Gž x-93/2013-2 · Županijski sud u Osijeku

Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Gž-x-93/2013-2

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Guljaš, kao predsjednika vijeća, te Josipa Gabrića kao suca izvjestitelja i Mirka Radojčića, kao člana vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja C.-c. H. H. d.o.o. Z., ., zastupanog po odvjetnicima iz O.D. P. i Š. iz Z., ..., protiv prvotuženika D. L. iz O., ..., drugotuženice N. L. iz O., ..., trećetuženika Z. P. iz Đ., ... i četvrtotuženika Z. V. iz O., ..., svi zastupani po punomoćnicima i to prvo- i trećetuženik po A. F., odvjetniku iz O., a drugo- i četvrtotuženik po B. M., odvjetnici iz O., radi naknade štete, rješavajući žalbu tužitelja, protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 13. ožujka 2013. godine broj P-2389/2009-22, u sjednici vijeća održanoj dana 27. ožujka 2014. godine,

p r e s u d i o j e

Žalba tužitelja se odbija kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana te se presuda Općinskog suda u Osijeku od 13. ožujka 2013. godine broj P- 2389/2009-22

a) potvrđuje u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev,

b) preinačuje u odluci o parničnom trošku tako da se nalaže tužitelju da na ime naknade troškova ovog parničnog postupka isplati tuženicima iznos od 769.389,41 kunu, a uz to tuženicima D. L. i Z. P. i daljnji iznos od 79.153,95 kuna te tuženicima N. L. i Z. V. također i daljnji iznos od 79.791,45 kuna, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Tuženicima se ne dosuđuju troškovi odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„Odbija se tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, a koji glasi:

„Tuženici D. L., N. L., Z. P. i Z. V., svi iz O., dužni su tužitelju C. – c. H. H. d.o.o. Z. solidarno isplatiti iznos od 2.398.089,85 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 06.03.1996.g. pa do 31.12.2007. godine po stopi zakonske zatezne propisane Uredbom o visini stope zatezne kamate i Zakonom o zateznim kamatama, a od 01.01.2008. godine pa do isplate sa zateznom kamatom u visini eskontne stope utvrđene po HNB uvećane za pet postotnih poena, te da tužitelju naknade trošak ovog parničnog postupka, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.«

Nalaže se tužitelju da na ime naknade troškova ovog parničnog postupka isplati tuženicima iznos od 931.326,41 kunu, a uz to tuženicima D. L. i Z. P. i daljnji iznos od 98.946,25 kuna te tuženicima N. L. i Z. V. također i daljnji iznos od 99.583,75 kuna, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tužitelj iz razloga označenih u članku 353. stavak 1. točke 1, 2 i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – dalje ZPP), kao i u odluci o parničnom trošku, s prijedlogom da se u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev prihvati, ili da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U odgovoru na žalbu tuženici su porekli osnovanost žalbenih navoda i predložili da se žalba kao neosnovana odbije, a njima dosudi trošak odgovora na žalbu.

Žalba je neosnovana u odnosu na glavni zahtjev, a dok je u odnosu na troškove postupka djelomično osnovana.

Ispitujući presudu suda prvog stupnja ovaj sud nalazi da nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka koje se navode u žalbi, niti povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

U postupku pred prvostupanjskim sudom potpuno i istinito utvrđene su sve činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva, tako da se neosnovano u žalbi navodi da je pobijana presuda utemeljena na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

Iz spisa predmeta je razvidno da je Trgovački sud u Osijeku povodom prijedloga tužitelja donio rješenje o ovrsi broj Ovrv-... dana 9. veljače 1998. kojim je naloženo društvu B. – t. d.o.o temeljem vjerodostojnih isprava - računa da izvrši isplatu 1.251.488,43 kune, da se radi o potraživanju koje je zasnovano na 80 računa tužitelja koji su dospijevali na naplatu od 28. srpnja 1995. pa sve do zaključno 6. ožujka 1996., odnosno u razdoblju od oko 7 mjeseci a računi su vezani za pojedine isporuke, da ovo potraživanje tužitelj nije mogao naplatiti od B. – t. d.o.o u ovršnom postupku jer je u to vrijeme žiro-račun ovršenika bio blokiran, da je odbačena kaznena prijava podnesena od stane tužitelja protiv D. i L. L., N. L., Z. P., Z. V. i A. P., zbog kaznenog djela iz čl. 292. st.

