno na njegovoj lijevoj strani u pravcu kretanja (to je desna kolovozna traka u pravcu kretanja tužitelja) kod samog zavoja i tužitelj je kočio da smanji brzinu, jer mu je u susret dolazio autobus, pa je ocijenio da zaustavljeno vozilo ne može zaobići.

Po stanovištu i ovoga suda, a protivno tvrdnji tužitelja, štetni događaj djelomično je skrivio vozač automobila SUP-a D. M., zbog pogrešno zaustavljenog vozila, što je utjecalo na kočenje tužitelja, a ovo imalo za posljedicu klizanje u lijevo i sudar sa autobusom - dakle štetu. Pravilna je ocjena sudova da doprinos vozača SUP-a u konkretnom slučaju iznosi 40%, pa kako taj vozač (a ni SUP odnosno društveno-politička zajednica kojoj pripada) nije tužena, to je dio tužbenog zahtjeva u visini učinjene štete za taj postotak trebalo odbiti.

Za to nije osnovan dio revizije u koliko se odnosi na odbijajući dio tužbenog zahtjeva za ovih 40%.

Saslušan kao svjedok vozač autobusa je izjavio, kako smatra da je tužitelj mogao proći između njegovog vozila (autobusa) i zaustavljenog osobnog vozila SUP-a, jer je bilo dovoljno mjesta i da nije trebalo kočiti.

Sudovi smatraju, obrazlažući stav o odgovornosti tužitelja za štetu za 20%, da je on, kao prosječan vozač, trebao ocijeniti da može proći između autobusa i zaustavljenog osobnog vozila, bez kočenja, te da u tom slučaju ne bi došlo do štetnog događaja.

Ocjena sudova, da se moglo proći između autobusa i zaustavljenog vozila, nema uporišta u utvrđenjima u postupku, jer se iskaz vozača autobusa o toj okolnosti ne može prihvatiti bez rezerve i provjere - uviđajem na licu mjesta ili poznavanjem širine sva tri vozila i ceste na kritičnom mjestu (a o tome nema podataka u spisu), pa je takovim postupkom suda ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 13. ZPP-a (presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, razlozi o odlučnim činjenicama su nejasni).

Osim toga, ne može se tužitelju pripisati krivnju, ako je i pogrešno u konkretnim okolnostima (kliski kolnik sa snijegom) kočio, doveden u situaciju da to učini, radi izbjegavanja naleta na zaustavljeno vozilo - da je nastavio voziti bez zaustavljanja, ili na autobus da je pokušao skrenuti u lijevo, radi zaobilaženja zaustavljenog vozila. On je u nastaloj situaciji postupio kao prosječni vozač kada je kočio, po ocjeni ovog suda, zbog čega su nižestepeni sudovi primjenili pogrešno materijalno pravo o podijeljenoj odgovornosti - čl. 192. Zakona o obveznim odnosima ("Sl. list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85, 57/89).

Zbog navedenoga, trebalo je djelomično prihvatiti reviziju tužitelja i ukinuti odbijajući dio prvostepene presude, ali samo za 20% od onog dijela tužbenog zahtjeva koji predstavlja po sudovima utvrđenu štetu na automobilu tužitelja

- a ne i za onih odbijenih 40% za koje je odgovoran vozač nepravilno zaustavljenog vozila SUP-a.

Što se tiče visine štete, koja je utvrđena u nešto manjem iznosu (7,759.637 pr. dinara) od utuženog (7.888.772 prijašnjih dinara), ona je vještačenjem pravilno i točno utvrđena. Vještak je uzeo u obzir očuvanost automobila tužitelja i broj prijeđenih kilometara i zbog tih okolnosti povećao njegovu vrijednost, pa revizijski razlozi u pogledu te utvrđene štete, nisu osnovani.

Suđeno je stoga kao u izreci presude po čl. 393. ZPP- a odnosno rješenja po čl. 394. st. 1. ZPP-a, time da će sudovi u nastavku postupka ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja za do sada odbijenih 20% utvrđene štete na njegovom automobilu.

U Zagrebu, 13. prosinca 1990.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović, v. r.