Rev-x-933/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 933/2017-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz S., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku M. J. , odvjetniku iz S., protiv tuženice M. S. iz S., (OIB: ...), zastupane po punomoćniku M. J. , odvjetniku iz S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-654/17-2 od 12. lipnja 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. Pn- 973/15-34 od 29. prosinca 2016., u sjednici održanoj 15. siječnja 2019.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženice isplatiti tužitelju "na ime naknade nematerijalne štete iznos od 145.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate" te "na ime naknade materijalne štete iznos od 73.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 17. kolovoza 2004. do isplate.'' - dok je tužitelj obvezan naknaditi tuženici parnični trošak od 31.577,50 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se obje nižestupanjske presude preinače i tužbenom zahtjevu udovolji, odnosno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnjama revidenta:

- osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora (pozivom i na sadržaj prvostupanjske presude), nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju i opisno revident ukazuje,

- a donesena je povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude, s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo - i temeljena je na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda, jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi, tako da drugostupanjski sud nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu time što nije ponovio sve razloge na kojima je temeljena prvostupanjska presuda.

Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja drugostupanjskog suda o onome što je našao odlučnim za odluku o predmetu spora, sve uz tvrdnju da se taj sud "nedovoljno kritički" osvrnuo na provedene dokaze (uz ostalo i "selektivno" uzimajući iskaze svjedoka), odnosno - da iskazi svjedoka koji su prihvaćeni po prvostupanjskom sudu "nisu mogli biti temelj za donošenje valjane odluke" jer "nisu niti vjerodostojni kao takvi", u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Valja kod toga imati na umu:

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

- da je tužitelju omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze za shvaćanja i činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o ocjeni dokaza - a sve jer u postupku u kojemu je to mogao (pred prvostupanjskim sudom) nije predložio dokaze za to shvaćanje i jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi on htio, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženice isplatiti mu na ime naknade nematerijalne štete 145.000,00 kn te na ime naknade materijalne štete 73.000,00 kn, sve sa pripadajućim zateznim kamatama. Tužitelj drži da je tuženica u utuženoj obvezi obzirom da je 24. kolovoza 2002. povrijeđen u diskoteci S. u S., i to na priredbi koju je tuženica organizirala (radi "nastupa pjevača J. u predmetnoj diskoteci"). Odgovornost tuženice nalazi u odredbi čl. 181. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje ZOO-a), koji se Zakon ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), a kojom je propisano: (pod "Odgovornost organizatora priredbi") "Organizator okupljanja većeg broja ljudi u zatvorenom ili na otvorenom prostoru odgovara za štetu nastalu smrću ili tjelesnom povredom koju netko pretrpi uslijed izvanrednih okolnosti koje u takvim prilikama mogu nastati, kao što je gibanje masa, opći nered i slično."

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tuženica bila samo zakupoprimac prostora u kojemu se priredba organizirala (ugovor o zakupu istog prostora sklopila je 23. ožujka 2001. s trajanjem do 1. listopada 2006.),

- da je organizator priredbe bio treći: Ž. K., kao voditelj poslova u predmetnom prostoru - jer je on preuzeo lokal (te "angažirao redare i sa konobarima i redarima obavljao razgovore radi zasnivanja radnog odnosa") i u konkretnom slučaju organizirao priredbu odnosno disko večer s koncertom, i to u dogovoru s bratom tuženice M. G., koji je u zakupu prostora bio u prethodnom razdoblju temeljem Ugovora od 10. studenoga 1992.,

- da je tužitelj povrijeđen u "izoliranom incidentu koji se dogodio između određenog broja ljudi": H. N. se "predmetnu večer nalazio u društvu određenih osoba (M. D., B. D., J. Č. i tužitelj)"; došlo je "do razbijanja čaša i pepeljara"; te su osobe "upozorene od strane redara"

- i pokušalo se "izolirati B. D. iz društva zbog njegovog ponašanja (bio je glavni u društvu)"; "verbalni sukob između B. D. i redara prerastao je u fizički, nakon čega dolazi do predmetnog događaja",

- da je u svezi s štetnim događajem, odlukom Županijskog suda u Šibeniku posl. br. K- 2/12 od 27. lipnja 2012., optuženik H. N. proglašen krivim jer je 24. kolovoza 2002. u tome prostoru (diskoteci) tijekom verbalnog sukoba svog prijatelja B. D. s redarom R. B. ispalio 3 hica u smjeru R. B. - i pogodio ovog ("uslijed čega je isti preminuo") i pritom i tužitelja (kojeg je povrijedio).

Drugostupanjski sud je na temelju takvih utvrđenja, a koja u revizijskom stupnju postupka ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), zahtjev tužitelja za naknadu štete koju trpi ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da tuženica već i zbog činjenice što nije bila organizator prijeporne priredbe ne može odgovarati za štetu koju tužitelj utužuje pozivom na navedenu odredbu čl. 181. ZOO-a, koja propisuje samo odgovornost organizatora priredbe,

- da se sama okolnost što je tuženica sklopila ugovor o zakupu prostora ne može prihvatiti dokazom da je bila i organizator prijeporne priredbe i "okupljanja većeg broja ljudi",

- da kada bi tuženica i bila organizator priredbe, u okolnostima konkretnog slučaja ne bi odgovarala za prijepornu štetu jer za odgovornost organizatora "šteta mora biti posljedica izvanrednih okolnosti koje u takvim prilikama mogu nastati, kao što je gibanje masa, opći nered i sl.", a o čemu ovdje nije riječ: kod štete na prostoru pod nadzorom nastale kao posljedica nekog drugog uzroka "organizator priredbe ne odgovara jer svađa i tučnjava između određenih osoba same po sebi nisu izvanredne okolnosti u smislu odredbe čl. 181. ZOO-a odnosno nisu rezultat, gibanja masa, općeg nereda i sl.", a u ovome slučaju radi se "o incidentu između određenih osoba i nije riječ o izvanrednim okolnostima iz navedene zakonske odredbe".

