Kž-52/2019-6 · Županijski sud u Varaždinu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 5 Kž-52/2019-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Rajka Kipkea, kao predsjednika vijeća, te Zdravka Pintarića i Vlaste Patrčević Marušić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasminke Tvarog, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. L. zbog kaznenog djela iz čl. 272. st. 4. u svezi st. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i oštećenika T., V., S., D., V. i J. H. podnesenim protiv presude Općinskog suda u Zadru broj K- 403/17-170 od 29. listopada 2018., u javnoj sjednici održanoj 21. svibnja 2019., u prisutnosti optuženog M. L., njegovog branitelja, odvjetnika A. K. te oštećenika T. i D. H.,

p r e s u d i o j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i oštećenika T. H., V. H., S. H., D. H., V. H. i J. H. kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom temeljem čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/11 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 – dalje u tekstu: ZKP/08) optuženi M. L. oslobođen je optužbe za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 4. u svezi st. 1. i st. 2. KZ/97.

Temeljem čl. 149. st. 1. ZKP/08 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. – 5. ZKP/08 u ukupnom iznosu od 63.908,32 kn, te nagrada i nužni izdaci branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv navedene presude žale se državni odvjetnik, oštećenici po opunomoćeniku, odvjetniku A. M. te oštećenik T. H. osobno.

Državni odvjetnik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se žalba prihvati, pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Oštećenici po opunomoćeniku, odvjetniku A. M. žale se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona s prijedlogom da se žalba prihvati.

Oštećenik T. H. se u osobno podnesenoj žalbi žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se žalba prihvati.

Odgovore na žalbe državnog odvjetnika i oštećenika podnio je optuženik po branitelju, odvjetniku A. K., s prijedlogom da se obje žalbe odbiju kao neosnovane, s time da je u odgovoru na žalbu zatraženo da se obranu obavijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća.

U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na dužno razgledavanje, koje je spis vratilo uz podnesak broj KŽ-DO-54/19-2 od 29. siječnja 2019.

Sukladno čl. 475. st. 2. ZKP/08 o sjednici vijeća izviješteni su državni odvjetnik, optuženik i branitelj odvjetnik A. K., te opunomoćenik oštećenika odvjetnik A. M., sjednici su nazočili optuženik i njegov branitelj koji su ostali kod odgovora na žalbu, te oštećenici T. H. i D. H. koji su ostali kod podnesenih žalbi, dok nisu pristupili uredno pozvani državni odvjetnik i opunomoćenik oštećenika zbog čega je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti.

Žalbe nisu osnovane.

Državni odvjetnik pobija presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 s tvrdnjom da o odlučnoj činjenici (način kretanja pješaka Ž. H.) postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza svjedoka Z. R. i M. R. i samih tih iskaza te s tvrdnjom da je zaključak suda prvog stupnja o promijenjenoj brzini kretanja pješaka Ž. H. nerazumljiv i protivan dokazima odnosno iskazima svjedoka.

Oštećenici pobijaju presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 također s tvrdnjom da o odlučnoj činjenici (način kretanja pješaka Ž. H.) postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza svjedoka i obrane optuženika i samih tih iskaza i obrane, te s tvrdnjom da su u pobijanoj presudi izostali razlozi o odlučnim činjenicama tj. da sud prvog stupnja nije naveo koji iskazi svjedoka i materijalni dokazi potvrđuju mišljenje vještaka S. o promijenjenom načinu kretanja pješaka Ž. H..

Suprotno citiranim žalbenim navodima, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju ukazuju žalitelji, a niti ostale bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08. Naime, sud prvog stupnja je u svezi utvrđenja odlučnih i drugih pravno-relevantnih činjenica u pobijanoj presudi iznio jasne, određene i neproturječne razloge, koji su u suglasju sa sadržajem dokaza, pa tako i iskazima svjedoka na koje se upire žalbom, te obranom optuženika. Tako sud prvog stupnja jasno i određeno ukazuje da je prometno-tehnički vještak S. izvršio analizu iskaza ispitanih svjedoka M. R. i Z. R., te obrane optuženika, u svezi načina odnosno brzine kretanja pješaka Ž. H., te na osnovi analize zaključio i utvrdio da je pješak Ž. H. mijenjao način odnosno brzinu hoda, što se tehnički ne može isključiti, koja analiza nije u proturječju sa sadržajem iskaza svjedoka i obrane optuženog, kako se to neosnovano navodi u žalbama. Stoga nisu u pravu žalitelji kada tvrde da su u svezi činjenice načina kretanja pješaka Ž. H. u pobijanoj presudi ostvareni ranije navedeni vidovi bitne povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Činjenica da žalitelji ne prihvaćaju zaključak suda prvog stupnja o promijenjenom načinu kretanja pješaka Ž. H., pa time, na osnovi tako promijenjenog način kretanja pješaka Ž. H., brzinu kretanja vozila optuženika, te izbježivu brzinu, tiče se žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te će stoga u nastavku biti i ocijenjeni žalbeni razlozi kojima se pobija navedeno utvrđenje suda prvog stupnja.

