I Kž-98/2000-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 98/00-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te mr. Branka Zmajevića i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i tajnice u odjelu – više sudske savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv mlt. T. T. zbog kaznenog djela iz čl. 90. u vezi čl. 33. i 29. KZ, odlučujući o žalbi maloljetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 14. prosinca 1999. godine, br. Km 48/97, u sjednici održanoj 21. studenog 2001. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka, odvjetnika maloljetnika S. G. i maloljetnika osobno,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba mlt. T.T. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu u vijeću za mladež proglasio je krivim mlt. T.T. zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju u prekoračenju nužne obrane iz čl. 90. u vezi čl. 33. i čl. 29. KZ i temeljem čl. 27. st. 1. i 2. Zakona o sudovima za mladež, prema maloljetniku pridržao izricanje kazne maloljetničkog zatvora, te po čl. 9. st. 2. toč. 5. i čl. 11. u vezi čl. 27. st. 1. Zakona o sudovima za mladež izrekao maloljetniku odgojne mjere i to pojačanu brigu i nadzor uz posebnu obvezu da se osposobljava za zanimanje koje odgovara njegovim sposobnostima i sklonostima, uz uvjet da maloljetniku može biti naknadno izrečen maloljetnički zatvor, ako za vrijeme od dvije godine počini novo kazneno djelo. Protiv te presude žalbu je podnio maloljetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o sankciji i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati sudu prvog

đenje.

stupnja na ponovno su

I Kž 98/00-5

Ujedno maloljetnik zahtijeva da o sjednici vijeća bude obaviješten on i njegov branitelj. Sjednici vijeća prisustvovao je branitelj optuženika, odvjetnik S.G. iz Z. i maloljetnik osobno.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske razgledao je spis.

Žalba nije osnovana.

Maloljetnik nije u pravu kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP).

U svojoj žalbi pod tim žalbenim osnovom maloljetnik tvrdi, da je izreka presude proturječna sama sebi, razlozima presude, da su razlozi presude u znatnoj mjeri proturječni i da između navoda sadržanih u razlozima presude i sadržaja zapisnika o danim iskazima u postupku postoji proturječje.

Točno je da sud prvog stupnja u izreci pobijane presude utvrđuje redoviti oblik izravne namjere, naime, da maloljetnik ostvaruje djelo kao stvarni cilj radnje, jer ubada oštećenog u cilju da ga usmrti. Opisujući u obrazloženju presude izravnu namjeru (list 19 presude), sud navodi da je maloljetnik četiri puta udario nožem oštećenika i to dva puta u lijevo prsište, te dva puta u bočnu stranu lijeve natkoljenice, utvrđujući također da je time radnja maloljetnika bila strogo usmjerena na oštećenog, a volja njegova jasno je bila dirigirana na prouzrokovanje posljedice i manifestirana da se djelo ostvari. Dakle, i u obrazloženju presude pri opisu namjera je bila usredotočena na posljedicu, ali bez ciljne namjere, to postupanje maloljetnika samo po sebi govori o volji – želji da se izvrši djelo, a time je i izražena namjernost čina. Oba redovita oblika izravne namjere opisana po sudu prvog stupnja, suštinski govore o htijenju maloljetnika da usmrti oštećenog, dakle, nema neslaganja između navoda u izreci i razloga u obrazloženju presude.

Medicinskim vještačenjem sud prvog stupnja utvrđuje, da su ozljede oštećenog nastale od četiri međusobno neovisna uboda nožem (str. 12 presude), dakle, nedvojbeno se je radilo o četiri zamaha nožem, pa između obrazloženja i izreke presude nema opreke u tome koliko

đene su na lijevom

puta je maloljetnik zamahnuo nožem. Lokacije dvije ubodne rane utvr prsištu i trbuhu oštećenog, a zadane su u trenutku kada maloljetnik nije bio u uspravnom položaju (medicinski vještak), dakle pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je bio u pognutom položaju i nož usmjerio prema gore u smjeru trbuha oštećenog.

Je li palica kojom je udaren maloljetnik bila duga 30 ili 50 cm bez odlučnog je značenja u ovom postupku, ne radi se dakle o proturječju razloga o odlučnoj činjenici.

Prema tome, nije u pravu maloljetnik kada se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.

Maloljetnik nije u pravu niti kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i tvrdi da se je nalazio u stanju nužne obrane, a ne u prekoračenju iste.