Takvo shvaćanje je pravilno i polazi od onog kojeg je i revizijski sud izrazio u svojoj odluci posl. br. Rev-286/2005-2 od 28. prosinca 2005., za događaj sličan ovdje prijepornom, a prema kojem:

"...Prema odredbi čl. 181. ZOO, organizator okupljanja većeg broja ljudi u zatvorenom ili na otvorenom prostoru odgovara za štetu nastalu smrću ili tjelesnom povredom koju netko pretrpi uslijed izvanrednih okolnosti koje u takvim prilikama mogu nastati, kao što je gibanje masa, opći nered i slično. Nesporno je da se u sklopu priredbe ... okupljao veći broj ljudi i da je tuženik...bio organizator takvog okupljanja, pri čemu treba reći da za pitanje odgovornosti nije relevantan razlog okupljanja, odnosno o kakvoj se priredbi radi (šport, kultura, sajmovi, gospodarske priredbe, prezentacije, skupovi političkih stranaka itd.). Radi zaštite građana u prilikama u kojima se stvaraju izvanredne okolnosti (u kojima često dolazi do povećane opasnosti uzrokovanja štete), ZOO uređuje posebne slučajeve odgovornosti (čl. 180.- 184.) od opasnih stvari i opasnih djelatnosti propisujući i pretpostavke odgovornosti u tim posebnim slučajevima.

...Smrt ili tjelesna ozljeda mora se dogoditi u prostoru (zatvorenom ili otvorenom) na kojem se okupio veći broj ljudi pod nadzorom organizatora (za štetu koja se dogodila izvan tog prostora organizator može odgovarati po načelu krivnje). Šteta mora biti posljedica izvanrednih okolnosti koje u takvim prilikama mogu nastati, kao što je gibanje masa, opći nered i slično. Ako je šteta na prostoru pod nadzorom organizatora priredbe nastala kao posljedica nekog drugog uzroka, on ne odgovara po načelu objektivne odgovornosti (što ne isključuje eventualno njegovu odgovornost po načelu krivnje). Bilo je stoga potrebno utvrditi i raspraviti je su li tjelesne ozljede tužitelja prouzročene izvanrednim okolnostima koje mogu nastupiti kod okupljanja većeg broja ljudi na određenom prostoru ili one nisu u uzročnoposljedičnoj vezi s tim okolnostima. Pritom treba imati na umu da se mora raditi o izvanrednim prilikama koje su karakteristične za okupljanje većeg broja ljudi (gibanje masa, opći nered i slično) te da nisu rijetke tjelesne ozljede zadobivene na takvim okupljanjima koje nisu uzrokovane izvanrednim prilikama. Svađe i tučnjave između određenih osoba (sudionika priredbe) same po sebi nisu izvanredne okolnosti u smislu čl. 181. ZOO, ako one nisu rezultat gibanja masa, općeg nereda i slično...".

Tužitelj je da bi uspio u sporu trebao dokazati (uz ostalo):

- da je tuženica bila organizator priredbe na kojoj je nastradao i zadobio povrede zbog posljedica kojih ovdje potražuje utužene iznose,

- da je te povrede zadobio u prilikama koje se mogu podvesti pod odredbu čl. 181. ZOO-a.

Budući da to nije dokazao, sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“) - i to ne proizlazi iz dokaza provedenih u postupku (uz ostalo: niti iz sadržaja odluke donesene u kaznenom postupku vođenom u svezi ovdje prijepornog štetnog događaja i iskaza Ž. K., prema kojemu je utvrđeno da je K. "...dvadesetak dana prije incidenta od strane vlasnice M. G. imenovan voditeljem diskoteke..." i da je čak "nakon obavljenog razgovora" on primao u radni odnos konobare i redare), drugostupanjski sud nije imao razloga udovoljiti zahtjevu tužitelja - i pravilno je primijenio materijalno pravo kada ga je odbio. Propust ili nemogućnost da tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima dokaže ono na čemu temelji tužbeni zahtjev (prema pravilu o teretu dokazivanja: prema kojem je on trebao dokazati navedene činjenice), revident ne može otkloniti tvrdnjom da je prilikom odlučivanja o predmetu spora pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Uostalom, revizijski sud, polazeći od toga da ima ovlasti suditi "samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji" (i na "ništa" ne pazi po službenoj dužnosti: pa ni na to da li bi tuženica odgovarala po načelu krivnje), primjećuje da ga je revident ograničio u odlučivanju - osporavajući prvenstveno samo činjenice utvrđene po nižestupanjskim sudovima (ocjenu dokaza: iskaze svjedoka i isprava), nalazeći da je već i iz dokaza koji su provedeni ("prvog i osnovnog": samog ugovora o zakupu) valjalo zaključiti da postoji prijeporna odgovornost tuženice iz odredbe čl. 181. ZOO-a, zbog čega se revizija s uspjehom ne može niti izjaviti.

Stoga, a budući da prema izloženom ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena - to je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 15. siječnja 2019.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.