Rev-x-704/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 704/11-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. z. „T.“ p.o.u likvidaciji, N. G., zastupanog po punomoćnici D. K., odvjetnici iz N. G., protiv I-tuženika M. K., II-tuženice M. K., III-tuženice V. K. I.-tuženika Ž. K. i V-tuženika E. d.d. Z., zastupan po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. T. i dr. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-1874/10-2 od 31. ožujka 2011., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Novoj Gradiški broj P-171/07-64 od 30. rujna 2010., u sjednici održanoj 24. rujna 2013.,

r i j e š i o j e:

Ukida se presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-1874/10-2 od 31. ožujka 2011. u točki 1. izreke i predmet u tom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima koji su nastali povodom izjavljivanja revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u stavku I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev i naloženo tuženicima da tužitelju solidarno isplate iznos od 225.600,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama pobliže naznačenim u izreci, dok je u stavku II. izreke naloženo tuženicima da tužitelju nadoknade parnične troškove u iznosu od 74.077,10 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od presuđenja (30.9.2010.) do isplate.

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženih M., M., V. i Ž. K. te je u odnosu na njih preinačena prvostupanjska presuda u stavku I. izreke i tužbeni zahtjev odbijen. Istodobno je tužitelju naloženo da ovim tuženicima nadoknadi parnične troškove u iznosu od 26.818,75 kn. U odnosu na V-tuženika E. d.d. Z. presuda suda prvog stupnja je ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, u nastavku teksta: ZPP) podnijela je tužiteljica pozivajući se na bitne povrede odredaba parničnog postupka te na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlaže ukidanje pobijane drugostupanjske presude te vraćanje predmet na ponovni postupak i odlučivanje.

U odgovoru na reviziju I. do IV-tuženici osporavaju sve revizijske navode predlažući da se revizija odbije kao neosnovana te da im se nadoknade troškovi nastali podnošenjem odgovora na reviziju.

Revizija je osnovana.

Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 84/08), koji se u ovom predmetu primjenjuje na osnovi prijelaznog članka 53. stavak 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 8. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 225.600,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. prosinca 1999. pa nadalje.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je između tužitelja i V-tuženika E. d.d. Z. sklopljen ugovor o poslovno tehničkoj suradnji od ..., prema kojem je tužitelj na zemljištu V-tuženika izgradio poslovni prostor, a V- tuženik se, uz ostalo, obvezao da će tužitelju omogućiti desetogodišnje korištenje poslovnog prostora od dana završetka objekta, tj. do ... bez plaćanja naknade;

- da je taj ugovor izvršavan do kraja ... ili ... i to tako da je tužitelj poslovni prostor koji je imao pravo koristiti dao u podzakup trećim osobama koje su mu za to plaćale zakupninu u prosječnom iznosu od 4.800,00 kn mjesečno, čemu se V-tuženik nije protivio;

- da je V-tuženik prodao odnosne nekretnine I. do IV-tuženicima ..., koji su u zemljišnim knjigama na temelju tog ugovora na predmetnoj nekretnini upisali svoje pravo suvlasništva na jednake dijelove;

- da se odnosni ugovor izvršavao na opisani način sve dok I. do IV-tuženici nisu izvršili zamjenu brava na objektu i tako onemogućili korištenje poslovnih prostorija danih u podzakup trećim osobama.

Prvostupanjski sud na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odredbi iz članka 591. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u nastavku teksta: ZOO), utvrđuje da su I. do IV-tuženici odgovorni za štetu koju trpi tužitelj zbog nemogućnosti korištenja poslovnih prostorija na dotadašnji način, ali i da je za tu štetu, kao prodavatelj i stranka ugovora o poslovno tehničkoj suradnji, solidarno s ostalim tuženicima odgovoran još i V-tuženik.

Zbog toga je, utvrdio visinu sporne štete u visini od 4.800,00 kn mjesečno za četiri prostorije u vremenu od ... do ... te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev. Drugostupanjski sud, protivno takvom utvrđenju, zaključuje da se u ovom slučaju radi o povredi ugovorne obveze od strane V-tuženika pa da drugoj ugovornoj strani nesumnjivo pripada pravo na naknadu štete. Međutim, prema shvaćanju tog suda, u ovom se slučaju ne mogu primijeniti odredbe o zakupu poslovnog prostora te se postojeći spor ima promatrati isključivo kroz ugovorne odredbe i samo između ugovornih stranaka. Zbog toga utvrđuje da I. do IV-tuženici u ovom postupku nisu pasivno legitimirani na plaćanje naknade štete, stoga je preinačio presudu suda prvog stupnja i u odnosu na te tuženike odbio tužbeni zahtjev. Osim toga, drugostupanjski sud zaključuje da su navedeni tuženici predmetni poslovni prostor kupili u dobroj vjeri uvažavajući načelo povjerenja u zemljišne knjige, odnosno smatrajući da nekretnine nemaju nikakvog opterećenja zbog čega nisu mogli znati da su iste ugovorom dane na korištenje tužitelju.

