Court dismisses appeal confirming share transfer contract void due to lack of supervisory board authorization.
Legislator summary
AI generatedThe High Commercial Court dismissed the defendants' appeal, upholding the first-instance judgment that declared the share transfer contract void. The court found the contract invalid because the defendant, acting as both a company officer and the counterparty, lacked specific authorization from the supervisory board to sign the agreement with himself. The court ruled that the supervisory board, not merely its chair, must grant such powers, and the defendants failed to prove this authorization existed.
Legislator headnote
AI generatedZakon o trgovačkim društvima čl. 41. st. 3. u vezi čl. 49.; Zakon o obveznim odnosima čl. 103. st. 1.: A contract where a company officer acts as a counterparty without specific authorization from the supervisory board is void as contrary to mandatory law.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
28. Pž-6118/10-3
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Omazića, predsjednika vijeća, Vesne Buljan, suca izvjestitelja, i Tatjane Kujundžić Novak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. I. društvo za upravljanje investicijskim fondovima d.o.o. iz Z., R. cesta , kojeg zastupa punomoćnica T. I., odvjetnica u Z., J. , protiv tuženika 1. B. d.d. iz Z., V. , i 2. A. P. iz Z., S. G. , koje zastupaju punomoćnici M. R. i N. G., odvjetnici u O. društvu R. i P. u Z., D. radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5462/08-39 od 4. svibnja 2010., u sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2014.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5462/08-39 od 4. svibnja 2010. u točki I. izreke.
Obrazloženje
Prvostupanjski je sud pobijanom točkom I. izreke presude označene u izreci ove presude utvrdio da je ništav Ugovor o prodaji i prijenosu dionica društva B. d.d. od 19. rujna 2005. sklopljen između prvotuženika i drugotuženika pri sklapanju kojeg ugovora je drugotuženik sudjelovao u zastupanju prvotuženika i samoga sebe te je naložio tuženicima nadoknaditi prouzročeni parnični trošak tužitelju u iznosu od 12.232,50 kn. Istom presudom sud prvog stupnja je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio od suda da obveže drugotuženika da je dužan izdati prvotuženiku ispravu podobnu za upis svih dionica prenesenih na temelju tog ugovora na prvotuženika, a koju ispravu će u protivnom zamijeniti presuda te da je prvotuženik dužan Središnjem klirinškom depozitarnom društvu d.d. podnijeti zahtjev za preknjižbu svih dionica prenesenih na temelju navedenog ugovora na svoje ime i za svoj račun (točka II. izreke presude). Tako je sud prvog stupnja presudio u odnosu na točku I. izreke presude jer je nakon provedenog postupka ocijenio da je Ugovor o prodaji i prijenosu dionica sklopljen 19. rujna 2005. protivan prisilnoj odredbi iz članka 49. u vezi s člankom 41. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine” broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12 i 68/13) te da je stoga ništav u smislu odredbe članka 103. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01), dok je odluku o trošku donio primjenom odredbe članka 154. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.
Protiv te presude žalbu su izjavili tuženici pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelji smatraju da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a izneseni razlozi su međusobno proturječni i suprotni sadržaju spisa. Tuženici su prigovorili da Ugovor o prodaji i prijenosu dionica ne postoji, a tužitelj nije dostavio niti jedan dokaz da navedeni ugovor postoji. Iz dopisa Središnjeg klirinškog depozitarnog društva d.d. od 1. veljače 2010. proizlazi da je točna činjenica da navedeni ugovor ne postoji jer je iz tog dopisa vidljivo da je ugovor dostavljen na provedbu vraćen budući da nije sadržavao sve što po zakonu mora sadržavati. Time je sud počinio povredu postupak iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku. Pogrešno je sud primijenio materijalno pravo kad je smatrao da punomoć priložena spisu kojom se daje ovlast Upravi za sklapanje ugovora o prijenosu dionica nije valjana. Naime, sud se poziva na odredbu članka 264. Zakona o trgovačkim društvima, ali je pogrešno tumači. Žalitelji smatraju da prema upravi nastupa predsjednik nadzornog odbora, a ne svi članovi nadzornog odbora pa je pogrešan pravni stav prvostupanjskog suda da ovlast kojom je predsjednik nadzornog odbora dao zakonskom zastupniku za zastupanje nije valjana. Naime, odredba članka 49. Zakona o trgovačkim društvima govori o posebnoj ovlasti, što znači da ona ne može biti opća, već upravo za konkretni slučaj, a tako proizlazi iz punomoći predsjednika nadzornog odbora od 19. rujna 2005. Žalitelji predlažu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske da preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženicima uključujući i trošak žalbe.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Žalba tuženika nije osnovana.