Zbog navedenih razloga nije osnovana žalba državnog odvjetnika i oštećenika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Državni odvjetnik pobija presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, stvarno samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s bitnim tvrdnjama da je pogrešno utvrđeno da je brzina kretanja vozila optuženika bila 62 km/h, kod čega se poziva na iskaze svjedoka i rezultate prometno-tehničkih vještaka P. i G., te da je na mjestu prometne nesreće bila dopuštena brzina od 60 km/h, kod čega tvrdi da je prometni znak ograničenja brzine na 60 km/h prestao važiti prije mjesta prometne nesreće, gledajući u smjeru vožnje optuženika, zbog raskrižja državne ceste kojom se kretao optuženik i nerazvrstanih cesta (čestica 7901/1 k.o. Z. na kojoj se nalazi stanica za tehnički pregled, te benzinska postaja), te je stoga na mjestu prometne nesreće brzina bila ograničena na 50 km/h (ograničenje brzine za naseljeno mjesto).

Oštećenici pobijaju presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s tvrdnjom da sud prvog stupnja neosnovano ne uzima u obzir nalaz i mišljenje prometno- tehničkog vještaka G., koji je jedini sudjelovao na rekonstrukciji prometne nesreće, a čiji nalaz i mišljenje u pogledu položaja vozila u trenutku efikasnog kočenja je sukladan nalazu i mišljenju prometno-tehničkog vještaka P., dok vještak S. zanemaruje činjenice utvrđene rekonstrukcijom događaja, posebno pokazivanje svjedoka R., te mjesto početka efektnog kočenja odnosno pozicije vozila za 15 metara naprijed, što potkrjepljuje svojom analizom i ocjenom iskaza svjedoka.

Nadalje, oštećenici navode da prometno-tehnički vještak S. nije utvrdio mogućnost izbjegavanja naleta vozila optuženika na pješaka Ž. H. na način da pješak, prelazeći cestu, pređe liniju kretanja vozila optuženika, pa tako nije utvrdio pri kojoj brzini vozila optuženika, u datoj prometnoj situaciji, uz utvrđenu reakciju kočenjem od strane optuženika, bi pješak uspio dovršiti prelazak ceste prije naleta vozila optuženika.

Također, oštećenici pobijaju pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja da je na mjestu prometne nesreće važio prometni znak ograničenja brzine od 60 km/h, uz tvrdnju da se nakon prometnog znaka pa do mjesta prometne nesreće nalaze dva raskrižja, zbog kojih je prometni znak ograničenja brzine od 60 km/h prestao važiti, te je važilo prometno pravilo o ograničenju brzine od 50 km/h za naseljeno mjesto, a riječ je o raskrižju između državne ceste kojom se kretao optuženik i nerazvrstane ceste na kojoj se nalazi stanica za tehnički pregled, te u nastavku, o raskrižju između državne ceste kojom se kretao optuženik i nerazvrstane ceste na kojoj se nalazi benzinska postaja.

U osobnoj žalbi oštećeni T. H. ističe da se sva u postupku provedena vještačenja temelje na indicijama i pretpostavkama, da se niti u jednom vještačenju koje se nalazi u spisu naletna brzina nije utvrdila na temelju pravila struke, uzimajući u obzir model vozila kojim je upravljao optuženik, a riječ je o osobnom automobilu marke Audi A8, koji ima dugačak poklopac motora, zbog čega je naletna brzina bila oko 55-60 km/h, pa i veća, a ne kako je to utvrđeno prometno- tehničkim vještačenjima tijekom postupka. Nadalje, ističe se da je nejasno zbog čega vještaci smatraju da je nakon naleta vozila na pješaka vozač tj. optuženik otpustio kočnicu, te da se nije radilo o kontinuiranom usporenju, zatim da je nejasno na temelju kojih parametara prometno- tehnički vještak S. dolazi do zaključka da je pješak Ž. H. u dva navrata mijenjao brzinu kretanja. U svezi navedenih žalbenih prigovora, žalitelj T. H. je uz žalbu priložio pismeno mišljenje stalnog sudskog vještaka za promet dipl.ing. Č. Č., uz tvrdnju da isto predstavlja sastavni dio njegove žalbe.

Suprotno citiranim žalbenim navodima državnog odvjetnika i oštećenika, sud prvog stupnja je na temelju savjesne i detaljne analize provedenih dokaza i obrane optuženika, te pravilne ocjene istih, pravilno zaključio da nije dokazano da bi optuženik svojom vožnjom prekršio propise o sigurnosti prometa na cestama za koje se tereti, te tako iz nehaja ugrozio promet da je izazvao nesreću u kojoj je smrtno stradao pješak Ž. H., za što je iznio jasne, opširne, uvjerljive i neproturječne razloge koje u cijelosti prihvaća ovaj sud, a koje državni odvjetnik i oštećenici svojim žalbenim razlozima ničim nisu doveli u pitanje.