1. i 2. KZ i drugih, da iz spisa Županijskog suda u Osijeku broj Kio-... proizlazi da je zahtjev tužitelja kao oštećenika za provođenjem istrage protiv već imenovanih odbijen rješenjem od 28. prosinca 2001. te nije niti došlo do vođenja kaznenog postupka protiv imenovanih, da je društvo B. – t. d.o.o osnovano 15. lipnja 1990., da je društvo mijenjalo članove odnosno osnivače, a neposredno prije tuženika, jedini je osnivač bio I. Š. koji je svoje poslovne udjele u društvu prenio 1992. u jednakom dijelu na D. L., N. L., Z. P. i Z.

V. koji su time postali članovi uprave s jednakim udjelima koje su temeljem ugovora od 2. prosinca 1998. prenijeli na novog, jedinog člana društva D. L. s kojim se kontakt nije mogao uspostaviti jer očito ne živi na području RH, a i samo društvo B. – t. d.o.o koje je u to vrijeme bilo registrirano i dalje, nije stvarno obavljalo djelatnosti na adresi sjedišta koje je također promijenjeno, da je društvo B. – t. d.o.o. brisano iz sudskog registra temeljem rješenja Trgovačkog suda u Osijeku Tt-... dana 27. rujna 2012. godine, da je društvo B. d.o.o. osnovala kao jedini osnivač L.

L., supruga prvotuženika, dana 15. prosinca 1995., a da je direktor bio A. P., da što se tiče djelatnosti kao predmeta poslovanja za čije obavljanje je društvo registrirano, moglo se uočiti usporedbom sa registriranim djelatnostima B. – t. d.o.o. da su društva registrirana za obavljanje istovrsnih ili sličnih djelatnosti s tim što je kod B. d.o.o. registracija izvršena za puno širi krug djelatnosti uključujući i građevinarstvo, da su D. i L. L. bračni drugovi koji žive zajedno, da su oba društva poslovala sa sjedištem na istoj adresi, da je faktički B. d.o.o. sve obveze prema društvu B.

–t. d.o.o izvršio, da je društvo B. – t. d.o.o bilo i kupac i dobavljač društva B. d.o.o., da je vještakinja, iako je imala mogućnost samo kompletnog uvida u dokumentaciju društva B. d.o.o. i djelomično u dokumentaciju društva B. – t. d.o.o., pribavljenu od strane tada ZAP i Porezne uprave, Područnog ureda O., za sporne godine 1995. do 1998., iz iste je zaključila i iskazala o prometu između ovih društava u smislu vrijednosti tijekom 1996., 1997. i 1998. godine, da je na dan 31. prosinca 1998. društvo B. d.o.o. imalo jedinu neizmirenu obvezu prema društvu B.

– t. d.o.o u iznosu od 5.924,05 kuna, a kako ta obveza faktički ne postoji jer je utvrđeno kako je B. d.o.o. kupio neispravan kompjuter zbog čega i nije postojala obveza da za isti izvrši plaćanje, da na kraju 1998. kada i završava poslovna suradnja ovih društava B. d.o.o. nije imao neizmirenih obveza prema društvu B. – t. d.o.o., da po izdanim računima društva B. – t. d.o.o društvo B. d.o.o. je vršilo plaćanje i to putem kompenzacija i cesija, da u slučaju takvih plaćanja ista se provode preko ZAP odnosno žiro-računa koji može biti i u blokadi, no plaćanje se provodi zbog toga što se promet po žiro-računu istovremeno i odobrava i tereti, da je društvo B. d.o.o. kupilo od društva B.

