Criminal appeal dismissed; facts and sentencing upheld against attempted murder charge.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a first-instance conviction for attempted murder and upheld the five-year prison sentence. The defendant argued that the court erred in fact-finding regarding the number of shots fired and incorrectly rejected a claim of self-defense due to alleged third-party gunfire. The court found the lower court's factual findings logical and well-supported by witness testimony, rejecting the self-defense claim as unfounded since the victim posed no immediate threat. Consequently, the appeal was rejected as baseless, and the original judgment was confirmed.
Legislator headnote
AI generatedZakon o kaznenom postupku Republike Hrvatske; Zakon o kaznenom pravu Republike Hrvatske: The Supreme Court held that an appeal based on alleged errors in fact-finding or application of criminal law is inadmissible if the lower court's reasoning is logical, clear, and supported by reliable evidence, and that a claim of self-defense fails when the alleged threat is unsubstantiated by witness testimony.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-394/00-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Senke Klarić-Baranović, Zlate Lipnjak-Bosanac, Neve Šibl i mr. Branka Zmajevića, kao članova vijeća i sudske savjetnice – tajnice u vijeću Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. R. S. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 27. travnja 2000. godine, broj K-5/98, u sjednici održanoj 26. listopada 2000. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića,
p r e s u d i o je:
Odbija se kao neosnovana žalba opt. R.S. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Županijski sud u Vukovaru je u odsutnosti optuženika pobijanom presudom proglasio krivim opt. R.S. zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. st. 1. OKZRH, te ga po tom propisu osudio na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina.
Temeljem čl. 90. st. 4. ZKP/93 optuženik je oslobođen obveze naknade troškove tog postupka.
Protiv te presude podnio je žalbu opt. R.S., po branitelju A.G., odvjetniku iz V., navodeći da je pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske je u pisanom podnesku od 7. srpnja 2000. godine, broj DOKŽ-879/00, predložio da se žalba optuženika odbije.
Žalba nije osnovana.
Žalitelj navodi da presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te tvrdi da je počinjena povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, jer da je izreka presude proturječna razlozima presude, te da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti
razlozi potpuno nejasni. Međutim, žalitelj ničim ne potkrepljuje niti činjenično konkretizira apostrofiranu bitnu povredu, već samo ističe djelomično zakonski tekst naveden toč. 11. Ispitujući, pak, pobijanu presudu po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP/93, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena ta ili neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka.
Žalbom se ističe i osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dok iz sadržaja proizlazi da se presuda pobija samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Taj žalbeni osnov žalitelj vidi u tome što su svjedokinje S.S.i N.V. suglasno iskazale da je otpuženik ispalio dva hica, i to jedan pored oštećenika, nakon čega su ovi nastavili svađati, a drugi nakon minute, dvije u smjeru oštećenika. Drži da je ostalo nejasno je li još netko pucao, jer su oštećenika pogodila dva projektila. Nadalje, navodi da u postupku nije provedeno medicinsko vještačenje na okolnost kvalifikacije povreda, ni balističko vještačenje na okolnost smjera ispaljivanja hitaca, a da činjenica što se ta dva vještačenja sada ne mogu izvršiti ne može biti otegotna za optuženika. Također, ističe da je iz spisa razvidno da optuženik nije imao namjeru lišiti života oštećenika, i to stoga jer je nakon ranjavanja, kada je vidio da je oštećenik živ, omogućio prijevoz i hitnu medicinsku pomoć oštećeniku. Na kraju zaključuje da je optuženik postupao u namjeri odbijanja napada od sebe, siguran da oštećenik u džepu drži bombu.
Međutim, suprotno mišljenju žalbe, prvostupanjski je sud proveo sve raspoložive dokaze, te potom savjesnom i brižljivom analizom i ocjenom svakog dokaza posebno, te svih dokaza zajedno i obrane optuženika pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.