Prije svega valja navesti da se predmetnom optužnicom optuženik tereti da je upravljajući osobnim automobilom lijevim prometnim trakom, od postojeća dva za isti smjer, prekršio odredbe iz čl. 38. st. 2., čl. 51. st. 1., čl. 53. st. 1. i čl. 58. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine broj: 105/04, 142/06 – dalje u tekstu ZSPC) time što se u naseljenom mjestu, u kojem se ne smije kretati brzinom većom od 50 km/h, približavajući se raskrižju, u situaciji kada mu je kamion-hladnjača, koji se kretao ispred njega desnim prometnim trakom, onemogućavao potpunu preglednost kolnika, kretao brzinom od oko 75,5 km/h, kada je pješak Ž. H. započeo prelaziti kolnik, ispred navedenog kamiona-hladnjače, prije pješačkog prijelaza, s lijeva na desno gledajući u smjeru kretanja vozila optuženika, pa kada se pješak pojavio u vidokrugu optuženika oko sredine kolnika unatoč poduzetom kočenju radi brzine kojom se kretao nije mogao izbjeći nalet na pješaka, te je došlo do naleta prednjeg lijevog dijela vozila optuženika na tijelo pješaka.

Premda se optuženik tereti za kršenje ranije navedena 4 propisa iz ZSPC-a (čl. 38. st. 2. propisuje obvezu vozača da upravlja vozilom s osobitim oprezom i primjenom brzinom kada prilazi obilježenom pješačkom prijelazu, čl. 51. st. 1. propisuje obvezu vozača da brzinu kretanja vozila prilagodi okolnostima propisanim tom odredbom, čl. 53. st. 1. propisuje dopuštenu brzinu za naseljeno mjesto, dok čl. 58. st. 1. propisuje obvezu vozača da upravlja vozilom povećanim oprezom kada se približava raskrižju) iz činjeničnog opisa djela za koja se optuženik tereti u stvari proizlazi da se optuženik u stvari samo tereti da je prometnu nesreću prouzročio kršenjem čl. 53. st. 1. ZSPC-a tj. time što se kretao nedopuštenom brzinom od oko 75,5 km/h, s obzirom da je na tom mjestu brzina bila ograničena na 50 km/h jer se radilo o naselju, time da do prometne nesreće ne bi došlo da se kretao dopuštenom brzinom od 50 km/h.

Sud prvog stupnja je prihvaćajući nalaz i mišljenje prometno-tehničkog vještaka D. S. utvrdio da se optuženik sa svojim vozilom kretao brzinom od 62 km/h, da je na mjesto prometne nesreće bila dopuštena brzina od 60 km/h, a ne 50 km/h kako se tvrdi u optužnici, te da optuženikovo prekoračenje dopuštene brzine za 2 km/h nije u uzročnoj vezi sa nastankom prometne nesreće, jer bi do prometne nesreće tj. do naleta na pješaka Ž. H. došlo i da se optuženik kretao dopuštenom brzinom od 60 km/h, jer je sud prvog stupnja na temelju nalaza i mišljenja navedenog vještaka utvrdio da bi optuženik izbjegao nalet vozilom na pješaka da se kretao brzinom od 50 km/h ili manjom.

Nisu u pravu žalitelji kada pobijaju navedena utvrđenja suda prvog stupnja pozivajući se prvenstveno na nalaze i mišljenja prometno-tehničkih vještaka D. G. i T. P..

Naime, bez obzira što je u dokaznom postupku pročitao nalaz i mišljenje prometno- tehničkog vještaka D. G., sud prvog stupnja osnovano istog nije uzeo u obzir kod utvrđenja odlučnih činjenica, prije svega brzine kretanja vozila optuženika, te brzine s kojom bi optuženik izbjegao nalet na pješaka uz utvrđenu reakciju kočenjem na pojavu pješaka na kolniku.

Kao što je navedeno u pobijanoj presudi, nakon što je ukinuta prethodna prvostupanjska presuda i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, u ponovljenom postupku nije bilo moguće dopunski ispitati vještaka D. G. s obzirom da je umro. Budući da je vještak D. G. tijekom postupka dao dva različita nalaza i mišljenja (prema prvom vozilo optuženika kretalo se brzinom od 50 km/h, a prema drugom nalazu kretalo se između 80 do 90 km/h, s time da kod toga vještak polazi od iskaza svjedoka Z. R. o položaju vozila optuženika u odnosu na teretno vozilo u trenutku započetog kočenja vozila optuženika), koji su bili u proturječju sa nalazom i mišljenjem prometno-tehničkog vještaka T. P., koji je na oba nalaza i mišljenja vještaka G. iznio svoje primjedbe (naveo je da u oba vještačenja vještak G. brzinu vozila optuženika nije izračunavao već procijenio, što je približna metoda sa mogućnošću velikog odstupanja, da nije utvrđivao brzinu kretanja pješaka zbog čega nije na ispravan način definirao vremensko prostorni odnos između pješaka i vozila itd.), s time da se i žalitelji pozivaju na rezultate vještačenja po vještaku P., a koja proturječja nije bilo moguće otkloniti dopunskim ispitivanjem vještaka G., sud prvog stupnja osnovano nije uzeo u obzir kod utvrđenja odlučnih činjenica rezultate vještačenja vještaka G., na koje se žalitelji paušalno pozivaju u žalbama.