– t. d.o.o. osnovna sredstva i to nekretnine iz zk. ul. ... k. o. O., uredski namještaj sa telefonskom centralom i kompjutorskom opremom, viličar i teretni automobil, da nekretnina kao dugotrajna materijalna imovina je prodana po cijeni nižoj od knjigovodstvene vrijednosti, da se ne može raditi o prodaji izvršenoj „ispod vrijednosti“ kojom bi se direktno oštetio tužitelj i drugi vjerovnici iz razloga što je uobičajeno postojanje razlike između knjigovodstvene i prodajne cijene što ovisi o nizu elemenata između ostalog o tome kada se i kako imovina nabavljala, da je zbog velike inflacije u 1993. do 1995. u knjigovodstvu provođena revalorizacija osnovnih sredstava, te je na nivou cijele Hrvatske, za sve pravne osobe utvrđeno kako imaju precijenjenu imovinu iz tog razdoblja, može se jedino zaključiti da je prodaja izvršena po tržišnoj odnosno prometnoj vrijednosti, da je ugovor o prodaji prošao i kroz Poreznu upravu O. radi razreza i naplate poreza na promet nekretnine kojom prilikom je dana 31. ožujka 1996. po Poreznoj upravi i to osobi stručnoj za procjenu vrijednosti nekretnina, utvrđena prometna vrijednost nekretnine u iznosu od 558.399,00 kuna, a to je upravo cijena koju su ugovorila društva za ovaj promet nekretnine, da je B. d.o.o. platio i razrezani porez na promet, da društvo B.

– t. d.o.o nije izvršilo revalorizaciju osnovnih sredstva u knjigovodstvenoj dokumentaciji, a da je prodaju nekretnine B. d.o.o. izvršilo po prometnoj tržišnoj cijeni čime nisu mogli biti oštećeni interesi tužitelja, da tužitelj ne osporava da je njemu ponuđena kupovina predmetne nekretnine kao jedan od načina podmirenja duga ili dijela duga, da je pitanje kupoprodajne cijene nešto o čemu se dogovara i pregovara jer u pravilu ponuđena kupoprodajna cijena prihvaća se tek iznimno, da je plaćanje izvršeno na način da je društvo B. d.o.o. s P. p. d.o.o.

K. zaključilo dana 6. svibnja 1997. ugovor o zajmu pri čemu je dio zajma prebijen trojnom kompenzacijom čime je zatvoreno potraživanje društva B. – t. d.o.o prema društvu B. d.o.o., da je ostala imovina prodana drugim osobama i podmirivana dugovanja, da je nedvojbeno kako je društvo B. – t. d.o.o imalo vozila koja je kupila upravo od tužitelja i koja su morala biti prodana, no niti jedan dokaz ne upućuje da bi novac od prodanog preuzeli tuženici kao fizičke osobe nego naprotiv da je korišten radi podmirenja obveza društva, da su članovi društva B.

– t. d.o.o vodili brigu o podmirenju obveza društva zbog čega su brojne obveze prestale po osnovu zaključenih ugovora o prebijanju potraživanja odnosno cesijama, da društvo B. d.o.o. nije osnovano kako bi se poslujući preko njega izvlačila korist iz društva B. – t. d.o.o, da nije došlo do nikakvog miješanja imovine jer su poslovanja vođena i stvarno obavljana odvojeno, da tuženici kao fizičke osobe nisu izvršili isplatu nikakve dobiti sebi kao osnivačima pa da bi time i takvim poslovanjem uzrokovali nemogućnost ispunjenja obveze društva B.

– t. d.o.o. i tako uzrokovali tužitelju štetu, da je žiro-račun društva B. – t. d.o.o bio u blokadi i to prva blokada žiro-računa u smislu trajne blokade nastupila je 25. svibnja 1996. (list 95), da zadnji priljev sredstava na žiro-račun zabilježen je 5. siječnja 1999., a tim iznosom zatvorene su obveze društva za poreze i doprinose za plaće koji su trebali biti plaćeni 16. svibnja 1996. godine, da blokada žiro-računa započinje ranije 1995. godine, da je račun povremeno bio deblokiran, da je tužitelj radi naplate svojih potraživanja ZAP dostavio akceptne naloge te prvi od dostavljenih dana 5. prosinca 1995. godine je ušao u redoslijed plaćanja prema očevidniku, da obzirom da u početku blokada nije nastupila odmah u trajnom smislu, što znači da su pristizala sredstva na žiro-račun, da je dio potraživanja i naplaćen kroz akceptne naloge u korist tužitelja, pa se ne može govoriti o tome da bi svojim postupanjem u poslovanju s društvom tuženici na bilo koji način utjecali na dovođenje društva u stanje blokade žiro-računa.

