Revr-260/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 260/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa kao predsjednika vijeća, Ivana Mikšića, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini i Aleksandra Peruzovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. O. iz Z., zastupane po B. H., odvjetnici u Z., protiv tuženika H. – Z. d.d. Z., zastupanog po R. R., odvjetnici u Z., radi poništenja odluke, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu br. XXVIII Gžr 642/06-2 od 6. lipnja 2006., kojom je potvrđena djelomična presuda Općinskog suda u Zagrebu br. Pr 102/01-68 od 6. listopada 2005., u sjednici održanoj 6. lipnja 2007.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice te je potvrđena djelomična presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se nedopuštenim Rješenje H. Z. d.d. broj … od dana 15. 05. 1996. kojim tužiteljici M. O. dana 23. 05. 1996. prestaje radni odnos H. Z. d.d. te joj se nalaže da sklopi ugovor s poduzećem P. d.o.o., te se nalaže tuženiku H. Z. d.d. da vrati tužiteljicu M. O. u radni odnos na radno mjesto odgovarajuće njezinoj radnoj sposobnosti i da joj prizna sva prava iz radnog odnosa.“

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizija bude prihvaćena i pobijana presuda da bude preinačena ili da presuda bude ukinuta i predmet da bude vraćen na ponovno suđenje. U odgovoru na reviziju tuženik predlaže da revizija bude odbijena kao neosnovana te potražuje naknadu troškova za poduzimanje te parnične radnje u iznosu od 610,00 kn. Revizija nije osnovana.

U ovoj parnici tužiteljica ostvaruje sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa zahtijevajući da se utvrdi nedopuštenim rješenje tuženika od 15. svibnja 1996. kojim je odlučeno da tužiteljici prestaje radni odnos kod tuženika 23. svibnja 1996. i da je dužna sklopiti ugovor o radu s poduzećem P. d.o.o., te da se naloži tuženiku vratiti ju na posao na odgovarajuće radno mjesto i priznati sva prava iz radnog odnosa.

U postupku je utvrđeno da je Programom rješavanja viška radnika od 24. prosinca 1994., donesenog na temelju odredaba Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 25/92 – dalje: ZRO), utvrđeno za kojim radnicima tuženika je trajno prestala potreba, a među njima je i tužiteljica, da je odlukom tuženika od 3. ožujka 1995. utvrđeno da je za radom tužiteljice trajno prestala potreba na poslovima konobara u P. b. S. ali da joj se u skladu sa odredbom čl. 25. st. 1. podst. 5. ZRO osigurava zaposlenje na neodređeno vrijeme kod drugog poslodavca (P. d.o.o.), s tim da radni odnos stranaka prestaje 3. ožujka 1995., da je istoga dana sklopljen sporazum o preuzimanju radnika između tuženika i trgovačkog društva P. d.o.o. kojim je utvrđeno da će to trgovačko društvo preuzeti tužiteljicu u radni odnos na neodređeno vrijeme i da će tužiteljica započeti s radom kod istog društva 6. ožujka 1995., da poduzeće P. nije preuzelo tužiteljicu u ugovorenom roku zbog njezinog bolovanja koje je trajalo do 8. svibnja 1996. i da je nakon povratka tužiteljice s bolovanja doneseno pobijano rješenje od 15. svibnja 1996.

Sukladno zaključivanju nižestupanjskih sudova pobijano rješenje tuženika je provedbenog karaktera jer se njime samo provodi odluka od 3. ožujka 1995. kojom je utvrđen trajni prestanak potrebe za radom tužiteljice te joj je osigurano zaposlenje u drugom poduzeću (P. d.o.o.), pa je pitanje zakonitosti navedene odluke od prejudicijelnog značaja za ocjenu pitanja zakonitosti ovdje pobijane odluke.

Raspravljajući i ocjenjujući prigovor tužiteljice da joj ranija odluka tuženika nije

čili da odluka nije

dostavljena sudovi su primjenom pravila o teretu dokazivanja zaklju dostavljena tužiteljici prije pobijanog rješenja, već da joj je uručena tijekom ove parnice, na ročištu od 21. travnja 1998., ali da tužiteljica nije isticala njezinu nezakonitost i da je stoga odluka postala konačna s pravnim učincima zakonite odluke.

Sukladno tome tužbeni zahtjev ocijenili su neosnovanim.

Tuženikova odluka od 3. ožujka 1995. donijeta je na temelju odredbe čl. 23. st. 1. ZRO kojom je određeno da organizacija, odnosno poslodavac može utvrditi da je trajno prestala potreba za radom radnika ukoliko mu ne može osigurati obavljanje poslova na koje je raspoređen, u vremenu dužem od šest mjeseci.

Ta odluka ima za posljedicu prestanak radnog odnosa stranaka, a što je istom odlukom i utvrđeno, samo što radni odnos tužiteljici nije mogao prestati s danom navedenim u odluci zbog bolovanja, pa je novom odlukom trebalo odrediti novi datum prestanka radnog odnosa. Stoga, suprotno revizijskim navodima propust tužiteljice da pobija odluku iz 1995. ima za posljedicu da tužiteljica ne može s uspjehom osporavati zakonitost pobijane odluke tvrdnjom da nisu postojali uvjeti da ju se proglasi tehnološkim viškom.

Pitanje zakonitosti odluke iz 1995. sud nije mogao raspraviti i ocijeniti kao prethodno pitanje, već je o tome mogao odlučivati samo po zahtjevu za njezino poništenje nakon što je tužiteljici ta odluka uručena. Međutim, tužiteljica nije tražila poništenje te odluke.

Slijedom navedenog proizlazi da nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji se obrazlaže tvrdnjom da je pogrešno pravno stajalište drugostupanjskog suda o pravom učinku spomenute tuženikove odluke iz 1995. s obzirom na činjenicu da tu odluku tužiteljica nije poništavala.

Odlučne činjenice na kojima se temelje nižestupanjske presude nisu sporne, pa je neosnovana i proizvoljna revizijska tvrdnja da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i da se zbog toga ne može ispitati, kojom tvrdnjom se opisno ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Budući da ne postoje revizijski razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju je valjalo odbiti kao neosnovanu.

Odlučujući o zahtjevu tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju ovaj sud je ocijenio da ti troškovi nisu bili potrebni radi vođenja parnice (čl. 155. st. 1. ZPP) pa je taj zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

U Zagrebu, 6. lipnja 2007.

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.