Također sud prvog stupnja osnovano nije prihvatio nalaz i mišljenje prometno-tehničkog vještaka Z. B., a što se žalbama ne osporava. Naime, vještak Z. B. je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da se vozilo optuženika kretalo brzinom od 45 km/h, koliko je iznosila i naletna brzina, da se pješak Ž. H. kretao brzinom od 14 km/h, te da bi optuženik uz utvrđenu reakciju kočenja izbjegao nalet vozilom na pješaka sa brzinama do 29 km/h, a koja utvrđenja suglasno nisu prihvatili vještaci T. P. i D. S.. Budući da u ponovljenom postupku zbog neodazivanja vještaka Z. B. istog nije bilo moguće dopunski ispitati, a vještaci P. i S. su suglasno otklonili rezultate vještačenja vještaka B., sud prvog stupnja osnovano nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Z. B. u svezi ranije navedenih činjeničnih utvrđenja.

Što se tiče rezultata vještačenja po vještacima D. S. i T. P., uključivši i njihovo kombinirano vještačenje sa sudsko-medicinskim vještacima M. D. G. odnosno D. S., sud prvog stupnja osnovano navodi da iz istih suglasno proizlazi da je primarni kontakt između vozila optuženika i pješaka uslijedio prednjim lijevim čeonim dijelom osobnog vozila u unutarnju stranu desne noge (desno koljeno) u trenutku kad je pješak bio u raskoraku sa zaostalom desnom nogom, okrenut vozilu svojom lijevom-stražnjom stranom tijela tj. u međupoložaju između lijevog bočnog i stražnjeg položaja, iz čega slijedi da se pješak kretao vozilu od desne prema lijevoj strani i naprijed. Nadalje, sud prvog stupnja osnovano navodi da iz oba vještačenja proizlazi slična naletna brzina vozila na pješaka (prema vještaku P. oko 45 km/h, a prema vještaku S. između 40 do 45 km/h), slično mjesto naleta na kolniku (prema vještaku P. 41 m od PTM, a prema vještaku S. 38,2 m od PTM), te slična brzina kretanja pješaka u trenutku primarnog kontakta sa vozilom (prema vještaku P. 6 km/h, a prema vještaku S. 6,5 km/h), koja odstupanja su u dozvoljenim granicama, te nemaju nikakav utjecaj na utvrđenje odlučnih činjenica, prije svega brzine kretanja vozila optuženika prije nego što je poduzeo kočenje, brzine i načina kretanja pješaka prije primarnog kontakta sa vozilom optuženika, te brzine s kojom bi optuženik izbjegao nalet na pješaka uz utvrđenu reakciju kočenja na pojavu pješaka oko sredine kolnika.

Zbog navedenih razloga je sud prvog stupnja u navedenom dijelu osnovano usvojio u biti suglasne nalaze i mišljenja vještaka P. i S. u pogledu naletne brzine vozila optuženika, brzine kretanja pješaka u trenutku primarnog kontakta sa vozilom optuženika, naletnog mehanizma, te mjesta naleta u odnosu na uzdužnu os kolnika. Stoga oštećenici u žalbi neosnovano pobijaju utvrđenje suda prvog stupnja u svezi naletne brzine, pozivajući se na stručno mišljenje prometno-tehničkog vještaka Č. Č., koje su priložili u žalbu, kod čega valja navesti da žalitelji u žalbi nisu obrazložili u kom dijelu i iz kojeg razloga suglasno mišljenje vještaka P. i S. o naletnoj brzini nije pravilno.

Što se tiče odlučne činjenice o brzini kretanja vozila optuženika, te izbježivoj brzini uz utvrđenu reakciju kočenjem na pojavu pješaka na kolniku (oko linije koja razdvaja lijevi i desni prometni trak), suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika i oštećenika, sud prvog stupnja osnovano je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka S. prema kojem se optuženik sa vozilom kretao brzinom od 62 km/h, te bi izbjegao nalet na pješaka s brzinom do 50 km/h, a ne nalaz i mišljenje vještaka P., prema kojem se optuženik sa vozilom kretao brzinom od 75 km/h, te bi izbjegao nalet na pješaka s brzinom do 65 km/h.

Naime, prometno-tehnički vještaci su suglasni da se na temelju materijalnih tragova ne može utvrditi brzina kretanja vozila optuženika s obzirom da na kolniku nisu pronađeni tragovi kočenja prije mjesta naleta, zbog čega su vještaci brzinu kretanja vozila optuženika utvrdili na drugi način.

