Su IV-373/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Ured predsjednika

Broj: Su-IV-373/15-2

Zagreb, 14. rujna 2015.

ZS

R J E Š E N J E

Predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske Branko Hrvatin, odlučujući o zahtjevu optuženika I. S. iz Z., zastupanog po braniteljima Č. P. i J. S., odvjetnicima u Z., za izuzeće od obavljanja sudske dužnosti suca I. T. kao predsjednika Županijskog sudu u Zagrebu i predsjednika sudskog vijeća, u kaznenom postupku koji se vodi pred Županijskim sudom u Zagrebu pod brojem K-Us-29/15 protiv opt. I. S. zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 1. Kaznenog zakona (Narodne novine br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11-dalje u tekstu: KZ/97) u vezi s čl. 7. st. 1. i čl. 5. toč. 13. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije i kaznenog djela iz čl. 347. st. 1. KZ/97, na temelju odredbe čl. 35. st. 2. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14– u daljnjem tekstu ZKP/08),

r i j e š i o j e:

Prihvaća se zahtjev opt. I. S. iz Z. te se predsjednik Županijskog suda u Zagrebu I. T. otklanja od obavljanja sudske dužnosti u predmetu Županijskog suda u Zagrebu br. K-Us- 29/15.

Obrazloženje

U kaznenom postupku koji se vodi na Županijskom sudu u Zagrebu pod br K-Us- 29/15 protiv opt. I. S. koga zastupaju branitelji Č. P. i J. S., odvjetnici u Z., zbog kaznenih djela iz 337. st. 1. KZ/97 u vezi s čl. 7. st. 1. i čl. 5. toč. 13. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije i kaznenog djela iz čl. 347. st. 1. KZ/97, optuženik I. S. je putem branitelja pisanim podneskom predanim na pripremnom ročištu 7. rujna 2015., podnio zahtjev za izuzeće suca I. T. od obavljanja sudske dužnosti kao predsjednika Županijskog suda u Zagrebu i kao predsjednika sudskog vijeća u predmetu Županijskog suda u Zagrebu br. K-Us-29/15 te svih sudaca Županijskog suda u Zagrebu, poimenično navedenih u zahtjevu, koji bi mogli odlučivati o njegovom izuzeću. Kako je zahtjev podnesen iz osnove navedene u odredbi čl. 32. st. 2. ZKP/08, radi se o zahtjevu za otklonom od obavljanja sudske dužnosti.

Sukladno odredbi čl. 35. st. 1. ZKP/08, o zahtjevu za izuzeće suca ili suca porotnika odlučuje predsjednik suda, a ako se traži izuzeće i predsjednika suda, o zahtjevu za izuzeće predsjednika vijeća, suca ili suca porotnika odluku donosi zamjenik predsjednika suda ili sudac kojeg predsjednik odredi, dok prema odredbi čl. 35. st. 2. ZKP/08, o izuzeću predsjednika suda odluku donosi predsjednik neposredno višeg suda. Na temelju citirane odredbe u konkretnom slučaju o zahtjevu za izuzeće predsjednika Županijskog suda u Zagrebu odlučuje predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

U zahtjevu za izuzeće optuženik navodi kako je sudac I. T. već prilikom usmenog obrazlaganja prvostupanjske presude Županijskog suda u Zagrebu br. K-Us-26/11 od 19. studenog 2012. u više navrata iskazao krajnje negativan stav ne samo u odnosu na kaznena djela nego i u odnosu na optuženika kao osobe, pri čemu je do izražaja došao njegov subjektivni stav s naglašenim animozitetom i nesklonošću prema optuženiku, što ukazuje na već zauzete vrlo negativne stavove prema optuženiku i svjedocima obrane koji bi u ponovljenom suđenju predstavljali opterećenje vlastitim predrasudama.

Nadalje, optuženik ističe kako je nakon objave Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-4149/2014 od 24. srpnja 2015. sudac I. T. je u više navrata javno istupao u raznim medijima polemizirajući s odlukom Ustavnog suda na način da ju je kritizirao i dovodio u pitanje njezinu osnovanost i ispravnost što je neprimjereno ponašanje suca kojem je ukinuta presuda. Takvim javnim istupima sudac I. T. ne samo da je zagovarao svoje pravno stajalište o ovom kaznenom postupku nego je iskazivao i svoj subjektivni stav u odnosu na ukinutu presudu čime je stvoren dojam da će i u predstojećem suđenju, bez obzira na primjedbe Ustavnog suda, postupati na isti način.

