II Kž-418/2009-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Kž 418/09-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Ranka Marijana i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. B.-B. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. i dr. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 5. lipnja 2009. godine broj Kv-284/09 (K-14/09) o produljenju pritvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 29. lipnja 2009. godine

r i j e š i o j e :

Odbija se žalba opt. D. B.-B. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Rijeci, na temelju čl. 107. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, u nastavku: ZKP) produljen je pritvor protiv opt. D. B.-B. iz osnove propisane u čl. 102. st. 1. toč. 3. ZKP u tijeku postupka nakon podignute optužnice zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06 i 110/07, u nastavku: KZ).

Protiv tog rješenja žali se opt. D. B.-B. po branitelju mr. sc. T. S., odvjetniku iz R., s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se pritvor protiv optuženika ukine, odnosno zamijeni mjerom opreza ili kućnim pritvorom.

Žalba nije osnovana.

Suprotno žalbenim navodima, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje razloga za daljnju primjenu mjere pritvora protiv opt. D. B.-B. iz osnove propisane u čl. 102. st. 1. toč. 3. ZKP.

II Kž 418/09-3

Naime, prema pravomoćnoj optužnici optuženik je osnovano sumnjiv da je u razdoblju od srpnja do studenog 2008. godine počinio dva kaznena djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ, time da je jedno ostalo u pokušaju, te kazneno djelo iz čl. 217. st. 1. KZ i dva kaznena djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ, time da je osnovano sumnjiv da je posljednje kazneno djelo počinio na način da je u 30 navrata prodao opojnu drogu marihuanu, čime je ispunjena opća zakonska pretpostavka iz čl. 102. st. 1. ZKP da se mjera pritvora protiv optuženika mogla produljiti.

U opisanom činjeničnom postupanju tog optuženika u činjenju kaznenih djela za koja je osnovano sumnjiv očituje se veći stupanj upornosti, odlučnosti, ustrajnosti i kriminalne volje u ponavljanju kriminalnih radnji različitih kaznenih djela, a sve iz koristoljubivih motiva.

Iz socioanamnestičkih podataka Centra za socijalnu skrb Rijeka proizlazi da je optuženik u tijeku 2003. godine bio tretiran zbog kaznenog djela iz čl. 216. KZ, te da mu je izrečena mjera posebne obveze uključivanja u pojedinačni ili skupni rad u savjetovalištu za mladež, koji je uredno izvršio.

U tijeku 2007. godine tretiran je zbog kaznenog djela iz čl. 216. i 217. st. 1. KZ, u pripremnom postupku izrečena mu je odgojna mjera posebne obveze da se uključi u rad humanitarnih organizacija ili poslove komunalnog ili ekološkog značenja, a koju je također uredno izvršio.

Iako je optuženik uredno izvršio izrečene mu posebne obveze, prethodan tretman istog ukazuje da optuženikovo ponašanje u ranijem životu, u vrijeme njegovog maloljetstva, nije bilo usklađeno sa zakonom, a izrečene odgojne mjere na njega ipak nisu dovoljno odgojno djelovale u smislu da uskladi svoje ponašanje sa zakonskim propisima, budući je sada ponovno osnovano sumnjiv da je počinio kazneno djelo koje mu je inkriminirano u ovom kaznenom predmetu.

Bez obzira što iz podataka Centra za socijalnu skrb proizlazi da optuženik živi u obitelji koja mu je spremna pružiti podršku i osigurati uvjete za socijalno prihvatljivo ponašanje, uz mogućnosti urednog školovanja, te stjecanja određenog obrazovnog zvanja za uredno funkcioniranje u društvu, očito da su te okolnosti i utjecaj roditelja na ponašanje optuženika ostali bezuspješni, a njegova sadašnja životna dob i podaci socijalne anamneze iz kojih proizlazi da je često izlazio s prijateljima, ukazuju na smanjenje roditeljskog utjecaja na ponašanje optuženika.

Sve naprijed istaknute činjenice ponašanja optuženika u ranijem životu, te okolnosti inkriminirane djelatnosti u kojima se očituje upornost, odlučnost, veći stupanj kriminalne volje i raznovrsnosti kriminalnih radnji motiviranih stjecanjem imovinske koristi, kada se dovede u vezu s okolnostima da je optuženik bez stalnih izvora prihoda, po ocjeni ovog suda drugog stupnja, u svojoj ukupnosti i logičnoj povezanosti upućuju na postojanje osobitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi optuženik B.-B. boravkom na slobodi ponovio isto ili slično kazneno djelo, zbog čega je daljnja primjena mjere pritvora protiv njega iz osnove propisane u čl. 102. st. 1. toč. 3. ZKP, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, opravdana i

II Kž 418/09-3

na zakonu utemeljena, a kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja u pobijanom rješenju.

To što je optuženik za vrijeme trajanja pritvora položio ispite, s obzirom na izložene okolnosti ne pruža dostatan stupanj sigurnosti da će njegovo ponašanje ubuduće biti usklađeno sa zakonskim propisima. Njegove obiteljske prilike istaknute u žalbi, a koje se sastoje u financijskoj i svakoj drugoj podršci roditelja, koji su uvijek spremni to činiti, okolnosti su koje su postojale i u ranijem životu optuženika, pa i u vrijeme inkriminirane djelatnosti za koju je osnovano sumnjiv u ovom kaznenom predmetu, pa stoga ne isključuju primjenu mjere pritvora po navedenoj osnovi.

Mjerama opreza propisanima u čl. 90. ZKP, kao niti mjerom kućnog pritvora iz čl. 102.a/ ZKP, a s obzirom na sve prethodno istaknuto, ne bi se mogla ostvariti ona ista svrha kao mjerom pritvora produljenom iz navedene osnove.

Imajući u vidu vrijeme koje je optuženik do sada proveo u pritvoru, u odnosu na težinu kaznenih djela, kazne koja se prema podacima kojima raspolaže sud može očekivati u postupku i potrebe trajanja pritvora, za sada nije povrijeđeno načelo razmjernosti propisano u čl. 101. st. 3. ZKP.

Slijedom svega izloženog, kako navodima žalbe nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonska utemeljenost odluke suda prvog stupnja, a ovaj drugostupanjski sud, ispitujući pobijano rješenje sukladno odredbi čl. 398. st. 4. ZKP, nije utvrdio povrede navedene u toj odredbi, na koje pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju čl. 398. st. 3. ZKP riješeno kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 29. lipnja 2009. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivan Protković, v.r.

Damir Kos, v.r.