Tužitelj se poziva da bez obzira što u trenutku ispunjenja uvjeta za otvaranje stečajnog postupka se nije primijenjivao Stečajni zakon („Narodne novine“ broj 44/96, stupio na snagu 1. siejčnja 1997. godine) da su tuženici sukladno članku 39. stavka 6. i 7. tog Zakona bili dužni podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka čim je taj Zakon stupio na snagu, a to je 1. siječnja 1997. godine jer su i tada postojale pretpostavke za otvaranje stečajnog postupka.

Istina je da je B. – t. d.o.o. bio blokiran i sa danom nastupanja na snagu Stečajnog zakona i da su stupanjem na snagu tog Zakona bile ispunjene pretpostavke za otvaranje stečajnog postupka, međutim iz nalaza vještaka je razvidno da u 1997. godini vrijednost dugotrajne imovine je bila svega 45.165,00 kn a druge imovine B. – t. nije imao, pa kad se uzme u obzir da bi potraživanje tužitelja bilo u trećem isplatnom redu, a da bi prije njega na isplatu došlo potraživanje RH na ime poreza i doprinosa kao tražbine prvog isplatnog reda, a prema nalazu vještakinje blokada za neplaćene poreze i doprinose za plaće na dan nastanka trajne blokade je iznosila 195.400,15 kn (list 100), te tražbine radnika kao tražbine drugog isplatnog reda očito je da se tužitelj u stečajnom postupku ne bi mogao naplatiti, pa kad se ovome još doda poznata činjenica da u stečajnim postupcima u to vrijeme se tražbine trećeg isplatnog reda u iznimno malom broju slučajeva uspjele naplatiti, a također uvažavajući mišljenje sudske vještakinje da u pravilu vjerovnici trećeg isplatnog reda ne dobijaju ništa, očito je da tužitelju nije odgovaralo da se pokrene stečajni postupak jer time ne bi dobio ništa, pa je stoga i pregovarao sa tuženicima da bi naplatio svoje potraživanje izvan stečajnog postupka.

Uostalom tužitelj kao vjerovnik je isto mogao predložiti otvaranje stečajnog postupka i da mu je odgovaralo pokretanje stečajnog postupka i da je očekivao da će stečajnim postupkom dobiti nešto sasvim sigurno da bi podnio prijedlog za otvaranje stečajnog postupka.

Kako je iz navedenog razvidno da nepokretanjem stečajnog postupka nije nastala nikakva šteta za tužitelja, onda je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je po tom osnovu odbio tužbeni zahtjev.

Uostalom za samo utvrđenje štete i njene visine po osnovu članka 39. stavka 6. i 7. Stečajnog zakona tužitelj nije predložio nikakve konkretne dokaze.

Članovi društva s ograničenom odgovornošću ne odgovaraju za obveze društva izuzev kad je to određeno zakonom.

Onaj tko zloupotrebljava okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obveze društva ne može se pozvati na to da po zakonu ne odgovara za te obveze (članak 10. stavak 2. i 3. Zakona o trgovačkim društvima – „Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07 – dalje ZTD).

Prema tome da bi postojao tzv. „proboj pravne osobnosti“ potrebno je da član društva sa ograničenom odgovornošću zloupotrebljava okolnost što ne odgovara za obveze društva.

Prema mišljenju i ovog suda takva zlouporaba ne proizlazi iz radnji i ponašanja tuženika u poslovanju B. – t. d.o.o..

Naime, tužitelj je bio u poslovnim odnosima sa B. – t. d.o.o. kojeg su članovi i članovi uprave bili tuženici i B. – t. d.o.o. je ostao dužan iznos od 2.398.089,85 kn a što za isporučenu robu od srpnja 1995. do ožujka 1996. godine.