Slijedeći razlog na koji ukazuje optuženik kao na opravdanu sumnju u nepristranost suca I. T. je i činjenica da je sudac zakazao pripremno ročište i jedanaest rasprava u ponovljenom suđenju u ovome predmetu, sada pod oznakom K-Us-29/15, tijekom mjeseca rujna bez obzira što za takvo žurno zakazivanje rasprave nije bilo zakonskog razloga, pa brzina i brojnost zakazanih rasprava ukazuju na bojazan da sudac I. T. u kratkom vremenu želi dovršiti kazneni postupak, u čemu optuženik vidi potvrdu svojih sumnji u nepristranost suda i pravičnost ishoda postupka.

Optuženik ukazuje i na okolnost da pred istim sudom treba započeti i postupak protiv davatelja mita u odnosu na djelo primanja mita, koje je, kao drugo djelo koje mu se stavlja na teret, predmet postupka koji se treba ponoviti, pa su se stekli zakonski uvjeti za spajanjem ovih postupaka. Žurnim zakazivanjem rasprave sudac I. T. nastoji izbjeći takvu mogućnost što će dovesti do apsurdne procesne situacije da se u isto vrijeme na istome sudu povodom iste inkriminirane radnje davatelju mita sudi u jednom postupku, a primatelju u drugome, što je protivno duhu zakona, a što također ukazuje na postojanje osnovane bojazni u pogledu njegove nepristranosti u predstojećem suđenju.

Na kraju se optuženik poziva na nekoliko odluka Europskog suda za ljudska prava u kojima je predmet odlučivanja bilo pitanje sumnje u nepristranost sudaca povodom zahtjeva za njihovim izuzećem, u kojima se navode kriteriji za ocjenu tzv. subjektivne i objektivne nepristranosti te iznose stajališta suda glede načina na koji se suci moraju ponašati kako bi sačuvali dojam o njihovoj objektivnosti prilikom rješavanja predmeta.

Optuženik zaključuje kako iz svih navedenih okolnosti nedvojbeno proizlazi da na strani suca I. T., prema subjektivnim i prema objektivnim kriterijima, postoje okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristranost prilikom suđenja u ovome predmetu u smislu odredbe čl. 32. st. 2. ZKP/08, kako u odnosu na njegovu ulogu predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, u kojoj bi trebao odlučivati o izuzeću sudaca toga suda koji bi mogli odlučivati o njemu kao predsjedniku vijeća, tako i u odnosu na njegovu ulogu predsjednika vijeća pred kojim bi se vodio ponovljeni postupak.

Tijekom postupka provedenog povodom zahtjeva za izuzeće, Vrhovni sud Republike Hrvatske, u skladu s odredbom čl. 35. st. 3. ZKP/08, izvršio je uvid u izjavu predsjednika Županijskog suda u Zagrebu I. T. te u spis toga suda br. K-Us-29/15.

U svojoj izjavi br. 29 Su-1016/15 od od 8. rujna 2015. predsjednik I. T. navodi kako smatra da zahtjev za njegovim izuzećem kao predsjednika Županijskog suda u Zagrebu nije osnovan te kako se radi o paušalnim i neutemeljenim navodima s time što je podnositelj zahtjeva propustio, sukladno odredbi čl. 34. st. 5. ZKP/08, navesti dokaze i okolnosti zbog kojih smatra da postoji zakonska osnova za njegovim izuzećem. Dodaje da se samo u jednom odlomku zahtjeva navodi kako podnositelj smatra "da postoje zakonski razlozi za izuzeće I. T. i to kao predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, koji je ujedno i predsjednik sudskog vijeća u navedenom predmetu jer da po ovom zahtjevu za izuzeće temeljem odredbe čl. 35. st. 2. ZKP/08 treba odlučivati predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske bez obzira što je sudac I. T. sudio u konkretnom predmetu, a s obzirom da je on predsjednik Županijskog suda u Zagrebu".

Predsjednik ističe da se svi ostali navodi zahtjeva za izuzeće odnose na njega kao predsjednika sudskog vijeća koje je sudilo u predmetu br. K-Us-26/11protiv optuženika pa smatra kako činjenica da je bio predsjednik sudskog vijeća u prethodnom postupku nije niti dokaz niti okolnost na kojima se može temeljiti zahtjev za izuzeće njega kao predsjednika Županijskog suda u Zagrebu u istom postupku.

Zahtjev za izuzeće je osnovan.

Pogrešno smatra predsjednik Županijskog suda u Zagrebu I. T. da se razlozi koje optuženik iznosi u svome zahtjevu za njegovim otklonom od rada na konkretnom predmetu, a koje se odnose na postojanje okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristranost, mogu odnositi na njega samo kao predsjednika sudskog vijeća, a ne i na obnašanje njegove dužnosti kao predsjednika suda. Činjenicom da je kao predsjednik suda bio u poziciji sebi u rad dodijeliti predmet koji će voditi kao predsjednik vijeća preuzeo je odgovornost za svoje postupke ne samo u odnosu na obavljanje svoje sudačke dužnosti nego i u odnosu na postupke kojima se u javnosti stvara dojam o njegovoj objektivnosti i nepristranosti i kao suca i kao predsjednika suda pa i suda kao pravosudne institucije koju predstavlja.