Međutim, ovakvo shvaćanje drugostupanjskog suda ne samo što pravno nije pravilno, već zapravo ne proizlazi iz činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja koji se okolnostima dobre vjere na strani novih stjecatelja poslovnog prostora uopće nije bavio. Osim toga, navedeni razlozi suda drugog stupnja su nejasni i dijelom proturječni jer se pobijanom odlukom prvotno utvrđuje da je poslovni prostor dan na korištenje tužitelju bez obveze plaćanja kancelarijskog prostora, potom se izražava shvaćanje da takav odnos nije zakup poslovnog prostora, uz završni zaključak prema kojem su nekretnine u kojem se nalazi taj poslovni prostor kupljene u dobroj vjeri uvažavanjem načela povjerenja jer nemaju nikakvog opterećenja.

Prema tome, ukoliko nije u pitanju zakup ostalo je nejasno o kakvom se pravnom odnosu radilo, a ako su novi stjecatelji postupali s povjerenjem u zemljišne knjige tada je nekretnina mogla biti opterećena samo pravima koja se upisuju u teretovnicu zemljišne knjige, dakle, uz stvarna prava kojima se opterećuje nekretnina još (samo) pravima nazadkupa, prvokupa, najma i zakupa (članak 25. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama - „Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08 i 126/10).

Po shvaćanju ovog revizijskog suda, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju radi o pravnom odnosu koji, s obzirom na sadržaj ugovora o poslovno tehničkoj suradnji, u tom dijelu ima sve bitne elemente ugovora o zakupu poslovnog prostora, s tim da tužitelj u desetogodišnjem roku, kao kompenzaciju za njegovo ulaganje u izgradnju poslovnog prostora, nije dužan plaćati zakupninu za korištenje poslovnog prostora.

U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, dakle, kada je tužitelj predmetni poslovni prostor koristio kao zakupac, mjerodavno pravo za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu predstavlja odredba iz članka 56. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama („Narodne novine“ broj 52/71, u nastavku teksta: ZPZP), koji je važio u vrijeme sklapanja spomenutog ugovora.

Prema toj zakonskoj odredbi zakup ne prestaje kad treća osoba kupnjom ili po drugoj osnovi stekne od zakupodavca poslovni prostor, a u slučaju iz stavka 1. ovog članka treća osoba stupa u prava i obveze zakupodavca.

Istovjetna odredba postojala je u članku 31. Zakona o zakupu poslovnog prostora („Narodne novine“ broj 91/96, 124/97, 174/04 i 38/09), a postoji i sada u članku 30. važećeg Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj 125/11).

To znači da tužiteljevo pravo na korištenje poslovnog prostora ni u kojem slučaju nije moglo prestati samim prijenosom prava vlasništva odnosne nekretnine na nove stjecatelje koji su kao singularni sukcesori stupili u prava i obveze zakupodavca (članak 56. stavak 2. ZPZP), naprotiv, na njih su prešla sva prava, ali i obveze iz postojećeg ugovora o zakupu poslovnog prostora.

Prema članku 28. ZPZ-a, zakupodavac je dužan zakupniku predati poslovnu prostoriju u stanju u kojem se ona može uporabiti za svrhu određenu ugovorom i u tom stanju održavati, ako nije drukčije ugovoreno.

Zbog toga su I. do IV-tuženici bili dužni poštivati odredbe ugovora o zakupu i omogućiti tužitelju dotadašnje korištenje poslovnog prostora pa bi slijedom navedenih utvrđenja, u parnici radi naknade štete zbog toga što su nesporno onemogućili korištenje poslovnog prostora zakupniku navedeni tuženici bili pasivno legitimirani.

Pritom, uopće nije odlučno da li su ti tuženici bili u dobroj vjeri, odnosno da li su znali ili su s obzirom na okolnosti imali razloga posumnjati da tužitelj ima pravo zakupa poslovnih prostorija odnosne nekretnine jer se u konkretnom slučaju radi o pravnom poslu koji, na temelju posebne zakonske odredbe sadržane u specijalnom propisu, neovisno od stanja u zemljišnim knjigama, ne prestaje kad treća osoba kupnjom ili po drugoj osnovi stekne od zakupodavca poslovni prostor.

Prema tome, drugostupanjski je sud dajući za svoju odluku nejasne i proturječne razloge počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

Istodobno je propustio ispitati prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, odnosno ocijeniti sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja te označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. u svezi s člankom 375. stavak 1. ZPP), što će učiniti u ponovnom suđenju.

Iz navedenih je razloga, na temelju članka 394. stavak 1. ZPP-a valjalo ukinuti pobijanu presudu i riješiti kao u izreci.

U Zagrebu, 24. rujna 2013.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.