Tuženici su, da bi ovo loše financijsko stanje popravili, a posebno dug prema tužitelju ponudili mu više varijanti da se riješi ovaj dug, pa su tako tužitelju ponudili djelomično rješenje dugovanja prijevozom robe za tužitelja, zatim naplatu putem cesije i to iznosa od 263.000,00 kn, zatim korištenje poslovnog prostora (ponuda od 16. listopada 1996. godine – list 55). Osim toga tužitelj je bio dobro upoznat sa poteškoćama B. – t. d.o.o. te su konstantno bili u pregovorima na koji način riješiti dugovanje a bez obzira na dug su nastavili i dalje poslovati.

Osim toga tuženici kao članovi B. – t. d.o.o. ponudili su tužitelju i osnovna sredstva – poslovni prostor tužitelju za djelomičnu otplatu potraživanja tužitelja, međutim isti je to odbio.

Iz žalbe tužitelja proizlazi da je društvo B. bilo osnovano samo iz razloga da se imovina prenese sa društva B.-t. d.o.o. na novoosnovano društvo B. d.o.o., a da se tužitelj sa svojim potraživanjem ne bi mogao namiriti.

Ovi žalbeni navodi se ne bi mogli prihvatiti.

Naime, iz nalaza vještakinje je razvidno da su B. t. d.o.o. i B. d.o.o. bili u poslovnim odnosima i da B. d.o.o. je sve obveze prema društvu B.-t. d.o.o. izvršio, kao i da na kraju 1998. godine, kad je završena poslovna suradnja ova dva društva, B. d.o.o. ništa nije ostao dužan B.-t. d.o.o. Istina je da je plaćanje bilo kompenzacijama i cesijama a koja su sasvim legalna plaćanja. Isto takvo plaćanje su ponudili i tužitelju, međutim on ih je odbio prihvatiti.

Navod tužitelja da su nekretnine i vozila prodani ispod tržišne vrijednosti se ne može prihvatiti jer iz nalaza vještaka, a što je i nesporno između stranaka je razvidno da je poslovni prostor B. d.o.o. prodan po cijeni koju je utvrdila Porezna uprava, a ista je sasvim sigurno i osposobljena da vrši procjenu jer joj je taj posao u nadležnosti, pa tako je utvrdila i tržišnu vrijednost ostalih osnovnih sredstava, a za što je stručna i ovlaštena.

Osim toga dugotrajna imovina je prodana putem natječaja kao i poslovni udjeli, a što proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, a što tužitelj nije ni osporio.

To što su prodajne cijene niže od knjigovodstvene cijene ne znači da je B. – t. d.o.o. morao prodati po najmanje utvrđenoj knjigovodstvenoj vrijednosti jer se prodajna cijena određuje u iznosima koja određuje tržište, a osim toga iz nalaza saslušanih vještaka proizlazi da je u tom razdoblju bila velika inflacija pa na temelju Uredbi Vlade morala se vršiti revalorizacija osnovnih sredstava, pa je kod pravnih osoba nerealno višestruko utvrđivana knjigovodstvena vrijednost u odnosu na tržišnu.

Istina je da su tuženici 4. prosinca 1998. godine prodali poslovne udjele drugoj osobi, međutim prema nalazu vještaka u vrijeme prijenosa udjela B. – t. d.o.o. nije imalo vrijednosti, pa se ne može zaključiti da prodajom udjela su tuženici oštetili tužitelja.

Nadalje iz nalaza vještaka je razvidno da prodajom dugotrajne imovine, a koja se odvijala kompenzacijama i cesijama je vršeno plaćanje kratkotrajnih obveza pa su obveze sa 4.757.565,00 kn smanjene na 2.604.405,00 kn u 1996. godini i na 2.102.985,00 kn u 1997. godini.

Takvom prodajom je smanjena vrijednost kapitala društva, međutim sa druge strane sva ta prodajna cijena je ulazila u kratkotrajne obveze, tj. smanjen je dug B. – t. d.o.o. pa se ne može reći da je ovim učinjena šteta tužitelju, pogotovo što je on imao uvida u poslovanje B. – t. d.o.o. i odbijao da se na ovaj način naplati.

Osim toga tijekom postupka tužitelj ničim nije dokazao da je tuženicima isplaćena pozajmica, putna akontacija, dobit ili bilo koji drugi novčani iznos za sporne godine.