Vještak P. je brzinu kretanja vozila optuženika utvrdio na način da je pošao od utvrđene brzine kretanja pješaka u trenutku primarnog kontakta sa vozilom optuženika (6 km/h), zatim je uzeo u obzir da se pješak kontinuirano kretao s tom brzinom i da mu je trebalo 2,03 s da prevali put od središnje linije koja razdvaja desni i lijevi prometni trak, kada je izvjesno bio vidljiv za optuženika, do mjesta primarnog kontakta sa vozilom optuženika, a koji put je iznosio 3,4 m. Bez obzira što prije mjesta naleta nisu pronađeni tragovi kočenja vozila optuženika, vještak P. je sa "izvjesnom vjerojatnošću" zaključio i utvrdio da je prije naleta vozila na pješaka optuženik reagirao kočenjem kada je imao punu mogućnost uočavanja pješaka oko središnje linije, dakle, minimalno 2,03 s prije naleta, te na osnovu toga utvrdio da se u trenutku navedene reakcije kočenjem vozilo optuženika kretalo brzinom od 75 km/h, time da je optuženik radnju kočenja poduzeo na 37,9 m ispred mjesta naleta, kada je izvjesno postojala mogućnost uočavanja pješaka od strane optuženika. Na putu od 37,9 m vozilo optuženika bilo je maksimalno kočeno na putu od 16,9 m prije mjesta naleta (preostali dio puta se odnosi na reakciju kočenjem i prihvat kočionog sistema, te na rast usporenja vozila do maksimalne vrijednosti), bez obzira što nisu pronađeni tragovi kočenja na kolniku, kod čega je vještak uzeo u obzir da je vozilo optuženika ima ABS sustav kočenja kod kojeg su tragovi kočenja, bez uporabe tehničkih pomagala, teže uočljivi. Uz utvrđenu reakciju kočenjem na 37,9 m ispred mjesta naleta optuženik bi izbjegao nalet na pješaka da se kretao brzinom do 65 km/h.

Za razliku od vještaka P., vještak S. je izvršio analizu svjedočkih iskaza Z. R. i M. R., te obrane optuženika, u svezi načina i brzine kretanja pješaka Ž. H., te zaključio da iz istih proizlazi da je pješak mijenjao način odnosno brzinu kretanja, što se tehnički ne može isključiti odnosno vještak je analizom utvrdio da su u tom dijelu navedeni personalni dokazi tehnički prihvatljivi.

Tako je vještak S. pošao od navoda svjedoka R., koji je upravljao teretnim kamionom- hladnjačom desnim prometnim trakom, da je pješak krenuo preko ceste normalnim hodom, da je možda malo brže hodao (zapisnik sa rasprave od 7. listopada 2011. g.), a nakon što ga je svjetlosno i zvučno upozorio da je pješak potrčao preko ceste (zapisnik sa rekonstrukcije nesreće od 10. svibnja 2015. g.), zatim od navoda svjedoka R., kolege pješaka Ž. H., koji se nalazio u vozilu i koji je promatrao prelazak pješaka preko kolnika, da je pješak krenuo preko ceste korakom, da je zatim ubrzao dok je bio u njegovom vidokrugu, te na kraju je uzeo u obzir i navode optuženika da je pješak prelazio cestu brzinom između hoda i trka tj. pretrčavanjem, te na osnovi toga zaključio da je pješak mijenjao način odnosno brzinu kretanja, koji zaključak je tehnički prihvatljiv, jer nema tehničkih elemenata na temelju kojih bi se mogla odbaciti mogućnost da je pješak prilikom prelaženja ceste mijenjao način i brzinu svog kretanja na način da je počeo prelaziti cestu normalnim hodom, zatim da je na svjetlosno odnosno zvučno upozorenje svjedoka R. potrčao preko ceste, da bi neposredno prije naleta naglo promijenio svoj način kretanja iz potrčavanja u brzi hod nakon što je ugledao vozilo optuženika i čuo zvuk kočenja, za koje smanjenje brzine kretanja je bilo potrebno izvršiti maksimalno 1,5 do 2 koraka.

Nadalje je vještak S., polazeći od opisanog načina i brzine kretanja pješaka prema iskazima svjedoka odnosno obrani optuženika, utvrdio da je pješak put od 3,9 metara, na kojem je sasvim sigurno bio vidljiv za optuženika, prošao kroz vrijeme od oko 1,62 sekunde, te je na osnovi toga utvrdio da je brzina vozila optuženika u trenutku kad je mogao uočiti pješaka i kada je poduzeo radnju kočenja iznosila 62 km/h, s time da je u tom trenutku vozilo optuženika bilo udaljeno 26,1 metar od mjesta naleta. Nakon što je uzeo u obzir vrijeme reakcije i prijeđeni put sa tom brzinom u vremenu reakcije, vještak je utvrdio da je vozilo optuženika započelo sa kočenjem 0,67 sekundi prije naleta, na udaljenosti od 9,8 metara od mjesta naleta, u kojem trenutku se stražnji dio njegovog vozila nalazio udaljen 52,7 metara od PTM, a stražnji dio teretnog vozila kojim je upravljao svjedok R. oko 52,8 metara od PTM, što odgovara i iskazu svjedoka R. koji je naveo da u trenutku kada je vidio da su na vozilu optuženika upaljena stop svjetla da se stražnji dio njegovog vozila nalazio približno u ravnini stražnjeg dijela teretnog vozila.