Iz objektivnog stanja stvari pravilno je utvrdio sud da je predstojao napad oštećenog na maloljetnika, naime, potvrđuju to u svojim iskazima svjedoci T., B., B.M., a maloljetnik se

I Kž 98/00-5

doista nalazio u situaciji u kojoj se logički prema životnom iskustvu mogao očekivati neposredni napad na njega, te je svako njegovo čekanje ugrožavalo mogućnosti njegove obrane.

Nadalje, osnovano utvrđuje sud da oštećeni prije uboda nožem, koje ubode je zadobio, nije upotrijebio palicu koju je držao skrivenu u rukavu, ta okolnost proizlazi iz iskaza svjedoka B. i iskaza samog oštećenog. Neosnovano pri tome maloljetnik u svojoj žalbi tvrdi kako je svaki udarac rukom oštećenog po maloljetniku bio i udarac palicom, jer suprotno proizlazi iz iskaza svjedoka T. i M., koji svjedoci posve jasno su iskazali, da je oštećeni palicom udario maloljetnika pošto je već bio uboden nožem. Također iz nalaza medicinskog vještaka određeno proizlazi, da povrede koje je zadobio oštećeni H. od uboda nožem ga nisu onemogućavale da kasnije zadaje maloljetniku udarce palicom.

Također, pravilno iz činjenice da je oštećeni zadobio ubodne rane, sud prvog stupnja zaključuje da nije osnovana obrana maloljetnog da je nekim zamasima lijevo-desno nožem branio se od oštećenog, radilo se o ubodima nožem, jer bi u suprotnom oštećeni zadobio rezne, a ne ubodne rane.

Obzirom da je napad oštećenog doista neposredno postojao, objektivno je postojala pozicija nužne obrane, oštećeni prilazi maloljetniku još uvijek bez izvađene palice, ali to pretpostavlja potrebu obrane i tada maloljetnik vadi nož i ubada oštećenog. On, dakle, napad odbija na način koji se u datim okolnostima ne ukazuje potrebnim, jer se takav napad mogao odbiti i povredom manjeg dobra, maloljetnik je, dakle, prekoračio obujam obrane u odbijanju napada. Objektivno stanje stvari, koje pravilno procjenjuje sud prvog stupnja, ukazuje da se radilo o ekscesu obrane maloljetnika i takova njegova radnja ubadanje nožem je protupravna. S pravom pri tome zaključuje sud da je maloljetnik granice nužne obrane prekoračio svjesno. Pri tome, treba reći, da motiv, na nedostatak kojeg se poziva mlt. u žalbi, nije sastavni dio zakonskog opisa ovog dijela, te ne utječe na postojanje namjere maloljetnika i ne može se miješati sa njom

Sud prvog stupnja iznio je logične i uvjerljive razloge zbog čega prihvaća iskaze određenih svjedoka, dok drugima ne poklanja vjeru.

Prema tome, maloljetnik nije u pravu kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalba maloljetnika zbog sankcije nije osnovana.

Protivno navodima žalbe, kako nije bilo osnova za izricanje pridržaja maloljetničkog zatvora, jer maloljetnik živi u izuzetno sređenoj obitelji, skromnih i vrijednih roditelja, da je položio maturu, odslužio vojni rok, i da upravo polaže ispite na višoj drvodjeljskoj školi, pravilno je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio procjenu stručnih službi u pogledu osobnih i porodičnih prilika maloljetnika, te smatra osnovanim i prijedlog stručnog suradnika defektologa u pogledu predložene sankcije. Upravo imajući u vidu, izražena obilježja ličnostima maloljetnika, činjenicu proteka vremena od počinjenog kaznenog djela, te okolnost da je djelo ostalo u pokušaju i prekoračenju granica nužne obrane, vijeće prvostupanjskog suda je pravilno pridržalo kaznu maloljetničkog zatvora uz dvije izrečene odgojne mjere

I Kž 98/00-5

maloljetniku. I po uvjerenju ovog suda drugog stupnja izrečene sankcije primjerene su društvenoj opasnosti i težini kaznenog djela, te posebno ličnosti maloljetnika.

Osnovano je sud prvog stupnja, temeljem odredbe čl. 86. st. 1. Zakona o sudovima za mladež u izreci navedenih odredbama, oslobodio maloljetnika dužnosti snošenja troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1-6. ZKP, kao i troškova branitelja po službenoj dužnosti, a obavezao ga naknaditi nagradu i nužne izdatke punomoćnika oštećenog koje će biti određene posebnim rješenjem.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 379. ZKP, ovaj sud drugog stupnja nije našao da bi pobijanoj presudi na štetu maloljetnika povrijeđen kazneni zakon.

Radi svega navedenog trebalo je temeljem čl. 387. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 21. studenog 2001. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Ana Garačić, v.r.