Iz svega ovog nedvojbeno proizlazi da tuženici nisu zloupotrebljavali okolnost što ne odgovaraju za obveze društva, dapače su učinili sve da bi se tužitelj barem djelomično namirio, a što je on odbio jer se htio naplatiti prijenosom novčanih sredstava.

To što je supruga prvotuženika osnovala novo društvo B. d.o.o., samo po sebi ne znači da je osnovano da se umanji imovina B. – t. d.o.o. jer nije zabranjeno tako osnivanje društva, a osim toga iz nalaza vještaka je razvidno da je B. d.o.o. kupio dugotrajnu imovinu i da je kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena i da B. d.o.o. nema nikakve obveze prema B. – t. d.o.o. niti obrnuto.

To što su B. – t. d.o.o i B. d.o.o. imali sjedište na istoj adresi i što su imali slične djelatnosti ne znači da međusobno nisu mogli poslovati i da nisu mogli svako za sebe poslovati, a svako od ovog društva je posebno vodilo knjigovodstvo i vodilo samostalno svoje poslove.

Iz ovih razloga je pravilno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev.

Tužitelj se žali i na troškove parničnog postupka pri čemu se poziva da se iz obrazloženja odluke o parničnom trošku ne vidi koju je sud Tarifu primijenio, da je morao primijeniti sada važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, u kom slučaju mu ne pripada nagrada za 10 podnesaka.

U pravu je tužitelj jer prema Tbr. 48. stavak 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12) kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

Kako je u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12) koja se tada primjenjivala, Tbr. 8. točke 1. pripadala nagrada po punoj tarifi najviše za četiri obrazložena podneska kojima se odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze i mišljenja vještaka, a u ovom predmetu postoje takova četiri podneska, onda je sud prvog stupnja mogao dosuditi nagradu u punom iznosu samo za četiri takva podneska, a za ostalih šest podnesaka samo 25 % prema Tbr. 8. točke 3.

Kako u žalbi tužitelj osporava pravo na nagradu za ovih deset podnesaka, valjalo je priznati tuženicima nagradu za četiri podneska u punom iznosu od 35.985,00 kn (u kom iznosu je 23.990,00 kn prema Tbr. 8. točke 1. i 11.995,00 kn za zastupanje više stranaka), ali za ostalih šest samo 25 %, tj. 5.997,50 kn plus 50 % za zastupanje za više stranaka, a što čini iznos od 8.995,50 kn, pa se pojavljuje za šest podnesaka više obračunato 161.937,00 kn. Stoga tuženicima umjesto dosuđenog iznosa od 931.326,41 kn pripada iznos od 769.389,41 kn (931.326,41 – 161.937,00).

Isto tako iz ovih razloga treba umanjiti posebno dosuđene iznose prvo i trećetuženicima i drugo i četvrtotuženicima jer im za podneske od 21. veljače 2013. i od 22. veljače 2013. pripada samo 25 %, tj. 5.997,50 kn plus 10 % za zastupanje druge stranke što je 6.596,70 kn pa kako im je priznat iznos od 26.389,00 kn to im treba umanjiti dosuđeni posebni trošak za iznos od 19.792,30 kn (26.389,00 – 6.596,70), pa je posebni trošak prvo i trećetužitelja 79.153,95 kn (98.946,25 – 19.792,30), a drugo i četvrtotuženika 79.791,45 kn (99.583,75 – 19.792,30) pa je sukladno navedenom i preinačena odluka o parničnom trošku.

U preostalom dijelu je žalbu na parnični trošak valjalo odbiti jer tužitelj ne iznosi konkretno u čemu je sud prvog stupnja pogrešno obračunao trošak osim već za narečene podneske, u kom dijelu je njegova žalba i djelomično prihvaćena.

Tuženicima nisu dosuđeni troškovi odgovora na žalbu jer ta radnja nije bila potrebna (članak 155. stavak 1. ZPP).

Dakle, temeljem odredbe članka 368. i članka 373. stavak 3. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Osijeku, 27. ožujka 2014. godine.

Predsjednik vijeća

Branka Guljaš, v.r.

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Mirjana Delalić