Naime, pravilan je zaključak suda prvog stupnja o tomu da je optuženik iz pištolja ispalio ukupno tri hica, jer to proizlazi kako iz obrane optuženika, tako i iz iskaza svjedoka Ž.T., koje je sud prihvatio stoga što su u tom dijelu sadržajno podudarni, a optuženik i navedeni svjedok iskazivali su kratko vrijeme nakon događaja, kada su i sjećanja bila svježa, za razliku od svjedokinja N.V. i S.S. , koje su o broju hitaca prvi put iskazivale nakon punih osam godina, uslijed čega sigurno sjećanje takvih detalja blijedi. Nadalje, žalbom nije s uspjehom dovedena u sumnju ni konstatacija prvostupanjskog suda da su dva od tri ispaljena projektila pogodila u grudi oštećenika, jer takav zaključak sud prvog stupnja razložno bazira na iskazu Ž.T., svjedoka kojem u cijelosti vjeruje, a koji je prijatelj optuženika, te je neposredno prije događaja bio u društvu s optuženikom, zbog čega nema nikakvog razloga teretiti optuženika. Konačno, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da nema okolnosti koje bi govorile o tomu da se optuženik kritične zgode branio ili bio u putativnoj nužnoj obrani, a za takvo uvjerenje dao je valjane i uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj Vrhovni sud. Pritom se može ponoviti da su baš svi saslušani svjedoci suglasno iskazali da, osim verbalnog sukoba (svađe), nikakvog drugog dodira ni sukoba između optuženika i oštećenika nije bilo, te da je optuženik pucao prema oštećeniku u trenutku kada je ovaj bio udaljen nekoliko metara od njega i nije ništa držao u rukama, niti napadao optuženika. Sama okolnost što je oštećenik uputio optuženiku prijetnje za trajanja kratkotrajne svađe, a bez da je poduzeo i jednu radnju za ostvarenje tih prijetnji, ne predstavlja ostvarenje pretpostavki za djelovanje u nužnoj obrani, pa čak ni u putativnoj nužnoj obrani. Razložno je i logično prvostupanjski sud ocijenio neosnovanom i neistinitom obranu optuženika u dijelu u kojem govori o tomu da je još netko pucao prema optuženiku kritične zgode, jer za takvu verziju događaja uopće nema dokaza, niti je to itko od svjedoka očevidaca potvrdio.
Slijedom iznesenog, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje i bez provođenja balističkog i medicinskog vještačenja za koje nije ni bilo temelja, kako to priznaje
i sama žalba, te zaključio da je optuženik postupao upravo onako kako je to navedeno činjeničnim opisom izreke pobijane presude, a za svoja je utvrđenja dao uvjerljive, jasne i logične razloge, pa nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Žalbom se presuda pobija i zbog povrede kaznenog zakona, ali se u žalbi ne tvrdi da bi kazneni zakon bio pogrešno primijenjen na činjenično stanje utvrđeno pobijanom presudom, već smisao žalbe pokazuje da je ta povreda istaknuta kao tzv. posredna povreda Kaznenog zakona, tj. ona koja bi proizlazila iz primjene Kaznenog zakona na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Stoga, a kako nije osnovana žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, nije ostvaren ni žalbeni osnov povrede Kaznenog zakona.
Kako temeljem odredbe čl. 369 ZKP/93 predmetna žalba sadrži i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji, razmatrana je i ta osnova, no ovaj drugostupanjski sud je našao da žalba ni u tom dijelu nije osnovana.
Naime, sud prvog stupnja pravilno je prilikom odmjeravanja kazne cijenio optuženiku kao olakotno raniju neosuđivanost, okolnosti u kojima je djelo počinjeno, i to kako u užem smislu, tj. postojanje određenog doprinosa oštećenika, tako i u širem smislu, odnosno da se događaj zbio na području izvan pravnog sustava Republike Hrvatske na kojem je tada vladala opća nesigurnost i poremećenost odnosa između ljudi. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio i otegotne okolnosti, cijeneći upornost optuženika iskazanu kroz dva projektila kojima je pogodio oštećenika u grudi. Stoga se i po mišljenju ovog Vrhovnog suda izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina ukazuje primjerenom svim nabrojenim olakotnim i otegotnim okolnostima, a njome se u cijelosti ostvaruje svrha kažnjavanja, odnosno specijalna i generalna prevencija.
Slijedom navedenih razloga, sa žalbom optuženika je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude, a temeljem odredbe čl. 387. ZKP/97.
U Zagrebu, 26. listopada 2000. godine
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Sanja Katušić-Jergović, v.r.
Katica Jelić, v.r.