Uz utvrđenu reakciju kočenja na oko 26,7 metara ispred mjesta naleta optuženik bi izbjegao nalet na pješaka da se kretao brzinom od 50 km/h ili manjom.

Prema tome, kao što proizlazi iz citiranih nalaza i mišljenja vještaka P. i S. njihova različita utvrđenja brzine kretanja vozila optuženika te brzine s kojom bi izbjegao nalet vozila na pješaka proizlaze prvenstveno iz različito utvrđene brzine kretanja pješaka, jer vještak P. uzima da se pješak kretao kontinuirano brzinom od 6 km/h, koliko je prema njemu iznosila brzina kretanja pješaka u trenutku primarnog kontakta sa vozilom optuženika, dok vještak S. polazi od iskaza svjedoka R. i R., te obrane optuženika, o promijenjenom načinu i brzini kretanja pješaka ( pješak krenuo normalnim hodom, zatim na zvučni i svjetlosni znak svjedoka R. potrčao preko kolnika s brzinom od najviše od 9 km/h da bi neposredno pred nalet vozila brzinu smanjio na 6,5 km/h), na osnovi čega vještaci utvrđuju različita vremena u kojima je pješak bio vidljiv za optuženika (vještak S. - 1,62 sekunde na putu od 3,9 metara, a vještak P. - 2,03 sekunde na putu od 3,4 metra), zatim različite brzine kretanja vozila optuženika u trenutku poduzete reakcije kočenjem (vještak S. 62 km/h, a vještak P. - 75 km/h), te različite izbježive brzine tj. brzine s kojom bi vozilo optuženika izbjeglo nalet na pješaka uz utvrđenu reakciju kočenjem (vještak S. s brzinom do 50 km/h a vještak P. s brzinom do 65 km/h).

Sud prvog stupnja osnovano je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka S. u ranije navedenom dijelu u kojem se razlikuje od nalaza i mišljenja vještaka P., što je obrazložio s jasnim, opširnim i uvjerljivim razlozima (str. 26.) koje u cijelosti prihvaća ovaj sud.

Naime, za razliku od vještaka P. koji je pošao od pretpostavke da se pješak na cijelom putu, od stupanja na kolnik pa do mjesta primarnog kontakta sa vozilom, kontinuirano kretao s naletnom brzinom od 6 km/h, vještak S. je u svezi načina kretanja pješaka analizirao i uzeo u obzir iskaze svjedoka R., R., kao i obranu optuženika, iz kojih proizlazi da se pješak nije cijelo vrijeme kretao na isti način i istom brzinom, već je mijenjao način i brzinu kretanja u smislu kao što je ranije navedeno. Kod toga valja ukazati i na iskaz svjedoka D. M., koji je također očevidac prometne nesreće, koji je naveo da je pješak pretrčavao cestu. S obzirom da se takav promijenjeni način i brzina kretanja pješaka s tehničkog stanovišta ne može isključiti, u čemu su suglasni vještaci S. i P., osnovano je sud prvog stupnja prihvatio nalaz i mišljenje vještaka S. te na temelju istog utvrdio, za optuženika povoljnije činjenično utvrđenje, da se pješak nije cijelo vrijeme na putu prelaženja ceste kretao kontinuirano istom brzinom koliko je iznosila naletna brzina, već da je mijenjao brzinu svog kretanja od normalnog hoda do pretrčavanja te neposredno pred nalet smanjenjem brzine na naletnu brzinu između 6 i 6,5 km/h. U prilog navedenog zaključka govori i prostorna i vremenska analiza prometne nesreće izvršena po vještaku S. iz koje proizlazi da je vozilo optuženika započelo sa kočenjem na 9,8 metara od mjesta naleta, u kojem trenutku se stražnji dio njegovog vozila nalazio udaljen 52,7 metara od PTM a stražnji dio teretnog vozila kojim je upravljao svjedok R. na oko 52,8 metara od PTM, koje utvrđenje odgovara iskazu svjedoka R., kolege pokojnog pješaka, koji je naveo da u trenutku kada je vidio da su na vozilu optuženika upaljena stop svjetla da se stražnji dio njegovog vozila nalazio približno u ravnini stražnjeg dijela teretnog vozila. Kod toga valja navesti da je vještak S. s jasnim i valjanim razlozima obrazložio zbog čega se navodi svjedoka R. sa rekonstrukcije nesreće o položaju vozila optuženika i teretnog vozila na kolniku u trenutku u kojem je vozilo optuženika bilo kočeno ne mogu koristiti (navodi svjedoka na raspravi 6. srpnja 2016. g. u svezi točnosti i pouzdanosti pokazivanja položaja vozila na rekonstrukciji), zbog čega oštećenici u žalbi neosnovano navode da je vještak S. zanemario navode svjedoka R. o položaju vozila na kolniku u trenutku kad je vozilo optuženika bilo kočeno.