S pravom navodi optuženik da je, nakon objave odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom se ukidaju presuda Županijskog suda u Zagrebu br. K-Us-26/11 od 19. studenoga 2012. i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. I Kž-Us-94/13-10 od 3. travnja 2014., sudac I. T. je u više navrata javno istupao u medijima kritizirajući odluku Ustavnog suda i dovodeći u pitanje njezinu osnovanost i ispravnost. Tako je npr. prema pisanju dnevnika V. l. od 29. srpnja 2015. dao intervju u kojem je izjavio kako je „Ustavni sud opet radio moj posao, ali i oni imaju pravo na pogrešku kao i ja“ te kako odluka Ustavnog suda u „dobroj mjeri izgleda kao odluka instancijskog suda“ ili „Slijedom logike Ustavnog suda (o zastarijevanju kaznena djela ratnog profiterstva), zločini bez kazne. Katastrofa !“, da bi na upit novinara o terminu ponovnog suđenja izjavio kako će ono „ biti što prije, već u rujnu, vidim da tako očekuje i obrana, to je i u njihovu interesu i volio bih da okrivljenik bude zdrav i sposoban“, dok je prema pisanju „J. l.“ od 6. kolovoza 2015. izjavio kako će „to suđenje biti brzo završeno“ što je bio povod autoru članka da zaključi kako je od tih riječi „optuženi vjerojatno dobio slom živaca“ i kako je sudac time „rekao kako zna kakvu će odluku donijeti“.

Ovakvim istupima u javnosti sudac i predsjednik suda I. T. prekršio je i pravne standarde Europskog suda za ljudska prava, izražene u više odluka, prema kojima pravilo protiv pristranosti zahtijeva ne samo da sudac bude nepristran već i da se vidi da je nepristran s obzirom da je od temeljne važnosti u demokratskom društvu da sudovi uživaju povjerenje javnosti, a kod kaznenih postupaka prije svega povjerenje okrivljenika. Kako bi se izbjegla sumnja u subjektivnu i objektivnu pristranost od sudskih vlasti zahtjeva se da postupaju s najvećim stupnjem suzdržanosti kada je riječ o predmetima kojima se bave kako bi se sačuvala slika o njima kao nepristranim sucima, a ta ih diskretnost mora odvratiti od toga da se koriste tiskom čak i kada su isprovocirani.

Sumnju u svoju nepristranost sudac I. T. izazvao je i komentarom u javnosti dijela predmetne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, u kojem je pod točkom 449 navedeno kako sve prethodno navedene činjenice, osobito zahtjevi koji iz odluke i stajališta Europskog suda za ljudska prava proizlaze za kazneni raspravni sud u dokaznom postupku, govore u prilog tome da bi prvostupanjski sud trebao razmotriti potrebu da se kazneni postupak u slučajevima H. i I.-M. ponovi pred izmijenjenim sastavom sudskog vijeća. Na ovu preporuku Ustavnog suda u već citiranom intervjuu sudac I. T. odgovara kako „Još uvijek nismo dužni čitati skrivene misli i sugestije Ustavnog suda, pogotovo ne u interpretaciji stranaka“

Citirana izjava predsjednika I. T. protivna je odredbi čl. 31. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine 49/02-pročišćeni tekst) koji propisuje da su odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske obvezni i da ih je dužna poštovati svaka fizička i pravna osoba.

S obzirom na sve navedeno ocjenjuje se kako je predsjednik Županijskog suda I. T., svojim istupima u sredstvima javnog informiranja stvorio percepciju u javnosti o tome da je i prije ponovnog suđenja u ovom kaznenom predmetu već donio odluku o meritumu, čime je, bez obzira je li takva percepcija zaista i osnovana, stvorena sumnja u njegovu moguću nepristranost u smislu odredbe čl. 32. st. 2. ZKP/08, u odnosu na njegovu ulogu kao predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, u kojoj bi trebao odlučivati o izuzeću sudaca toga suda koji bi mogli odlučivati o njemu kao predsjedniku vijeća.

Imajući u vidu izneseno, na temelju članka 35. st. 2. ZKP/08, riješeno je kao u izreci.

P r e d s j e d n i k

Branko Hrvatin, mag. iur.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ovoga rješenja, sukladno odredbi čl 35. st. 4. ZKP/08, nije dopuštena posebna žalba. Rješenje dostaviti:

- Županijski sud u Zagrebu – Ured predsjednika na br. 29 Su-1016/15, uz povrat spisa

- optuženik I. S. - putem branitelja Č. P. i J. S., odvjetnika u Z. – putem Županijskog suda u Zagrebu