Ispitavši prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na temelju odredbe članka 365. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i zakonitu odluku.
U konkretnom predmetu između stranaka nije sporno da je drugotuženik predsjednik uprave prvotuženika i da je imatelj ukupno 84.024 dionica prvotuženika, što proizlazi iz podataka Središnjeg klirinškog depozitarnog društva d.d. (ranije Središnjeg depozitarnog društva d.d.) s lista 7. spisa. S obzirom na to da su tuženici osporavali vjerodostojnost Ugovora o prodaji i prijenosu dionica društva B. d.d. od 19. rujna 2005. (list 37.-40. spisa) kojeg je tužitelj u preslici dostavio sudu (s time da je i javnobilježnička solemnizacija tog ugovora dostavljena sudu u preslici), te da je spisu priložena punomoć kojom je predsjednik nadzornog odbora prvotuženika Z. P. ovlastio drugotuženika na „sklapanje i potpisivanje” ugovora o prodaji i prijenosu 10.000 vlastitih redovnih dionica prvotuženika kojim prvotuženik prodaje drugotuženiku predmetne dionice, između stranaka je sporno je li Ugovor o prodaji i prijenosu dionica društva B. d.d. od 19. rujna 2005. kojeg je tužitelj u preslici dostavio sudu vjerodostojna isprava te je li drugotuženik imao u smislu odredbe članka 41. stavak 3. u vezi članka 49. Zakona o trgovačkim društvima ovlaštenje za sklapanje tog ugovora.
Prvostupanjski je sud radi ispitivanja vjerodostojnosti isprave - Ugovora o prodaji i prijenosu dionica društva B. d.d. od 19. rujna 2005. kojeg je tužitelj u preslici dostavio sudu raspravnim rješenjem od 20. listopada 2009. (list 55. spisa) pozvao tuženike da dostave izvornik tog ugovora, a nakon što su tuženici odbili postupiti po tom rješenju suda, prvostupanjski je sud rješenjem od 22. siječnja 2010. (list 62. spisa) pozvao Središnje klirinško depozitarno društvo d.d. da dostavi na uvid taj ugovor. Središnje klirinško depozitarno društvo d.d. je kao treća osoba u smislu odredbe članka 234. stavak 1. Zakona o parničnom postupku dostavila sudu podnesak kojim je obavijestila sud da je sve ugovore o prijenosu dionica vratila s time da je zadržala samo kopije ugovora i to „samo jednog ugovora u cijelosti, dok je za ostale ugovore kopirana samo prva stranica ugovora - jedan je i onaj g. P.” (list 69. spisa), a u prilogu tog podneska sudu je, između ostalog, dostavljena preslika prve stranice Ugovora o prodaji i prijenosu dionica društva B. d.d. kojeg su prvotuženik i drugotuženik sklopili 19. rujna 2005. (list 72. spisa). Usporedbom preslika prve stranice tog ugovora kojeg je sudu dostavila treća osoba i preslike prve stranice ugovora koju je sudu dostavio tužitelj proizlazi da se radi o identičnoj prvoj stranici ugovora odnosno isprave. Upravo zbog navedenog, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da je Ugovor o prodaji i prijenosu dionica društva B. d.d. od 19. rujna 2005. kojeg je tužitelj u preslici dostavio sudu vjerodostojna isprava, pa je stoga neosnovano osporavanje vjerodostojnosti te isprave koje tuženici ističu (i) u žalbi.
