I Kž-462/1998-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-462/1998-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, Vesne Vrbetić, Ane Garačić i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i tajnika u odjelu - višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. I., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. i 5. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika u Zagrebu i opt. A. I., podnijetim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 27. svibnja 1998. godine, br. K-64/98, u sjednici održanoj 7. ožujka 2000. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

p r e s u d i o j e:

I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, te se opt. A. I. za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ na temelju istog zakonskog propisa utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 godine, a za kazneno djelo iz čl. 173. st. 5. KZ, na temelju istog zakonskog propisa utvrđuje kazna zatvora od 3 mjeseca, te se opt. Albert Ivić na temelju istih zakonskih propisa uz primjenu čl. 60. st. 2. toč. c. KZ osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 2 mjeseca, u koju kaznu se, na temelju čl. 63. st. 1. KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 25. ožujka do 27. svibnja 1998. godine.

II Odbija se kao neosnovana žalba opt. A. I. te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 27. svibnja 1998. godine proglašen je krivim opt. A. I. zbog dva kaznena djela zlouporabe opojnih droga i to iz čl. 173. st. 2. KZ, za koje djelo mu je, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci i za kazneno djelo iz čl. 173. st. 5. KZ za koje mu je također uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne utvrđena kazna zatvora u trajanju od 40 dana, pa je za oba djela u stjecaju na temelju čl. 60. st. 2. toč. c. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 9 mjeseci, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 25. ožujka do 27. svibnja 1998. godine.

Temeljem čl. 173. st. 7. KZ od optuženika se oduzima 67,77 grama amfetamina, 69,98 grama marihuane i 459,81 grama hašiša te nož i dvije vagice za mjerenje težine.

Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP optuženik se oslobađa obveze da naknadi troškove kaznenog postupka i iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP u cijelosti.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni, tako da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

Optuženik se žali, po branitelju, također zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i izreknu mu još blažu kaznu.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, postupajući po čl. 373. st. 1. ZKP u pisanom podnesku od 3. studenog 1998. godine, br. DOKŽ-1079/98 je predložio da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalba optuženika odbije.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

U pravu je državni odvjetnik kada ističe, da je izrečena kazna i suviše blaga, te da je optuženiku trebalo izreći kaznu zatvora u duljem trajanju, pri čemu posebno naglašava, da je sud pravilno utvrdio ali istovremeno i precijenio olakotne okolnosti na strani optuženika. Naime, okolnosti o kojima ovisi odluka o kazni, a prije svega priznanje optuženika, koje prvostupanjski sud posebno ističe nema posebnu težinu jer je droga kod njega pronađena već sortirana i pripremljena za distribuciju pa njegovo iskazano priznanje nije takvog karaktera, da bi se moralo cijeniti kao posebna olakotna okolnost.

Zbog odluke o kazni žali se i optuženik, navodeći da je sud pravilno utvrdio olakotne okolnosti na njegovoj strani, no ipak smatra da je u konkretnom slučaju bilo prostora za još blažu kaznu, pa predlaže da Vrhovni sud preinači pobijanu presudu i njemu izrekne blažu kaznu.

Razmatrajući žalbe državnog odvjetnika i optuženika ovaj sud nalazi da žalba optuženika u pogledu odluke o kazni nije utemeljena, dok je žalbu državnog odvjetnika valjalo prihvatiti.

U skladu s tim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika preinačena je pobijana presuda u odluci o kazni i optuženiku je, bez primjene čl. 57. za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. osuđuje na kaznu zatvora od 1 godine, a za kazneno djelo iz čl. 173. st. 5. na kaznu zatvora od 3 mjeseca, pa mu se temeljem čl. 60. KZ izriče jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 1 godine i 2 mjeseca, koja kazna je primjerena težini djela i društvenoj opasnosti počinjenog kaznenog djela kao i opsegu njegove krivnje a s kojom će se realizirati svi ciljevi kažnjavanja predviđenih zakonom.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud i po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. ZKP nije našao ni bitne povrede odredaba kaznenog postupka niti povrede kaznenog zakona, pa je zbog svega naprijed izloženog, a na temelju čl. 387. i 390. st. 1. ZKP, presudio kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 7. ožujka 2000. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v.r.

Milan Gudelj, v.r.