Stoga je slijedom svega navedenog, suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika i oštećenika, sud prvog stupnja osnovano prihvatio nalaz i mišljenje vještaka S., te na temelju istog pravilno utvrdio da se optuženik sa vozilom kretao brzinom od 62 km/h i da bi uz utvrđenu reakciju kočenjem, koja je bila pravovremena, izbjegao nalet na pješaka sa svim brzinama do 50 km/h.

Što se tiče dopuštene brzine na mjestu prometne nesreće, suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika i oštećenika, sud prvog stupnja je na temelju provedenih dokaza pravilno utvrdio da je na mjestu prometne nesreće važio prometni znak ograničenja brzine od 60 km/h, koji se nesporno nalazio prije mjesta prometne nesreće gledajući u smjeru kretanja vozila optuženika, s obzirom da se između mjesta na kojem se nalazio prometni znak ograničenja brzine od 60 km/h i mjesta prometne nesreće nije nalazilo nikakvo raskrižje zbog kojeg bi prestalo važiti ograničenje brzine prema navedenom prometnom znaku.

Tako je sud prvog stupnja pravilno zaključio da niti priključak nekretnine čkbr. 7901/1 k.o. Z., vlasništvo J. osiguranja d.d. (na kojoj se nalazi stanica za tehnički pregled) na državnu cestu D8 (javna cesta) niti priključak benzinske pumpe C. na državnu cestu D8, kojom se kretalo vozilo optuženika, ne predstavlja raskrižje navedene državne ceste i navedenih nekretnina koje bi se imale smatrati cestama (nerazvrstane ceste), već se radi o uzdužnom priključku navedenih nekretnina na kojima se nalazi stanica za tehnički pregled odnosno benzinska pumpa na državnu cestu.

Naime, da je riječ o uzdužnom priključku a ne o raskrižju državne ceste i nerazvrstanih cesta proizlazi ne samo iz dokumentacije na koju se sud prvog stupnja poziva u pobijanoj presudi (dopis Hrvatskih cesta d.o.o. od 1. kolovoza 2018. prema kojem čkbr. 7901/1 k.o. Z. nije dio državne ceste, dopis Upravnog odjela za prostorno uređenje i graditeljstvo G. Z. koji je zaprimljen kod suda 3. kolovoza 2018. prema kojem U. 159. brigade ne ulazi ni jednim svojim dijelom u nekretninu čkbr. 7901/1 k.o. Z., te glavni izvedbeni projekt i lokacijske dozvole dostavljeni od strane J. osiguranja d.d.), već iz nalaza i mišljenja prometno tehničkih vještaka P. i S. koji su suglasno naveli, nakon što im je dostavljena dokumentacija koja se tiče priključka nekretnine čkbr. 7901/1 k.o. Z. na državnu cestu, da nije riječ o raskrižju državne ceste D8 i nerazvrstanih cesta, već o uzdužnom priključku nekretnine čkbr. 7901/1 k.o. Z., u vlasništvu J. osiguranja d.d. na kojoj se nalazi stanica za tehnički pregled odnosno benzinske pumpe C. na državnu cestu D8. Kod toga valja navesti u svezi Ulice 159. brigade, koja se pruža paralelno sa državnom cestom D8, za koju su policijski službenici u zapisniku o očevidu od 21. travnja 2008. naveli da se križa sa državnom cestom D8, koje križanje po prometnom pravilu poništava prometni znak ograničenja brzine od 60 km/h prije mjesta prometne nesreće, tako da na mjestu prometne nesreće vrijedi ograničenje brzine po prometnom pravilu od 50 km/h, da iz dopisa Upravnog odjela za prostorno uređenje i graditeljstvo G. Z. proizlazi da navedena Ulica ni jednim svojim dijelom ne ulazi u čkbr. 7901/1 k.o. Z., zbog čega se ne može raditi o raskrižju državne ceste D8 i navedene ulice na mjestu gdje se nekretnina čkbr. 7901/1 k.o. Z. priključuje na državnu cestu D8.

Dodatno, što se tiče benzinske pumpe C., pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja da se ne radi o raskrižju već o uzdužnom priključku benzinske pumpe C. na državnu cestu D8, ničim ne dovode u pitanje prometni znakovi na koje ukazuju oštećenici, a riječ je o znaku "raskrižje s cestom s prednošću prolaska" – oznaka B01 i "prestrojavanje vozila" - oznaka C86. Naime, prema čl.

2. st.

1. toč.

6. Zakona o sigurnosti prometa na cestama raskrižje je površina na kojoj se križaju ili spajaju dvije ceste ili više cesta, a i šira prometna površina (trgovi i slično) koja nastaje križanjem odnosno spajanjem cesta. Prema čl.

2. st.

1. toč.

1. citiranog Zakona cesta je svaka javna cesta, ulice u naselju i nerazvrstane ceste na kojima se obavlja promet, dok prema toč.