Naime, odredbom članka 233. stavak 1. Zakona o parničnom postupku je propisano kad se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke, sud će tu stranku pozvati da podnese ispravu, ostavljajući joj za to određeni rok. Nadalje, prema stavku 5. istoga članka Zakona o parničnom postupku sud će, s obzirom na sve okolnosti, po svom uvjerenju cijeniti od kakva je značenja što stranka koja drži ispravu neće postupiti po rješenju suda kojim joj se nalaže da podnese ispravu ili protivno uvjerenju suda poriče da se isprava kod nje nalazi.
S obzirom na to da su tuženici stranke ugovora o prijenosu dionica, Ugovor o prodaji i prijenosu dionica društva B. d.d. od 19. rujna 2005. se očito nalazi kod njih; uostalom, u svom podnesku od 15. siječnja 2010. tuženici nisu niti osporili činjenicu da se izvornik tog ugovora nalazi kod njih, već su se samo pozvali na odredbu članka 233. stavak 2. Zakona o parničnom postupku koja propisuje tri slučaja kada stranka mora bezuvjetno podnijeti ispravu (list 60.-61. spisa). Prema tome, upravo stoga što tuženici nisu htjeli postupiti po raspravnom rješenju suda od 20. listopada 2009. da dostave sudu izvornik Ugovora od 19. rujna 2005., sud prvog stupnja je po svom uvjerenju sukladno odredbi članka 233. stavak 5. Zakona o parničnom postupku pravilno ocijenio da je preslika ugovora koju je sudu dostavio tužitelj identična izvorniku ugovora, tim više što je očito taj ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika te da je i preslika prve stranice tog Ugovora koju je sudu dostavila treća osoba-Središnje klirinško depozitarno društvo d.d. identična preslici ugovora koju je sudu dostavio tužitelj. Osim toga, Središnje klirinško depozitarno društvo d.d. je 30. studenoga 2005. provelo preknjižbu dionica s prvotuženika na drugotuženika (ovo proizlazi iz dopisa tog društva s lista 69. spisa), a tuženici tijekom cijelog prvostupanjskog postupka nisu niti istaknuli činjenicu da bi preknjižba dionica s računa prvotuženika na račun drugotuženika bila obavljena na temelju nekog drugog ugovora pa zato i ovaj sud smatra da je ugovor kojeg je tužitelj dostavio sudu u preslici vjerodostojna isprava.
Nadalje, suprotno žalbenim navodima oba tuženika prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da je Ugovor o prodaji i prijenosu dionica društva B. d.d. od 19. rujna 2005. kojim je prvotuženik prenio na drugotuženika dionice prvotuženika ništav u smislu odredbe članka 103. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima jer je protivan prisilnom propisu iz članka 41. stavak 3. u vezi članka 49. Zakona o trgovačkim društvima.
Naime, odredbom članka 41. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima je propisano da se na zastupnike po zakonu trgovačkog društva odnosi ograničenje iz članka 49. tog Zakona, dok je odredbom članka 49. tog Zakona određeno da prokurist (zastupnik po zakonu) ne može bez posebne ovlasti trgovačkog društva nastupiti kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime a za račun drugih osoba, ili u ime i za račun drugih osoba. Prema tome, iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da zastupnik po zakonu ne smije bez posebne ovlasti društva nastupati kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati, između ostalog, ugovore u svoje ime i za svoj račun.
