Rev-934/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-934/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Zlatka Crnića kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Miroslave Vekić, Ivice Crnića i dr. Ive Grbina kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja D. P. iz P., zastupanog po T. T., odvjetniku iz Z., protiv tužene ZOIO C. Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 30. listopada 1990. br. GŽ-7073/90, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 17. svibnja 1990. br. P-754/83, u sjednici održanoj dana 11. rujna 1991,

p r e s u d i o j e :

Prihvaća se revizija kao djelomično osnovana, te se u pobijanom odbijajućem dijelu preinačuju nižestepene presude onamo da se tuženom nalaže da na ime naknade štete isplati tužitelju povrh pravomoćno dosuđene naknade štete i daljnju naknadu u iznosu od 16.820,00 dinara sa zakonskim zateznim kamatama od 17. V. 1990. godine do isplate kao i na ime cjelokupnog parničnog troška iznos od 1.324,20 dinara, sve u roku od 15 dana. S preostalim se dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj odbija.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom prvostepenog suda naloženo je tuženom da na ime naknade štete isplati tužitelju iznos od 22.918,00 dinara, sa kamatom, te troškom postupka 13.510,20 dinara. S preostalim je dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen.

Drugostepeni je sud odbio žalbe stranaka kao neosnovane i presudu prvostepenog suda potvrdio.

Protiv pravomoćne presude drugostepenog suda izjavio je reviziju tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o podnesenoj reviziji.

Revizija je osnovana.

Odlučujući o spornom pitanju odgovornosti za štetu koju tužitelj trpi iz štetnog događaja od 23. XII. 1982. godine kada se vozilo tužitelja sudarilo sa vozilom osiguranika tužene, prvostepeni je sud utvrdio, (a to je činjenično stanje prihvatio i drugostepeni sud): da su se vozila kretala u suprotnom pravcu po … ulici u Š.; da je autobus nakon mimoilaženja pješaka bio u vraćanju sa lijeve na svoju desnu stranu kolnika; da je u trenutku sudara prednji dio autobusa prešao za 1,3 m, a stražnji za 1,5 m preko središnje linije na lijevu stranu kolnika; da je autobus vozio sredinom kolnika ostavljajući za prolaz vozila iz suprotnog smjera svega 1 m, što je bilo nedovoljno za prolaz vozila tužitelja. Utvrđeno je nadalje da je tužitelj upravo zbog načina vožnje autobusa morao poduzeti kočenje, da se u trenutku poduzetog kočenja kretao svojom desnom stranom kolnika, a kočenje je poduzeo u desnom zavoju za svoj smjer kretanja, pa je tokom kočenja vozilo tužitelja neminovno moralo prijeći preko sredine na lijevu stranu kolnika u položaj koji je doveo do sudara. Prema mišljenju vještaka tužitelj bi mogao izbjeći sudar da se kretao brzinom do 35 km/h. Utvrđeno je također da je tužitelj vozio u granicama dopuštene brzine - oko 50-60 km/h.

Kraj navedenog činjeničnog stanja stvari proizlazi da je upravo nepropisna vožnja autobusa koji je zapremajući gotovo cijelu kolničku traku za smjer kretanja vozila iz suprotnog pravca - izazvao nužno reagiranje kočenjem vozača vozila koje se uredno iz suprotnog pravca kretalo po svojoj desnoj strani kolnika, a time, jer je do kočenja došlo u desnom zavoju, i do u odnosu na autobus neznatnog prelaska preko zamišljene središnje crte kolnika. U takvom ponašanju vozača osobnog vozila, po nalaženju ovog suda, nema krivnje. Brzina kojom se kretao tužitelj od 50-60 km/h, bila je u granicama dopuštene brzine, s time da zahtjev da u danim okolnostima vozač upravlja brzinom do 35 km/h, pri kojoj bi brzini sudar izbjegao, odnosno nepostupanje u tom pravcu cijeniti nepropisnom vožnjom (povreda odredbe čl. 45. st. 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama) po nalaženju ovog suda nema osnova. Odredba čl. 45. cit. Zakona nalaže vozaču da prilagodi brzinu svog vozila osobinama i stanju ceste tako da može pravovremeno zaustaviti vozilo pred svakom preprekom koju pod danim uvjetima može predvidjeti. Niti sudovi ne utvrđuju da je u danim uvjetima vozač (tužitelj) mogao predvidjeti nailaženje vozila iz suprotnog pravca na način da zauzimajući dio kolnika namijenjenog za smjer vožnje iz suprotnog pravca onemogući normalan protok vozila.

U pogledu visine nematerijalne štete po nalaženju ovog suda, pravilnom je primjenom odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima odlučeno o pravičnoj naknadi za pretrpljene fizičke boli u iznosu od 7.000 dinara, za strah u iznosu od 5.000 dinara. Međutim, naknada za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 14.000 dinara, nije primjerena. Podcijenjena je okolnost da je tužitelj stradao u životnoj dobi od 33 godine, a imajući u vidu karakter i težinu zaostalih trajnih posljedica koje su dovele do trajnog smanjenja životne aktivnosti tužitelja od 15$, navedene okolnosti po nalaženju ovog suda, opravdavaju pravičnu naknadu u iznosu od 21.000 dinara.

Proizlazi, dakle, da je naknada štete koju tužitelj trpi iz prometne nezgode utvrđena, imajući u vidu i naknadu novčane materijalne štete u iznosu od 6.738,00 dinara, u ukupnom iznosu od 39.738,00 dinara, na koju tužitelj ima pravo, s obzirom na cjelovitu odgovornost tuženog. Međutim, kako je tužitelju već pravomoćno dosuđena naknada u iznosu od 22.918,00 dinara, ovom je presudom trebalo dosuditi i daljnju razliku od 16.820,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom (čl. 395. st. 1. ZPP).

S obzirom na konačni uspjeh stranaka u postupku, usklađena je i odluka o parničnom trošku, kako je to odlučeno u izreci (čl. 164. i 166. st. 2. ZPP).

U Zagrebu, 11. rujna 1991.

Predsjednik vijeća:

Zlatko Crnić, v.r.