9. istog članka i stavka nerazvrstana cesta je površina koja se koristi za promet po bilo kojoj osnovi i koja je dostupna većem broju raznih korisnika, pa se tako primjerice navodi da nerazvrstanu cestu predstavljaju prostori parkirališta i benzinskih crpki. Dakle, prema citiranim zakonskim odredbama nerazvrstanu cestu predstavljaju i prostori parkirališta i benzinskih crpki, na kojima se odvija promet, međutim spoj tih nerazvrstanih cesta sa javnim cestama ne predstavlja raskrižje, već se radi o priključcima tih prostora na kojima se odvija promet sa javnim cestama, zbog čega ti spojevi ne poništavaju važenje znaka ograničenja brzine koji spadaju u znakove izričitih naredbi sukladno Pravilniku o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama.

Da je tome tako, osim iz razloga koje je u svom nalazu i mišljenju naveo vještak S., proizlazi iz činjenice da prije uzdužnih priključaka nekretnina na kojoj se nalaze stanica za tehnički pregled odnosno benzinska pumpa na državnu cestu nije postojao znak opasnosti "raskrižje sa sporednom cestom" niti znak obavijesti "cesta s prednošću prolaska". Osim toga, kad bi se radilo o raskrižjima koja bi poništila važenje znaka ograničenja brzine od 60 km/h, tada ne bi bilo nikakve potrebe da se nakon tih raskrižja postavlja znak ograničenja brzine na 50 km/h, koji prometni znak je u inkriminirano vrijeme bio postavljen na stupu ulične rasvjete nakon mjesta nesreće, gledajući u smjeru kretanja vozila optuženika, a kako je to vidljivo na fotografijama F2, F3 i F8 fotoelaborata očevida, iz razloga što bi nakon poništenja važenja znaka ograničenja brzine od 60 km/h važilo prometno pravilo o ograničenju brzine za naseljeno mjesto od 50 km/h.

Slijedom svega navedenog sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je na mjestu prometne nesreće važio prometni znak ograničenja brzine od 60 km/h.

S obzirom da je na temelju nalaza i mišljenja prometno tehničkog vještaka S. sud prvog stupnja pravilno utvrdio da se optuženik sa vozilom kretao brzinom od 62 km/h, da bi uz postojeću, pravovremenu, reakciju kočenjem izbjegao nalet na pješaka sa svim brzinama do 50 km/h, a da je dopuštena brzina bila 60 km/h, sud prvog stupnja pravilno je zaključio da optuženikovo prekoračenje brzine od 2 km/h nije u uzročnoj vezi sa nastankom prometne nesreće, s obzirom da bi do prometne nesreće došlo i da se kretao dopuštenom brzinom od 60 km/h, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja prometno tehničkog vještaka S., zbog čega nisu u pravu oštećenici kada u žalbi tvrde da je izostalo utvrđenje mogućnosti izbjegavanja naleta vozila optuženika na pješaka na način da pješak prelazeći cestu pređe liniju kretanja vozila optuženika pod pretpostavkom da se optuženik kretao dopuštenom brzinom. Zbog navedenih razloga pravilan je zaključak suda prvog stupnja da nije dokazano da bi optuženik svojom vožnjom prekršio odredbu čl. 53. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama koje kršenje bi bilo u uzročnoj vezi sa nastankom prometne nesreće.

Što se tiče kršenja ostalih propisa iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama za koje se optuženik tereti (čl. 38. st. 2., čl. 51. st. 1. i čl. 58. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama), kao što je ranije navedeno, iz činjeničnog opisa djela proizlazi da se optuženik ustvari samo tereti za kršenje čl. 53. st. 1. citiranog Zakona. Unatoč tome, valja navesti da je sud prvog stupnja u pobijanoj presudi s valjanim razlozima obrazložio da nije dokazano da bi optuženik svojom vožnjom prekršio citirane odredbe Zakona o sigurnosti prometa na cestama, koje razloge u cijelosti prihvaća ovaj sud, pri čemu valja navesti da se žalbama državnog odvjetnika i oštećenika ti razlozi ustvari niti ne pobijaju. Kod toga valja samo nadodati da je prema utvrđenju prometno- tehničkog vještaka S. pokojni pješak započeo prelaziti kolnik na 45 metara prije PTM tj. prije pješačkog prijelaza, gledajući u smjeru kretanja vozila optuženika, zbog čega optuženik svojom vožnjom nije mogao prekršiti odredbu iz čl. 38. st. 2. citiranog Zakona, kao ni odredbu iz čl. 58. st. 1. s obzirom da se nije približavao raskrižju, niti je do prometne nesreće došlo u raskrižju.

Slijedom svega navedenog, suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika i oštećenika, sud prvog stupnja pravilno je zaključio i utvrdio da nije dokazano da bi optuženik počinio kazneno djelo na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom, zbog čega žalbe državnog odvjetnika i oštećenika nisu osnovane.

Stoga je žalbe državnog odvjetnika i oštećenika valjalo odbiti kao neosnovane temeljem čl. 482. ZKP/08 i presuditi kao u izreci presude.

U Varaždinu 21. svibnja 2019.

Zapisničarka

Predsjednik vijeća

Jasminka Tvarog v. r.

Rajko Kipke v. r.

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Upraviteljica sudske pisarnice

Mirjana Badanjak