U ovom parničnom predmetu drugotuženik je Ugovor o prodaji i prijenosu dionica društva B. d.d. od 19. rujna 2005. sklopio i kao zastupnik po zakonu prvotuženika i kao druga ugovorna stranka. Prema tome, drugotuženik je taj ugovor sukladno odredbi članka 41. stavak 3. u vezi članka 49. Zakona o trgovačkim društvima smio sklopiti samo ako je za sklapanje tog ugovora imao posebnu ovlast prvotuženika s time da je tu ovlast u ime prvotuženika mogao izdati isključivo prvotuženikov nadzorni odbor jer on sukladno odredbi članka 268. Zakona o trgovačkim društvima zastupa prvotuženika prema svima članovima uprave pa tako i prema drugotuženiku kao predsjedniku uprave prvotuženika. Međutim, suprotno žalbenim navodima oba tuženika, drugotuženik nije imao posebnu ovlast prvotuženika za sklapanje Ugovora o prodaji i prijenosu dionica društva B. d.d. od 19. rujna 2005. pa je zato taj ugovor ništav sukladno odredbi članka 103. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima jer je protivan prisilnom propisu iz članka 41. stavak 3. u vezi članka 49. Zakona o trgovačkim društvima (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.).
Naime, pogrešno je mišljenje žalitelja da je prvotuženik u smislu odredbe članka 268. Zakona o trgovačkim društvima dao drugotuženiku posebnu ovlast za sklapanje Ugovora o prodaji i prijenosu dionica društva B. d.d. od 19. rujna 2005. time što je (eventualno) prvotuženikov predsjednik nadzornog odbora Zvonko Primorac ovlastio drugotuženika na „sklapanje i potpisivanje” tog Ugovora. Naprotiv, premda nadzorni odbor prema članku 264. stavak 1. Zakona o trgovačkim društvima iz reda svojih članova izabire predsjednika tog odbora, predsjednik nadzornog odbora bez suglasnosti tog odbora ne može članu uprave dati posebnu ovlast za sklapanje ugovora sa samim sobom iz članka 41. stavak 3. u vezi članka 49. Zakona o trgovačkim društvima. Upravo suprotno tome, samo nadzorni odbor (a ne isključivo njegov predsjednik) može odlučiti o tome hoće li članu uprave dati posebnu ovlast za sklapanje ugovora s obzirom na to da taj organ društva zastupa društvo prema upravi, a ne pojedini njegovi članovi. Prema tome, da bi Ugovor o prodaji i prijenosu dionica društva B. d.d. od 19. rujna 2005. bio valjan, nadzorni organ prvotuženika je sukladno odredbi članka 267. Zakona o trgovačkim društvima morao donijeti odluku kojom drugotuženiku daje posebnu ovlast za sklapanje tog Ugovora; jednako tako, s obzirom na to da su tuženici tijekom postupka tvrdili i da je predsjednik nadzornog odbora prvotuženika imao punomoć za davanje ovlaštenja drugotuženiku da sklopi Ugovor o prodaji i prijenosu dionica društva B. d.d. od 19. rujna 2005., tuženici su trebali dokazati da je nadzorni odbor prvotuženika opunomoćio svog predsjednika da drugotuženika ovlasti na „sklapanje i potpisivanje” ugovora (zapravo, da drugotuženiku priopći da mu je društvo zastupano po nadzornom odboru dalo posebnu ovlast iz članka 49. Zakona o trgovačkim društvima). Međutim, tuženici tijekom postupka nisu dokazali niti da je nadzorni odbor prvotuženika donio odluku kojom se drugotuženiku daje posebna ovlast za sklapanje predmetnog ugovora, niti su dokazali da je predsjednik nadzornog odbora prvotuženika imao punomoć nadzornog odbora za davanje te ovlasti. Zbog toga, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio ništavim Ugovor o prodaji i prijenosu dionica društva B. d.d. kojeg su tuženici sklopili 19. rujna 2005. pri sklapanju kojeg je drugotuženik sudjelovao i kao zastupnik po zakonu prvotuženika i kao druga ugovorna stranka.
Slijedom navedenog, žalbu oba tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.
U Zagrebu 2. travnja 2014.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
IVICA OMAZIĆ, v.r.